Prođem neki dan kraj Galerije i na zidu vidim veliki baner sa likom Mevludina Ekmečića, najavljuju njegovu izložbu povodom 90 godina života i sedam decenija umjetničkog djelovanja.
I odlutah u šezdesete godine prošlog vijeka.
Bio sam učenik Učiteljske škole u Tuzli kada sam u drugom razredu dobio novog profesora likovnog vaspitnja. Bio je to Mevludin Ekmečić, ali svi smo ga zvali Ekmek. S tim nadimkom došao je u Učiteljsku školu iz Osnovne škole “Centar”. Pamtim ga upravo iz tih dana jer je odudarao od profesorskog šablona uobičajenog za to vrijeme. Bio je to jedini profesor koga sam mogao sresti u večernjim satima u nekadašnjem ŠUP-u, Školi učenika u privredi.
U jednoj od sala u kojoj su vježbali folkloraši “Uče” priređivane su igranke, a ja sam bio bubnjar u “Snježnim kristalima”. Ekmek bi samo provirio kroz vrata da vidi šta se događa unutra. Onako visokom, njemu nije bio problem da se svojom likom pojavi ispod prečke dovratka. Ako bi nam se pogledi sreli on bi samo mahnuo i nestao. U susjedstvu “Učine” sale privremeno utočište pronašla je tek uspostavljena Galerija poznatih ličnosti, a Ekmek je, kao njen utemeljivač, gotovo svaki slobodan trenutak provodio u toj prostorji često okružen ljudima svoje branše među kojima je najčešće bio Memo Dervišević.
Zajedno sa profesorom filozofije Josipom Matićem, Ekmek je odskakao od školskog sivila. Stalno su naglašavali potrebu kako budući učitelj mora biti kompletna ličnosti, kako se sve o parameciumu i vrstama ovaca na Novom Zelandu, može nabubati, ali društvu treba izgrađen Čovjek. - To se ne može nabubati, ponavljao bi Ekmek. Obojica su bili zagrebački studenti i obojica su imali liberalne poglede na život, pa i na obrazovanje. Od njih dvojice sam “pokupio” liberalni virus.
Uvijek su se suprotstavljali željeznoj disciplini koju je furala večina profesora. Nama učenicma je gotovo bilo nezamislivo u restoranu, u večernjim satima, sa profama popiti neko piće. Meni se to dogodilo. Završili smo svirku na stadionu “Jedinstva”, preko puta Ekspres-restorana, i dok sam iznosio instrumente nabasam na Matića i Ekmeka. Matić je dobro svirao klavir, volio je muziku i kada su me vidjeli sa bubnjevima u naramku pozvali su me na piće. Ostavio sam bubnjeve kod domara Marijana koji je stanovao u podrumu obližnje zgrade i pridružio se svojim profesorima u restoranu “Artemida”.
-Šta piješ, pitao me je Ekmek.
- “Musolini”, odgovorio sam kao iz topa.
- Šta ti je to, uključi se profesor Matić.
Umjesto mene Matiću se obraća Ekmek: - Očigledno samo ti i ja matori. Hajde da vidimo šta mladi piju.
Nikad sa većim guštom nisam ispio ni jedno piće kao što je bio taj “musolini” – koktel koji je u to vrijeme bio popularan kod mlađe raj, a ja sam bio u društvu dvojice profesora koje sam izuzetno cijenio.
Nisam bio neki crtač. U dnevniku se nalazila neka trica, a jednom prilikom i čista petica. Kabinet likovnog nalazio se u prvoj učionici u prizemlju Ekonomske škole. Na nastavu sam došao nespreman. Nisam čak ni znao koji su časovi po rasporedu. Kad smo se prebacivali iz Učiteljske u zgradu Ekonomske škole, znajući da je pred nama čas likovnog, ja izjurim napolje i na kiosku, ispred škole, kupim “Oslobođenje”. Bilo je tada duplo većeg A2 formata, kao i “Borba”. Ne mogu novine izrasle u antifašističkoj borbi imati mali format.
Dakle, nisam imao ni blok, ni boje, ni četkicu, ni tuš. Ništa!
I dok je Ekmek upisivao odsutne u dnevnik ja nekako obezbijedim crni tuš sa četkicom koja je bila pričvršćena na njegov čep. Kad je završio sa dnevničkim formalnostima Ekmek se izmiče od katedre, uzima svoju stolicu i podiže je na sto, a na nju je poredao neke čupove i kaže: - Danas slikamo mrtvu prirodu.
Ja presavijem “Oslobođenje” i dohvatim se jedinog što sam imao – crnog tuša. Uobičajeno Ekmek šeta između redova i prati naš rad. Čujem kako se obraća jednom učeniku: - Pa nije čup samo crven, malo zažmiri, gledaj kroz trepavice pa ćeš vidjeti brojne nijanse.
Razmišljam, šta li će tek kazati meni. Čup je crvenkast, a ja koristim crni tuš. Osjeto sam da je za trenutak zastao iznad mene i produžio. Pred kraj časa uobičajena procedura: Ekmek uzme dnevnik i proziva učenike, mi ustajemo i podignemo ono što smo tokom časa uradili. Ja sam bio prvi u dnevniku. Sinan Alić, proziva Ekmek, a ja se počnem izvlačiti iz klupe, nisam uspio ni podići “Oslobođenje" u vazduh, a on će samo kratko: -Sjedi! Petica!
Sav se razred okrenu prema meni, a ja, i sam zaćuđen, sliježem ramenima. Kad su svi učenici prošli Ekmekov ocjenjivački trijaž on me ponovo prozva: - Aliću, ustani i pokaži drugima svoj rad. Ja kolutam očima i pokazujem “Oslobođenje”, a on nastavlja:
- Intersuje vas otkud njemu petica. Pogledajte dobro, ideja, ideja je važna. On je imao originalnu ideju.
Dok sam živ pamtiću tu peticu.
Živ mi bio profesore!
