Mladost ne znači nužno i da nas u periodu do starosti ne može zadesiti teška bolest ili smrt. Tome svjedoče i vijesti u medijima, objedinjene u rubrici crne hronike.
Priče o ljudima čiji je organizam pokleknuo pred zloćudnom bolešću koja se neočekivano pojavila, životima naglo prekinutim u saobraćajnoj nesreći, požaru ili uslijed vremenske nepogode, dokaz su da sutrašnjica nikome nije zagarantovana.
Toga je svjestan i Amar Kalajlić (26) iz Tuzle, koji je zaključio ugovor u osiguravajućoj kući na 15 godina. Navodi da se zbog ove odluke osjeća bezbrižnije iz razloga što zna da mu je kroz nekoliko godina obezbijeđen određen iznos novca, a ujedno je osiguran i od raznih bolesti i nezgoda.
Na ovaj potez podstakla ga je operacija srca bliskog člana porodice i svijest o stanju u kojem se nalazi zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini. Kaže da to smatra troškom, ali onim koji će se na kraju isplatiti.
"Ima nas četvero u porodici i plaćamo 40 do 50 KM po osobi na mjesečnom nivou. Situacija nije tako bajna u državi pa da se sad ne osjeti manjak tih 200 KM mjesečno, ali taj trošak će se na kraju isplatiti. To se zapravo može nazvati ušteđevinom, a ne troškom“ objašnjava on.
Trend rasta u poslovima životnog osiguranja
Prema podacima Agencije za osiguranje u Bosni i Hercegovini, na tržištu BiH posluje 27 društava za osiguranje, a od toga 13 sa sjedištem u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Lice koje želi zaključiti ugovor s osiguravajućom kućom, ima različitu ponudu u pogledu vrsta osiguranja. Prema podacima za 2017. godinu, korisnici su se uglavnom opredjeljivali za osiguranje od odgovornosti za upotrebu motornih vozila – 50 posto i životno osiguranje sa 20 posto zastupljenosti.
U godišnjem izvještaju navodi se i da je primjetan trend rasta, pa je tako u poslovima životnog osiguranja zabilježen rast od 7,72 posto premije osiguranja u odnosu na prethodnu godinu.
Životno osiguranje kao mjera obezbjeđenja budućnosti
Amar Kalajlić nije jedini koji životno osiguranje posmatra kao dobar potez za budućnost. Sličan stav dijeli i Dina Fazlagić, koja ima ugovorenu životnu štednju na 30 godina. U istoj osiguravajućoj kući je, kaže, zaključila i ugovor za kasko osiguranje tijela.
Dodaje da je u tu štednju uključena cijela porodica, kao i da je već jednom naplaćena nakon isteka dogovorenog roka. Smatra da je taj izbor odličan zato što će, kaže ona, imati određen iznos novca kad ode u penziju, a ne da „štrajkuje i protestuje za penzije“.
„
"Moj izbor je da sama sebi osiguram budućnost“, dodaje ona.
Niska primanja su izgovori
Prepreka za osobe sa dobrim primanjima da se odluče na ugovor s osiguravajućom kućom skoro da i ne postoji. Međutim, kakve opcije ima osoba sa niskim primanjima?
Nadina R. kaže da nije osigurana zato što nema dovoljno primanja da uplaćuje, ali da svakako razmišlja o tome zato što će, navodi, to biti izvor primanja kad ode u penziju. Iz istog razloga, ugovor o životnom osiguranju nije zaključio ni Jelen B., koji kaže da trenutno ima druge prioritete, ali da bi iskoristio priliku ukoliko se ukaže.
S druge strane, Dajana Radić, zaposlenica u Grawe osiguranju, smatra da su niska primanja samo izgovor i da to ne bi trebao biti razlog da se lice ne osigura. Štaviše, Radić objašnjava da većina njenih klijenata ima niska primanja i da im je najčešća polica upravo ona od 300 eura na godišnjem nivou.
Da životno osiguranje može uplaćivati svaka radno sposobna osoba, ilustruje primjerom koji se često zatiče u svakodnevnom životu. Sigurno svaka osoba potroši najmanje 50 KM na nešto što nije neophodno, u Bingu ili na kafu. Recimo, kafa je kod nas u prosjeku 2 KM. Da piješ kafu 20 dana i platiš za to po 2 konvertibilne marke to je 40 KM. To je jedna polica životnog osiguranja“, ističe ona.
Loša iskustva glavni razlog nepovjerenja
U brošurama osiguravajućih kuća ističu se brojne prednosti: određivanje iznosa troškova za osiguranje po vlastitim mogućnostima i vremenskog razdoblja za izvršavanje obaveza, različiti programi prilagođeni mogućnostima osiguranog lica i niz drugih pogodnosti.
Ipak, ima i onih koji su imali loša iskustva sa osiguravajućim kućama.
S. V., vlasnik nargila bara u Tuzli, kaže da objekat nije osigurao upravo iz razloga što je sa osiguravajućim kućama imao loše iskustvo. Trenutno ima zaključen ugovor jedino sa security agencijom kao vid zaštite od provala i reketarenja.
Kaže da je na negativan dojam uticalo to što je morao priložiti veliku dokumentaciju kao dokaze i podnositi zahtjeve na više različitih mjesta, a da su mu na kraju „procijenili daleko "ispod cijene“.
"Imao sam i individualno životno osiguranje, dok nisam čuo priče meni bliskih ljudi koji su izvarani i nikad im nije isplaćeno onoliko koliko je trebalo biti ugovorom,“ kaže on i dodaje da iz istih razloga nije osigurao ni prethodni objekat čiji je bio vlasnik.
Azra S. također je skeptična po pitanju zaključivanja ugovora sa osiguravajućim kućama. Kaže da je više puta razmišljala o uplaćivanju za životno osiguranje, ali odustane iz razloga što "isto osiguranje ima novi naziv svake godine“ i da zbog toga „ne osjeća određenu dozu sigurnosti za kasniju naplatu uloženih sredstava“. Dodaje da negativnom dojmu doprinose i duge procedure.
U razloge nezadovoljstva sagovornici ubrajaju i situacije u kojima su dobijali manji iznos od očekivanog po isteku ugovora, način na koji su im agenti pristupili i uvjerili da zaključe ugovor sa osiguravajućom kućom i „pretjerano“ slanje premija o dospijeću.
Osigurana lica trebaju pročitati ugovor, ali to često ne rade
Na pitanje o tome šta je razlog lošim iskustvima, Dajana Radić iz Grawe osiguranja smatra da do toga dolazi jer osigurana lica najčešće ne pročitaju ugovor koji su zaključili, a za čije poništenje imaju rok od mjesec dana.
"Imala sam slučaj da klijentu ističe ugovor i ne zna gdje mu je polica. Ugovor nikad nije ni pročitao, a ustvari im sve piše i imaju mjesec dana da ga prekinu bez ikakvih posljedica i da ostvare povrat novca. Jednostavno, ljudi olako pristupaju nečemu kao što je potpisivanje ugovora. Sigurno kad kupujete automobil, provjerite koje je godište i ostale specifikacije, a u ovom slučaju kupujete osiguranje i nekom vjerujete na riječ i onda se na kraju krivica prebacuje na osiguravajuću kuću“, ističe Dajana.
Radić zaključuje da svako treba imati policu osiguranja u skladu sa mogućnostima i da to treba da se shvati kao i paket za internet ili kablovsku.
Odluka o tome da li zaključiti ugovor s osiguravajućom kućom ili ne, svakako ostaje na pojedincu. Ipak, uvijek treba imati na umu činjenicu da je život nepredvidiv i shodno tome, treba se razmišljati unaprijed.
Baš kao što unaprijed razmišljamo o tome šta bi moglo da se desi kada idemo na putovanje i želimo biti spremni za svaki scenario.
Amila Rahmanović