Nije bilo tako davno kada je sve bilo drugačije. Sve pa i blagdani, osobito vjerski. Ovo zvuči pesimistično, te isprazna fraza, ali je i nedvojbeno.
Neki će reći do nas je, neki će se složiti, neki će kriviti svakoga izuzev sebe, a nekima nije ni bitno, no svi će se složiti u jednome. Nije kao prije.
Ovih dana pred islamski praznik Kurban ili Hadždži Bajram mubarek su dani, preporučeno ih je provesti u ibadetu, molitvama, veličanju Boga i ostalim dobrim djelima.
Oni koji su otišli na sveta mjesta sa nama dijele svoje impresije, utiske i fotografije na društvenim mrežama.
Oni koji su odlučili žrtvovati Kurbana također se pripremaju ili kupuju, ili plaćaju ili razgovaraju o posljednjim detaljima žrtvovanja.
Tržni centri neobično nude nove bajramske kolekcije odjeće, obuće i poklona po sniženim cijenama.
No ja ne želim pisati o tome kako je sad. Mi učestvujemo i svjedočimo u kreiranju današnjih običaja, rituala i navika.
Moja ulica u naselju nadomak Tuzle izgubila je mnoge ljude. Dio po dio sa sobom su odnosili i dio duše naše mahale.
Neki su umirali. Neki/e se udavali ili ženili, zatim odlazili, ali svi zajedno odlazili. Najviše se to osjetilo upravo za Bajrame.
Danas ih fali mnogo, i sa njima mnogo toga.
Duh Bajrama se budio u zoru i obitavao danima u našoj mahali.
Uredno pokošene avlije, bijelo okrečene kuće i ljudi u novoj odjeći u njima radovali su se i dočekivali te dane zajedno.
Starije žene, nene, udovice obilazile su se prve. Nekome su bile nene, nekome tetke ili strine. Svima su bile nešto bitno.
U uredno sašivenoj bluzi i raskošnim dimijama i moja nena je bila jedna od tih kojima „svako dolazi“.
Na bajramsko jutro prvo bi plakala. U zadnjem ratu izgubila je dva sina. Nikada niko nije mogao nadomjestiti njihov gubitak, a suze za Bajram su redovno silazile niz lice starice koja je pored televizije Sarajevo gledala prijenos Bajram namaza iz Begove džamije.
Mi djeca smo se pitali zašto nena uvijek plače. Sada kada ja dočekujem Bajram bez dragih i posebnih ljudi itekako je razumijem.
Muškarci bi dolazili iz džamije, djeca bi se darovala slatkišima i novcem te bi počinjale posjete.
"Bajrambarećula“. Tim riječima čestitali bi jedni drugima te uz zagrljaje i rukovanje razmjenjivali čestitke, želje i dove svi međusobno.
Sjedilo bi se i uz kahvu i nezaobilaznu baklavu pričalo o svemu i svačemu. Tabirile bi se teme o poslovima, baštama, ratu i o onima koji nisu tu.
Na sofru bi se kasnije iznosila tradicionalna jela: bamlja, presnac, polagani burek, burek u šipke, piletina sa rižom, razne dolme.
Zaslađivalo bi se baklavom, sutlijom, pršuljom, kadaifom, hurmašicama, kajmačnicom i ružicama.
Prvi dan je bio rezervisan isključivo za porodicu i to onu bližu.
Drugi i treći dan Bajrama zvao se ženski Bajram, jer nakon što bi se muškarci vratili obavezama i poslovima žene iz mahale su obilazile jedna drugu pojedinačno ili u grupama.
Tada bi pokazivale svoje bajramske poklone, komentarisale hranu i razmjenjivale recepte.
Iz godine u godinu od Bajrama do Bajrama je bilo tako.
Tu i tamo novo lice unučeta ili snahe bi zablistalo za neki Bajram, a opet poneko lice bi tek tako nestalo i pominjalo bi ga se za bajramskim ručkom.
Djeca su rasla, lica starica postajala sve starija i umornija, a godine su prolazile.
I onda najednom kao nakon kome, kao da je sve u trenutku nestalo.
Danas. Dan uoči Bajrama silazim niz mahalu. Idem do mezarja. Običaj tako nalaže. Već dugo nema Lutvije, Hanke, Kasima, Avdinice, Hafe, Hadžire…
Od ovoga Bajrama više nema ni hadžinice Fatime. Umrle su…
Nema ni Melise ni Melihe, djevojaka, udale se…
Ni moje nene više nema. Televizija Sarajevo i dalje prenosi bajramski program ali starice na sećiji ispred nema.
Niz lice uokvireno keranom šamijom suze su prestale teći još prije četiri godine kada se vratila svome Gospodaru i svojim sinovima.
Odlazeći sa sobom je odniijela nafaku susreta i posjeta u našoj kući…
Ostalo nas je svega nekoliko.
Mi smo tu. Katkad zaboravljajući cijeniti te trenutke što je barem dio nas tu izgubimo se i prije odlaska.
Na stolu je sve kao nekada, i kuća je okrečena, i avlija pokošena, ali umjeto buke, razgovora i Bajrambarećula u našim sobama sada lebde uspomene…
N.S.