Pandemijski život viđen očima srednjoškolke: ˝Mora, škola i korona˝

U nastavku je tekst kojeg je napisala i poslala učenica Irma Bećić. Nama je pandemijski život viđen očima srednjoškolke bio zanimljiv pa ga zato objavljujemo i preporučujemo da ga pročitate.

Tuzlarije

Foto: Ilustracija

"Dobro jutro", kažem sama sebi svaki novi dan. Sama sebi, jer sam inače do sada svako novo dobro jutro željela svojim kolegama iz školskih klupa. Mislili smo da nam je to najveća kazna u životu. Iz ove perspektive bih se rado vratila u te iste školske klupe za koje sam govorila kako želim da što prije nestanu iz mog života.

U posljednjih mjesec dana, moja rutina i rutina svih mojih vršnjaka (kolega, onih starjih ili mlađih) se svodi na jednu istu riječ: neizvijesnost. Svaki novi dan je nova neizvijesnost. Na internetu moram najprije provjeriti kakav je to zakon donesen preko noći, što mi je razumljivo jer je situacija vanredna svima. Da sam znala da ću u ovim godinama ovako dobro da poznajem zakone, ne bih vjerovala. Nakon toga perem zube, pijem čaj i startujem računar. Ironično je što nikad do sada nisam neraspoloženije prilazila ovim tehničkim uređajima. "Ali neka, može i gore", čujem svaki dan sa svih strana. I slažem se s tim, zaista može gore. Ali, zar ne možemo napraviti da nam bude bolje?

Svaki dan nam pristiže gomila novih zadataka, pitanja i podpitanja, seminarskih radova i lekcija koje se "moraju" što prije završiti i naučiti. Tempo kakav nikad prije nije bio prisutan dok je postojala živa riječ između nas i profesora. Još bismo se nekako i izborili sa tehničkim smetnjama koje se pojavljuju na stranici na kojoj se školujemo. Ali, pritisak koji osjećamo dok se borimo, navikavamo i plivamo kroz mutnu vodu? To vam opisati ne možemo. I najlakše od svega je reći da smo razmaženi i da zahtijevamo sve na dlanu. Nismo, kažemo vam najiskrenije. Uslovi za školovanje, ruku na srce, nikada nisu bili idealni. Imali smo gomilu obaveza, borili se sa nepravdom i nepotizmom koji su se uvukli u sve društvene pore, pisali, radili i učili bez ikakvih žaljenja i negodovanja. Svjesni smo mi vrlo dobro činjenice da su generacije prije nas moža imale veće probleme kroz koje su prolazile. Ali, postavite pitanje i iskreno na njega odgovorite: da li nama zaista teče med i mlijeko? Psihički smo ubijeni od strane svega što nas okružuje: mediji nas svakodnevno filuju infomracijama i dezinformacijama nerazmišljajući kakav će to uticaj imati na mentalni sklop ljudi koji su izloženi istima. Pod pritiskom smo od neizvijesnosti budućnosti jednako kao i generacije prije nas (ako ne i više?). Da li da nastavim sa školovanjem ili ne? S kojim to fakultetom ima posla? Zašto ne mogu da radim ono što volim i želim? Zašto ne mogu da se školujem za ono što uistinu želim da radim narednih 40 godina radnog vijeka? Kojim putem da krenem? Da li postajemo država staraca? Koga ćemo liječiti, kome ćemo predavati, kome ćemo čistiti, kome ćemo graditi? Zašto niko ne sluša riječ adolescenata, učenika, studenata? Zašto nas konstantno ušutkavaju i govore nam kontradiktorne stvari: kada se pobunimo, kažu da ne možemo da promijenimo ništa. Kada šutimo, kažu nam da nikada tako nećemo promijeniti ništa. Šta da radimo da vama bude dobro i ispravno?

A onda dođe bolest na svjetskom nivou, i sve se mijenja, i sve se zaboravlja (da bar!). Pored svih briga koje muče naša mlada pleća, pored tereta historije kojeg nosimo kao žig, pored svih ranije postavljenih pitanja naše egzistencije, pored neimaštine i nezaposlenosti, pored loše perspektive koja se pruža poljima naše mladosti: dođe bolest. I novi zakoni. Ionako nismo smjeli da govorimo, a sada ne možemo ni da izlazimo. Toga se zaista i pridržavamo jer volimo svoje najbliže. Volimo svoje roditelje, djedove, nene, rodbinu i komšije. Volimo i želimo da pomognemo pa makar se žrtvovali. Sjedimo u kućama. Pišemo stotine stranica zadataka koji se gomilaju na školskim stranicama kako bi nas neko ocijenio i time nam ubio ono malo samopouzdanja što nam je ostalo kao nada da možemo da budemo svijetla budućnost ove naše domovine. Psihički padamo. Imamo računare, mobitele, internet i to je sve. Mature imati nećemo. Nećemo nikada doživjeti stvari koje su doživjele neke slobodnije generacije prije nas. Nećemo imati čega da se sjećamo za par godina, nećemo imati pozitivne priče iz srednje škole da pričamo svojim unucima, nećemo proživjeti ispunjeno i sretno ovaj kako kažu "najljepši period života". Žrtveni smo i pokusni kunići za sve eksperimente obrazovnog sistema. Eksterna matura? "Možda će je biti, a možda neće", kažu, kao da Šekspirovu tragediju živimo cijelu našu mladost. Kao da nam i ovako nije dosta neizvijesnosti. Ali, valjda očekuju da smo se navikli na ono što je ni naprijed, a ni nazad. Na nešto što je status quo. Sada je čudo kada sretnete pozitivnog i iskreno nasmijanog omladinca. "Eno ga, onaj ništa ne razmišlja", prvi je i jedini komentar koji možeš dobiti na svoju unutrašnju ispunjenost. A srećnih i ispunjenih je malo u redovima naše generacije. Malo je onih koji se sa ovako malo prebrojanih godina na kalendaru uspiju izboriti i naučiti kako da balansiraju između negativnosti i pozitive u okruženju u kakvom se nalazimo. Psihički postajemo nestabilni, tmurni i prazni. I niko na to ne obraća pažnju, jer, sve se u našoj državi odavno "podrazumijeva".

Otpijam gutljaj čaja s početka priče, listam spisak novih tema za seminarske radove i prekidam svoje razmišljanje. Ionako ništa promijeniti ne možemo. Nije naše da brinemo tuđe brige. Ionako smo samo previše razmaženi i bezobrazni. Zar ne?

Irma Bećić

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI