Preporuka za čitanje: Lav Nikolajevič Tolstoj ˝Kreutzerova sonata˝

Kada je 1889. godine objavljena Tolstojeva "Kreutzerova sonata", izazvala je dosta reakcija. U nekim zemljama objavljena je tek nakon cenzurisanja određenih dijelova. Lav Nikolajevič Tolstoj u mnogim svojim djelima kritikovao je rusko visoko društvo, religiju, državu i mnogo tadašnje društvene vrijednosti, koje je u svojim djelima prikazivao s druge strane.

Tuzlarije

U Kreutzerovoj sonati Tolstoj žestoko govori o negativnostima čovjekove seksualnosti, položaju žena u društvu, odnosno između muškaraca i žena, braku, djeci dovodeći sve do krajnjih granica nakon čega sve postaje apsurdno.

Sonata je više pripovijetka napisana na oko stotinu stranica. Glavni lik u kupeu voza nepoznatom saputniku govori o svom životu. Ispovijeda se. Priča o svojoj mladosti, ženidbi, medenom mjesecu, djeci i svemu što se dešavalo. U svemu vidi nešto ružno, pokvareno, a čovjek, po njemu, izgubi svoju ljepši pogled na sve onda kada spozna svoju seksualnost. Od tada sve gleda na drugi način, i više ništa nije isto.

Takva razmišljanja napravila su od njega vrlo ljubomornog čovjeka koji više nije mogao realno da razmišlja. Svoju ljubomoru je nazivao životinjom koju je pokušavao zaključati ali bezuspješno.

Dok mu se žena bavila djecom, radila neke obične stvari, on je zamišljao šta bi ona s nekim radila i počinjao je da mrzi ženu koja nije radila ništa. Mrzio je ženu kakvu je on vidio u svojoj glavi, nije prihvatao njene ili tuđe riječi jer je sve posmatrao svojim očima.

Na kraju on ubija svoju suprugu, majku njihove petero djece. U ispovijesti govori da je i u bijesu tačno znao šta radi i da se nije mogao ni htio suzdržati ali tek kada ju je vidio u mrvačkom sanduku, shvatio je šta je uradio i bilo mu je žao.

Muzičar, violinista, i njegova supruga koja je svirala klavir, izvodili su Betovenovu Kreutzerova sonatu, po kojoj se knjiga i zove. Glavni junak muziku, koja moćno utiče na emocije, krivi za stanje u kojem se našao on i drugi.

Dijelovi iz knjige:

(...) U gradu nesretni ljudi lakše žive. U gradu može čovjek doživjeti sto godina a i da ne spozna da je već odavno umro i sagnjio. Nema čovjek vremena da proučava sebe, toliko je zauzet. Poslovi, društveni odnosi, zdravlje, umjetnost, zdravlje djece, njihov odgoj. (...) tako smo živjeli i manje trpjeli zbog zajedničkog života (...)

(...) Živjeli smo kao da je primirje i kao da nema nikakvih uzroka zbog kojih bi ono bilo narušeno, odjednom poče razgovor o tome kako je neki pas dobio na izložbi – ja kažem medalju. Ona kaže "ne medalju, već pohvalu". Počinje svađa. Počinje skakanje s predmeta na predmet, prijekori "Pa da odavno to znam, uvijek je tako: Ti si rekao – ne, nisam rekao – onda ja lažem". Osjećaš da će, eto sad odmah, izbiti strašna svađa, da ćeš zaželjeti ubiti sebe ili nju. Znaš da će sad početi i bojiš se toga kao žive vatre, i zato bi se htio suzdržati ali mržnja obuzima cijelo tvoje biće. Ona u istom takvom položaju hotimice važe svaku tvoju riječ dajući joj pogrešno značenje, svaka njena riječ je puna otrova, gdje zna da me najviše boli tu ubada (...)

(...) Opet suze i, na kraju, pomirenje. Ali kakvo pomirenje: u svakome je ostala ona stara mržnja jednog prema drugome, pojačana još razdražljivošću zbog boli što ju je nanijela ta svađa u koju u cjelosti jedno pripisuje drugome. Ali treba nekako dovršiti sve to, i život teče kao i prije. Eto, takve svađe, i još gore, izbijale su neprestano, ili jednom u sedmici, ili jednom u mjesecu, ili svaki dan. I uvjek jedno te isto (...)

(...)On je čovjek neoženjen, zdrav, ugojen, čist i ne baš bez principa, nego očito sa principima da treba iskoristiti te užitke koji ti se nude. I povezani su sa muzikom, najprofinjenijom čulnom požudom. Šta ga može obuzdati? Ništa. Sve ga, naprotiv, privlači. A ona? Pa ko je ona? Ona je tajna, kakva je bila i ostala. Ja je ne poznajem. Poznajem je samo kao životinju. A životinju ništa ne može, ne mora obuzdati. (...)

(...) Tek onda kada sam ugledao njeno mrtvačko lice, shvatih sve šta sam učinio. Shvatih da sam je ubio ja, ja, da sam ja skrivio što je ona - živa, pokretljiva, topla, sada postala nepokretna, voštana, hladna, i da se to ne može popraviti nikada, nigdje, ničim. Onaj ko nije proživio ne može to shvatiti ..... Uh! (...)

Djelo je objavljeno 1889. godine, i ono što kod Tolstoja i sada 2019. godine oduševljava je njegova aktuelnost. Zbog naprednosti njegovih misli, mnoga toga što je napisao smatralo se kontraverznim, pa tako i Sonata koja se i danas kao baletni i pozorišni komad izvodi.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI