Od pojave pandemije koronavirusa, ne prestaje se kreirati predstava u javnosti da država ne daje dovoljnu podršku privatnim firmama.
Cilj tog pritiska jeste svaliti čitav teret krize na državu, a osloboditi poslodavce od bilo kakve odgovornosti, za eventualno otpuštanje radnika.
Od države se čak traži da pokrije ne samo doprinose radnicima svih ugroženih firmi (što je i obećala), već i neto plate. Išlo se čak dotle da su neki tražili da se smanje penzije i boračke naknade da bi se taj novac preusmjerio privatnim firmama. Javnost je s razlogom rezolutno odbila takve prijedloge i osudila one koji su ih plasirali.
Od države se, dakle, traži apsolutna novčana podrška privatnom sektoru, a paralelno se kreira predstava kao da vlasnici privatnih firmi nemaju nikakve resurse, te shodno tome nemaju nikakvu obavezu prema svojim radnicima. Sva odgovornost se prebacuje na državu, nerijetko u tonu ucjena: ili ćete dati sve što tražimo, ili ćemo otpustiti radnike!
Šta je realno stanje u svemu tome, šta se krije iza megalomanskih zahtjeva, šta kažu brojke i činjenice?
Vodećih 20 privatnih firmi, koje posluju u Federaciji, prijavilo je ukupno više od pola milijarde maraka dobiti. To je više novca nego što Vlada FBiH ima na raspolaganju unutar Stabilizacijskog fonda (500 miliona) kroz koji će pokriti doprinose radnicima svih pogođenih firmi.
Primjera radi, samo 13 privatnih firmi ostvarilo je dobit od čak 488.030.537 KM:
Lager d.o.o. Posušje (prijavljena dobit 115.648.643 KM)
Bingo d.o.o. Tuzla (93.400.186 KM)
Premier World Sport d.o.o. Čitluk (44.049.086 KM)
Prevent CEE d.o.o. Ilidža (35.755.155 KM)
FIS d.o.o. Vitez (32.255.669 KM)
Coca-Cola HBC B-H d.o.o. Hadžići (30.169.939 KM)
FEAL d.o.o. Široki Brijeg (25.581.446 KM)
Violeta d.o.o. Grude (25.306.080 KM)
Sisecam Soda Lukavac d.o.o. (21.860.371 KM)
Projekta d.o.o. Široki Brijeg (17.717.229 KM)
Veritas Automotive d.o.o. Sarajevo Novi Grad (17.279.776 KM)
ATACO d.o.o. Mostar (14.651.784 KM)
LEDO d.o.o. Čitluk (14.355.173 KM)
Jedan od rijetkih velikih poslodavaca, koji je ukazao na ovo realno stanje unutar realnog sektora jeste vlasnik Violete Petar Ćorluka. On je nedavno kazao da velike firme imaju velike unutarnje rezerve, te da mogu same jedan značajan period izdržati svoje finansijske obaveze prema radnicima. Štaviše, pozvao je državu da najviše pomogne malim biznisima, koji nemaju takve rezerve. Tako su neki kantoni, poput Kantona Sarajevo i Zeničko-dobojskog, već najavili da će platiti minimalne plate svim sitnim obrtnicima i radnicima svim firmi, kojima je zabranjen rad.
Velike kompanije nisu iste, te se razlikuju od slučaja do slučaja. Jedan dio njih postupio je društveno odgovorno, te su najavili da neće otpuštati radnike što je pozdravljeno kao pozitivan primjer. Neki su čak pritekli u pomoć državi i zdravstvenom sistemu, kupujući neophodnu medicinsku opremu, u vidu respiratora, zaštitnih maski, itd.
Drugi dio velikih i srednjih privatnika je sveo svoje aktivnosti na vršenje maksimalnog pritiska prema državi, tražeći da im država pokrije ne samo doprinose, već i da isplaćuje i neto plate, tako da oni nemaju nikakvu finansijsku obavezu prema svojim radnicima.
Neki su, poput pojedinih kladionica, iako su prijavili desetine miliona dobiti, počeli odmah da sistemski otpuštaju radnike, ne pokazujući ni najmanji stepen društvene odgovornosti.
Potrebno je naglasiti i da se prosječna neto plata u najvećim privatnim firmama, u najvećoj mjeri, kreće između 430 i 590 KM po radniku. Neodrživa su tvrdnje, koje plasiraju pojedini «analitičari», da poslodavci koji su prijavili desetine miliona dobiti nisu u stanju isplatiti minimalne plate svojim radnicima.
Premijer Bugarske Bojko Borisov je prije nekoliko dana oštro odgovorio dijelu bugarskih biznismena, koji su tražili što veću pomoć od države u vrijeme krize. Na kritike tih biznismena da država ne čini dovoljno, Borisov je odgovorio da su svi oni, prije nego što zatraže apsolutnu pomoć od države, trebali prodati luksuzne automobile koje posjeduju (silne bentlije i ferarije registrirane u Bugarskoj), čime bi imali novac da isplate plate svojim radnicima na samom početku krize, prije nego što se država uključi.
Na kraju, sasvim je očekivano da veliki privatnici, u najvećem broju slučajeva, rade s ciljem povećanja profita na vlastitu korist. Ali postavlja se pitanje za koga rade pojedince opozicione stranke i njima bliski «analitičari», koji kreiraju predstavu da privatni sektor nema nikakve rezerve i da sav teret treba da snosi država. Da li rade za narod i u interesu države, kako se predstavljaju, ili rade za interese pojedinih bogatih poslodavaca?
