Koja je najbolja knjiga nekog autora, stvar je ukusa čitaoca, načina na koji je doživljava kada je čita tako da je obično u pitanju subjektivni stav. Subjektivno ili ne, moglo bi se reći da je “Dnevnik jednog nomada” Bekima Sejranovića jedna od njegovih boljih knjiga.
Oseti se zrelost Sejranovića i kao čovjeka i pisca. On je jedan od onih koji su u životu prošli sito i rešeto, živjeli na puno adresa, u raznim gradovima i zemljama, susretali bezbroj ljudi, imali more ljubavnih veza, više brakova, tako da Sejranović, iako je u pitanju relativno mlad čovjek (rođen 1972.) ima materijala da piše još puno, i opet neće sve stići opisati i napisati.
Čitaoca osvaja svojom otvorenešću i iskrenošću. Dobar dio onoga o čemu on piše, drugi ne da ne bi pisali, nego bi se potrudili da sakriju. U svim knjigama piše u prvom licu jednine, iako se dotiče mnogih ljudi i događaja, uglavnom su u pitanju njegova razmišljanja i doživljaji.
Nekad se stiče utisak, da je u pitanju neki ogromni, dobroćudini medvjed, koji je željan mira i sigurnosti, iako živi daleko od mira i sigurnosti, dan za danom, često baš nomadski, kako je i sam naslovio knjigu. Ne drži ga mjesto, ne može se skrasiti na klasični način miliona drugih. U svom načinu života i razmišljanja, vjerovatno je iskreniji od drugih jer živi kako i misli, nema sliku za javnost. Takav je kakav je, pa kome se sviđa sviđa, a sviđa se mnogima te nije čudo ni što ima more poznanika, prijatelja, u kontaktu je sa bivšim ženama i ljubavnicama. Nekada se čini da još nije prihvatio samoga sebe ali jesu ga drugi.
Kako kod njemu bilo, čitaocima je dobro, mogu uživati u njegovim knjigama, čitati o lutanjima, traženju smisla u svemu, poistovijećivati se sa mnogim situacijama.
U knjizi “Dnevnog jednog nomada” između ostalog Sejranović piše o knjigama koje čita, tako da je ova knjiga svojevrstan pregled pročitanog kroz analizu pisaca i njihovih djela. Njegovo pisanje o određenim djelima poznatih i manje poznatih pisaca, domaćih i stranih, moglo bi, uređeno, funkcionisati kao samostalna knjiga.
Djelovi iz knjige:
(...) Događa se često i to da nakon tri pročitane stranice neke knjige shvatim kako je riječ o dobrom djelu, ali mi se iz nekog razloga ne da nastaviti, pa je odlažem do sljedeće prilike. Djela Dostojevskog sam odlagao desetak godina poput djeteta koje čuva slatkiše za kasnije. Nije uvijek vrijeme za svaku knjigu.(...)
(...) Nezadovoljstvo samim sobom, svima i svime oko sebe... piše Thomas Bernhared u svom romanu Podrum. Nešto slično zapisao je i Ivo Andrić u svojoj knjizi Znakovi pored puta. To mi je jedan od omiljenih citata i iskoristio sam ga nekoliko puta u vlastitim tekstovima, ponekad ga parafrazirajući, a jednom čak i direktno navodeći “Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svijetu, bilo je i ostalo osnov mog duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspio da izrazim". Razlog mom posvajanju misli ovih pisaca je, želio bih vjerovati, jednostavan. To je zato što je istovjetan osjećaj nezadovoljstva u meni obitavao i prije nego sam čitao Andrića ili Bernharda, samo što ga za razliku od njih nisam uspio pretvoriti u rečenice. (...)
Bekim Sejranović rodio se 1972. godine u Brčkom, u Rijeci je završio srednju školu i fakultet. U Norveškoj živi pola svog života, gdje piše, predaje, prevodi. Napisao je roman i na norveškom. Kraće ili druže živio je u brojnim gradovima bivše Jugoslavije. Za roman “Nigdje niotkuda” 2009. u Tuzli je dobio nagradu “Meša Selimović”.
S.M.
