Pablo Escobar bio je kriminalac koji je počeo sa krađom automobila i preprodajom dijelova, a završio kao šef narkomafijaškog medelinskog kartela.
Bio je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, iako teški kriminalac imao je svoje obožavatelje jer je povremeno pomagao siromašnim. S druge strane regrutovao je čitavu vojsku maloljetnih i mladih koji su bili dio njegovog lanca prepodaje droge, koji su terorisali i ubijali druge. Eskobar se bavio čak i politikom dok ga nisu nazvali pravim imenom, te je onda počeo sa nizom političkih atentata.
Kolumbijski nobelovac Gabrijel Garcija Marquez napisao je knjigu "Vijest o otmici" u kojoj opisuje otmice devet novinara, koju je naredio Escobar da bi uticao na vlasti da promijene zakon o neizručenju Sjedinjenim Američkim Državama, ukoliko su tamo osuđeni.
Neki taoci su ubijeni, neki proveli mučne mjesece u zatočeništvu dok se nisu postigle garancije koje je tražio Escobar, a to je da se preda i bude u posebnom zatvoru. On je u tom zatvoru, koji je bio kao hotel nastavljao sa svojim poslovima, pa je pobjegao i na kraju je ubijen.
Zanimljivo da su Kolumbijci bez obzira na kojoj strani bili, svi željeli mir Kolumbiji, svi su prikazani kao veliki vjernici koji se bez prestanka mole, silno vezani za svoje porodice, djecu, a s druge strane bez kajanja ubijaju najbliže drugim Kolumbijcima.
Roman je o mreži korumpiranosti u svim segmentima društa, državama u državi, gdje vladaju zakoni podzemlja. Kada korupcija u jednoj zemlji dostigne takve razmjere onda se urušavaju njeni stubovi koji se prelamaju preko građana koji najviše pate.
Dio iz knjige:
(...) Nevolja je bila u tome kako naći Pabla Escobara u gradu raspetom nasiljem. U prva dva mjeseca 1991. godine počinjeno je hiljadu i dvjesto ubistava – dvadeset dnevno, i po jedan pokolj svakog dana. Dogovorom gotovo svih oružanih skupina izvršen je najsuroviji nalet gerilskog terorizma u povijesti zemlje, a Medellin je bio središte urbane akcije. Četristo pedeset sedam policajaca ubijeno je za nekoliko mjeseci. DAS je ustvrdio da je dvije hiljade osoba iz komuna u službi Escobara i da su mnogu od njih maloljetnici koji žive od lova na policajce. Po svakom su mrtvom primali pet miliona pesosa, po djelatniku milion i po i osamsto hiljada po svakom ranjenom. 16. februara 1991. godine poginula su tri podoficira i osam djelatnika policije u automobilu raznesenom sa sto pedeset kolograma dinamita ispred arene za borbu s bikovima u Medellinu. Usput je usmrćeno devet civila i ranjeno 143 koji nisu imali nikakve veze s ratom. (...)
- Svim protagonistima i saradnicima ostajem vječno zahvalan što su omogućili da ne padne u zaborav ova zvjerska drama, koja je na nesreću tek djelić biblijskog holokausta u kojem se Kolumbija iscrpljuje već više od dvadeset godina. Svima njima je posvećujem, i s njima svim Kolumbijcima – nevinim i krivima - s nadom da se nikada više neće dogoditi ova knjiga, napisao je Marquez 1996. godine.
S.M.
