Prije dvije godine na ORL UKC Tuzla, dijagnosticiran mi je karcinom. Nakon što je za moje liječenje bio zadužen ljekar sa Onkologije UKC Tuzla, pa sam sticajem okolnosti dospjela do drugog, moje zdravlje je bilo u veoma teškom stanju. A onda, Božijom voljom, dospjela sam do doktora Asmira Avdičevića također sa Onkologije UKC Tuzla.
Pri prvom susretu dočekao me sa velikim osmijehom, gledao me pravo u oči dok smo razgovarali, opušten, samouvjeren, a zračio je umirujućom pozitivnom energijom. Najprije me sa dubokom pažnjom saslušao, a zatim izgovorio riječi koje su bile melem za moju dušu i koje cu vječno pamtiti. Jer tada nije samo moje tijelo bilo bolesno, jos bolesnija je bila moja duša. Rekao mi je, da ne brinem, da sad on uz Božiju pomoć uzima stvar u svoje ruke, da ću uz njegovu pomoć izdržati liječenje, koje sam morala prekinuti jer sam bila u veoma teškom stanju, da sam ja jaka, pozitivna i da ćemo zajedno doći do željenog cilja.
Nestvarno pristupačan, jednostavan u komunikaciji, uvijek spreman da lijepim, biranim riječima vrati poljuljani optimizam svakom pacijentu. Njegova jednostavnost je zapravo njegova veličina. Svojim pacijentima bi dao broj svog privatnog mobitela i mogli ste ga zvati kada biste bili u potrebi da se čujete sa njim kako bi ste pitali za savjet ili da ugovorite termin za pregled. Uvijek bi vam odgovarao na poruke, detaljno pojašnjavajući ono sto bi vas zanimalo. Dr. Avdičević je više od običnog ljekara, on je istinski prijatelj pacijentima. Bože kakav insan. Veliki čovjek, velikog srca.
Nerijetko sam na preglede odlazila umorna od borbe sa bolešću, a nakon razgovora sa njim vraćala bih se svojoj kući rasterećena od negativnih razmišljanja, puna vjere u bolje sutra i sretnu završnicu.
Sjećam se, jednoga dana sam ga vidno zabrinuta upitala: Doktore, sta ako ovo zračenje ne bude dalo dobar rezultat“? On mi je tada malo ljutito odgovorio: „Ja ne želim da razmišljam na takav način, jer ćes se ti ako Bogda izliječiti“. Ove njegove riječi stalno su bile u mojim mislima i pomagale mi kada bih posustala.
Nerijetko bi se Dr. Avdičević znao vratiti na posao, iako je nakon napornog rada krenuo kući, kako bi primio svog pacijenta i čim bi ga ugledao osmijeh na njegovom licu bio je neizostavan. Nikada ni jednog pacijenta nije izdvajao, niti mu pružao više pažnje i vremena u odnosu na ostale pacijete.
Želim da naglasim kako cijenjeni doktor Avdičević nikada ni na koji način nije dao do znanja da za svoj nesebični trud očekuje bilo kakvu protuuslugu. O negativnim primjerima često slušamo i oni su nažalost realnost. Voljela bih, da svaki ljekar koji bude čitao ovo moje pismo zahvalnosti procijeni kojoj kategoriji pripada.
Kada je sve više mogućnosti za odlazak u druge zemlje, u bolje uslove rada, mogućnost bolje zarade, Dr. Asmir je odlučio da svoje znanje i sve svoje potencijale iskoristi kako bi u svojoj zemlji nesebično pomagao bolesnicima oboljelim od teških bolesti. Aferim doktore.
Vječno cu pamtiti. Gleda Dr. Asmir moj PET CT nalaz sa Nuklearne medicine Kliničkog centra u Sarajevu, a oči mu pune suza i reče: „Sada bih zaplakao od radosti zbog tvog nalaza“. Jer moj nalaz je potvrdio da u mom tijelu nema znakova recidiva i da sam ja sada hvala Bogu izliječena. Suze su samo za velike ljude, velikog srca.
Dragi naši ljekari. Mi nemamo druge ljekare sem vas. Molim vas da nikada ne zaboravite da sve ima svoj kraj, da ce vas zbog vašeg odnosa i truda prema pacijentima, pamtiti po dobru ili po zlu. Svako jutro, kada dođete na posao, pomislite da ste možda baš vi sljedeći pacijent koji je obolio od teške bolesti. Režiser nasih života je Uzvišeni Bog. Pa će vam sve ono dobro, ljudsko, plemenito, humano, nesebično, koje ste pružili vašim pacijentima biti mnogostruko vraćeno, baš kada vam bude najpotrebnije. Kako sijemo, tako žanjemo. Voljela bih da i vi poželite da i o vama sa hvalospjevima pišu vaši pacijenti, da ne budete ljubomorni na vašeg kolegu koji je osvjetlao obraz cijelom Kliničkom centru, već da se trudite da budete i bolji od njega.
Ova naša lijepa zemlja ima dobrih i plemenitih ljudi. Želim i osjećam moralnu obavezu, da upravo njih pominjem, hvalim i molim se za njih i da im dam prednost, podršku i važnost nad negativnim primjerima o kojima se mnogo piše i govori u medijima, na društvenim mrežama, kao i na privatnim druženjima.
Nije sve crno u ovoj našoj Bosni. Svjetlost, makar bila samo zračak, rastjeruje tamu.
Također se želim zahvaliti profesionalnim i izuzetno ljubaznim i saosjećajnim sestrama sa Onkološkog odjeljenja UKC Tuzla, a posebno, Bećić Nizami i Baraković Suadi, kao i osoblju sa Radioterapije, posebno sestri Redžić Adviji. Nesebičan doprinos mom liječenju pruzio je i rahmetli Dr. Delibegović, Allah mu se smilovao. Također se zahvaljujem i ljekarima sa ORL UKC Tuzla, Prof. Dr.Šekibu Umihaniću, Docent Dr. Begzadi Hasukić i Dr. Nedžadu Salkiću. Bog im podario svaki hajr. Posebno se zahvaljujem mojoj vjernoj prijateljici Naili Brkić, koja je protekle dvije godine svo vrijeme bila uz mene i pružala mi svoju nesebičnu pomoć. Allah je nagradio lijepim životom.
Ukoliko ovo moje pismo pročitaju gore pomeniti neka znaju da molim Boga da im ono bude podstrek da budu još bolji medicinski radnici i insani i da još puno ovakvih i ljepših pisama zahvalnosti o njima napišu njihovi pacijenti. Bog vam dao svako dobro i učvrstio vas na putu činjenja dobra.
Jasminka. B.
