Emina Pršić i Ivana Šešo su sjajan spisateljski duo. To su nam pokazale već dva puta knjigama koje su zajedno napisale, “Nedostaje? Ne.Dosta je” i “Kad te bajka sastavi, a život rastavi”, a potvrđuju trećom “Ljubav, beba, blagostanje i sranje” čije je predstavljanje u Tuzli u Američkom kutku Narodne i univerzitetske biblioteke “Derviš Sušić” 30. maja u 18 sati. Pozivamo vas na druženje koje će, sigurna sam, biti jako zabavno. Njihove promocije nikada nisu klasično predstavljanje djela, već razgovor o njima. Tako su se u njihovoj prvoj knjizi mnogi pronašli i bili željni razgovora na temu slomljenih srca i kako ih zaliječiti, druga je govorila o usklađivanju jezika ljubavi, a treća o tome šta se desi kada se iz ljubavi i blagostanja rodi beba i donese preokret u sve što ste mislili da znate ili sa čime ste mislili da ćete se lako izboriti.
Kao uvod u promociju, gdje ćete moći biti mnogo više od samo nijemih slušatelja, već aktivni sudionici, razgovarala sam sa Eminom i Ivanom o svemu što me je interesovalo. Ostatak ćemo uživo.
Razgovarala: Enisa Alibalić
Pisati na temu roditeljstva ili, iz vašeg ugla gledano, majčinstva može biti izuzetno osjetljivo, naročito ako još u sami naslov uz riječ beba stavite riječ sranje. Iako se ovdje nalaze još i riječi ljubav i blagostanje, znamo koja će prvo “pasti u oči”. Zašto ste to uradile?
Emina: Da bi pružila svojevrsno olakšanje i rasteretila famozno očekivanje savršenstva koje ne postoji, a koje se nameće kao i ideja da se žena rodi kao majka pa bi samim time trebala na prvu se snaći kao riba u vodi. Međutim, žena se ne rađa kao majka nego žena postaje majkom onog trenutka kada se dijete rodi. Prva godina dana s bebom je psihički i fizički kaotičan proces preobraćanja u majku. I da, ima blagostanja, ali i sranja.
Ivana: Za naslove naših knjiga uvijek se teško odlučujemo, ponešto nam pomognu urednici, ali na kraju nekako uvijek ispadne da Eminina kreativnost i domišljatost dođe do izražaja. Ja osobno u naslovu knjige ne bih imala sranje i teško mi je i samoj izgovarati zadnju riječ naslova naše knjige, ali tako je kako je kada ste tim onda se i usklađujete, a kako u potpunosti imam povjerenja u Eminine kreativne i marketinške sposobnosti uvijek se uskladim sa njezinim izborom naslova i do sada se pokazalo da nikada nije pogriješila.
Beba bi trebala nastati kao plod ljubavi, dati blagostanje, ali često novi život napravi i sranje ukoliko nismo spremni. Mnogo puta sam od žena koje su majke jednog, dvoje ili više djece čula kako nikad ne možeš biti spreman na roditeljstvo ma koliko se pripremao… Šta vi kažete?
Emina: ”Biti roditelj znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.” kao što je rekla Linda Wooten. Ma koliko mislio da si kompetentan i spreman, zreo, dijete izvlači iz tebe ono najbolje, ali i najgore. Pomiče granicu tolerancije do samog usijanja. Naučiti balansirati kroz život partnerstvo i roditeljstvo velik je izazov ukoliko želite zadržati funkcionalan i zdrav odnos. Vjerujem i želim vjerovati da nastaje kao plod ljubavi, ali treba nakon nastajanja i opstati. Lako je roditi, treba odgojiti.
Ivana: Zanimljiva mi je ova vaša tvrdnja da novi život napravi sranja ukoliko nismo spremni. Kada malo bolje razmislite, ljudi nikada nisu spremi na promjene, i ne radi se tu samo o novom životu. Ta jedna zona komfora je toliko voljena i obožavana od strane čovjeka da je svaka promjena nelagodna i ispada da nismo na nju spremni. Pa pogledajte samo kako koristimo riječ adaptacija: adaptacija na vrtić, adaptacija na školu, adaptacija na novu vršnjačku skupinu, adaptacija na novu radnu okolinu…adaptacija i adaptacija…svuda društvo promjenu prepoznaje i prihvaća kao nešto na što se treba adaptirati tj. prilagoditi tj. promjenu percipiraju samu po sebi stresnom. Prilagodljivost je, u stvari poželjna socijalna vještina koju dovodimo do savršenstva cjeloživotnim učenjem. Nikada niste spremni niti pripremljeni za dijete, pitanje je samo koliko ste prilagodljivi i emocionalno zreli u trenucima kada odlučite postati roditelj.
Beba je definitivno blagostanje, ali čini se da mnogi očekuju samo to od roditeljstva, pa onda budu razočarani kada se baloni od sapunice rasprše i sve postane jedna zbrka od odgovornosti za jedno malo biće koje nije u stanju ništa napraviti za sebe, preko obaveza oko hranjenja i kupanja koje se vrte u krug do neizmjerne ljubavi koja sve to drži na okupu?
Emina: Očekuju jer im marketing, odnosno savršene reklame roditeljstva upravo takvu sliku nameću. Ne znam da li je ikada netko snimio realnu reklamu za neki dječji proizvod, a da je izvučena iz stvarne svakodnevnice? Ja ju još nisam vidjela, ali je daleko od reklame za pelene gdje ružičasto dijete guguče bezbrižno u naručju savršeno dotjerane majke iz savršeno pospremljene i uredne kuće. Tata dolazi s posla odmoran i fit, te njih troje lijepo spavaju i uživaju. Yea right! Uz dijete ostatak života je, za početak, na čekanju i sve do sada pada u drugi i treći plan. Ponovno učimo usklađivanje i način funkcioniranja kroz suživot. Netko to osvijesti i zaista kroz partnerstvo uskladi, a netko se jednostavno ne snađe i izgubi, jer se ne zna nositi s novonastalom promjenom koja je zaista velika. Zato uvijek naglašavam, treba se osvijestiti na vrijeme.
Ivana: Mnogi očekuju ono što im društvo govori da trebaju očekivati. Ne stvara čovjek svoja očekivanja ni iz čega, on se oslanja na već kapitalizirano znanje društva i kulture u kojoj je rođen i odrastao. To što ta kultura promovira samo savršenstvo i pozitivan dio priče, a ne progovara o stvarnom životu, to je drugi problem. Razočarani su temeljem svojih očekivanja. Ali kako su došli do tih nerealnih očekivanja tj. zašto nisu bolje pripremljeni, to je u stvari krucijalno pitanje. I čija je to odgovornost.
Nastavljajući pozitivnu praksu, vi u ovoj knjizi imate situacije u kojima mladi bračni par postaju roditelji i sve ono što ta uloga donosi sa sobom. Ovdje na test izlaze odnosi koji su prije toga bili između njih dvoje, sa njihovim roditeljima i rodbinom, prijateljima, onime što se od osobe očekuje i ono što bi ta osoba željela da bude za njih i njihovo dijete. Ima li načina za izvući se iz ove komplikovane situacije?
Emina: Ovisno u kojoj ste startnoj poziciji u samom početku. Da li ste situirani kao par? Da li ovisite o svima koji su navedeni? Da li ste kao pojedinac zadržali dobre odnose s drugim ljudima, prijateljima kada ste ušli u odnos ili ste se stopili s partnerom i odlučili isključivo na život simbioze? Puno je tu elemenata koji utječu na kvalitetu života i zaista život može biti lijep ako se živjeti zna, ali za to je potrebno biti emocionalno pismen, zreo, osvješten i educiran. Svi imamo izazove kroz život i sukobe. Od njih ne treba bježati, ali treba ih znati rješavati.
Ivana: Da. Ovo je knjiga o majčinstvu, tako ju je Emina pisala, i o odnosu…tako sam ju ja pisala. Naime sve više smo preplavljeni psihologijom prava na osobnu sreću, koje nas ohrabruje da se brinemo za sebe, vodimo računa o vlastitim potrebama, naučimo zacrtavati osobne granice…i u redu…sve to stoji. Međutim, čovjek je društveno biće i jedna od njegovih najvažnih potreba je potreba za ljubavlju i pripadanjem…roditeljima, braći, sestrama, prijateljima partnerima, djeci, zajednici. Nitko nije otok i u stvari ispunjenje osobne sreće ovisi o tome koliko dobro znamo uspostaviti dobre odnose sa nama važnim osobama. Sve češće u praksi susrećem osobe koje su se provodeći psihologiju prava na osobnu sreću potpuno osamile što ih je u konačnici učinilo nesretnima. Treba znati napraviti dobar balans između suradnje koja osigurava dobre odnose i zauzimanja sa osobni integritet koje štiti naše osobne granice, e onda smo na konju.
Obje ste majke. Jeste li i same uspjele naučiti nešto više o sebi, svojoj djeci i ljudima koji vas okružuju istražujući i pišući ovu knjigu? Kao ni vaše knjige, ni vaše promocije nisu klasične. Umjesto priče o knjizi, razgovara se o njenom sadržaju i, čini mi se, da ona na svakoj promociji dobije novu dimenziju…
Emina: Kao majka naučila sam još više cijeniti svaki trenutak u životu, radovati se onim “običnim “ stvarima koje su mi prije bile podrazumijevanje. Usporila sam tempo i shvatila da za početak ništa ne moram. Naučila sam živjeti balans i žonglirati jako dobro između blagostanja i sranja.
Uživam na svakoj našoj promociji knjige zbog ljudi koji se zateknu u prostoriji i zbog kojih uvijek dobijemo dodatni poticaj da stvaramo dalje. Dogodi se odlična sinergija, vibracija kao da se svi poznamo jer se približimo jedni drugima i progovaramo o mnogim stvarima koje nas tište i za koje tražimo olakšanje ili rješenje. Tražimo način kako? Nitko ne ulazi u odnos da bi ga prekinuo i svi zapravo želimo isto: biti sretni, zadovoljni, ostvareni i ispunjeni. Želimo biti voljeni i voljeti i kao roditelj i kao partner i kao dijete.
Ivana: Ne znam kako Emina, ali ja sam umirala od smijeha pišući svoj dio knjige, upravo zato što sam prepoznala brojne situacije kao svoje. Baš ih je bilo lijepo u knjizi terapijski rješavati, budući da u životu to definitivno nije tako izgledalo. Ne mogu reći „U postolara najgore cipele“. ali kada se dešava vaš život, onda niste „onaj sa strane koji vidi“ već onaj unutra koji osjeća, ima svoje povrede i ljutnje, i svakako ne vrhunska terapijska rješenja, već ona ljudska, ponekad blesava, ponekad smiješna a ponekad opasno udaljavajuća od partnera ili osoba koje su mi u stvari važne. Zato je važno znati reći i oprosti, pogriješila sam.
