|
|
TUZLARIJE - VIJESTI 29.01.2019. u 00:15 Broj citanja: 2265
Janja 1993. godine:
˝Pahuljice˝, klanje, Mićo i glas nade Hasana Hadžića
Bio je to 28. januar 1993. godine. U rano jutro istog dana na kućnom pragu zaklani su supružnici Izo i Suada Milkić iz Janje. Strah se širio varošicom na obalama Drine...
Zaklali su ih, kako se priča, pripadnici jedinice „Pahuljice“, koji su se vraćali s jednog od ratišta. Ubijeni su nedužni, 60-ak kilometara od prve linije fronta.
Oko podneva bio sam u svojoj avliji. Dvije nepoznate djevojke su išle od vrata do vrata i govorile kako je Ibrec (Ibrahim Huremović) rekao da se žene okupe u čaršiji u znak protesta zbog zločina. Da li je to uistinu Ibrec poručio, nikad nisam saznao, ali znam da je ideja o protestima 1993. godine protiv zločinački hordi Ratka Mladića i Radovana Karadžića bio potez očajnika koji nisu željeli biti zaklani.
Prisustvovao sam razgovoru svojih roditelja. Otac je rekao materi: Idi da budemo u toku... Kakvom crnom toku, mogle su biti sve pobijene!
Mati je s amidžićevom ženom, snahom Safijom, otišla na proteste/okupljanje.
Kroz sat će uslijediti prava kanonada. Rafali na sve strane! Utrčao sam u kuću i zagalamio na oca. „Zašto si je pustio“, pitao sam ga, a on je razgoračenim očima gledao u mene ne nudeći odgovor. Kroz glavu svašta prolazi uglavnom ono najgore – ubili su je!
Nema telefona, nema glasnika, a izaći se ne smije. Još uvijek se čuje poneki rafal. Minut k´o vječnost.
Imali smo sreću da je amidža Ibrahim živio u čaršiji, te da su mati i Safija otišle kod njega kada je bilo očito da će se protesti pretvoriti u belaj. Tu su sačekale da se situacija raščisti, a onda preko staza i bogaza došle do kuće. Isprepadane.
Krvi u čaršiji nije bilo. Policija je pucala u zrak i cipelarili svaku ženu do koje su došli. Zalutali metak je pogodio na prozoru Đulzu Durgutović (1927.). Umrla je od zadobijenih povreda.
Na čelu kolone policajaca bio je naš komšija Mićo Đokić. Sjećam ga se kao kroz maglu. Proćelav i žućkast. Jednom me je, zajedno sa svojom kćerkom, mislim 1988. godine u crvenom Jugu 45 vozio na takmičenje Titovim stazama revolucije u Bijeljinu. Živio je u kući do Safeta Franca, direktora naše škole. Njemu se sudilo u Sudu BiH, ne znam da li je osuđen...
Mati se vratila, a noć koja je dolazila, dakle 29. januar 1993. godine bila je jedna od najtežih. Imali smo osjećaj da ćemo svi biti poklani. Na konak kod nas došle su naše komšije. Komšija Mehmedalija je sa sobom ponio malu sikiricu i ostavio je za vratima. Ako nam pokucaju...
Šta možete sa 16 godina razmišljati? Kontao sam ako pokucaju, odnosno upadnu u kuću, na koji ću prozor iskočiti. Ali, januar je, minus, snijeg...
U 22h glas Hasana Hadžića s Radia Sarajevo nam je dao makar malo nade. Ne znam kako, morat ću ga pitati, ali je događaj tog dana iz čaršije i klanje supružnika Milkić opisao do u detalje. „Znaju za nas“, rekao je otac. Kako? Ako je pucnjava bila između 15 i 16 sati, kako je Hasan Hadžić imao informaciju i plasirao je u 22h kada smo bili u potpunoj blokadi. Bez telefona. Bez ičeg. Noć je nekako prošla. Ostale su bile lakše.
U naše mjesto je poslata jedinica Vojne policije iz Banja Luke. Kad god su oni bili u Janji, hajde da kažem, nije bilo velikih problema. Smirili su ovu situaciju, a procesuiranje zločina započelo je 2018. godine. Mislim da još uvijek traje...
Ostao je nezabilježen jedini protest Bošnjaka protiv Mladićevih i Karadžićevih zločina i zločinaca. Hrabrost ili ludost? Potez očajnika? Strah! Jedini protesti Bošnjaka u RS-u od 1992. godine do danas.
El Fatiha ubijenim!
PS - Na fotografiji mislim da je Mićo Đokić ovaj proćelavi u lijevom uglu monitora.
Edin Skokić (tuzlarije.net)
|
|
|
