Na današnji dan rođen je Meša Selimović

Na današnji dan rodio se naš najbolji književnik, Meša Selimović. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. a umro je u Beogradu 16. jula 1982. godine. Danas u Tuzli njegovo ime nose jedna ulica i gimnazija. U centru grada postavljen je njegov spomenik. U Tuzli su osnovani književni susreti Cum grano salis, na kojima se za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore autoru uručuje nagrada "Meša Selimović".

Tuzlarije

Njegov život imao je puno uspona i padova. Posebno bolan trag ostavilo je ubistvo brata. Iz Tuzle je otišao u Sarajevo pa u Beograd. U pripremljenim crticama iz njegove knjige "Sjećanja", može se pročitati dio onoga što je o sebi pisao.

Naselje gdje sam se rodio i gdje smo prije rata stanovali, čudnog imena Tušanj, nalazi se na zapadnoj strani Tuzle. Ima tri mahale, svaka ispod jednog brda, Donja mahala ispod Šarampova, Gornja mahala ispod Piskavice i Dragodol ispod Deminca. Sva tri brda su prelazila u slobodnu prirodu, u divne šume u neposrednoj blizini Tuzle. U sve tri mahale, a naročito Gornjoj, stanovali su rudari, koji su radili u rudniku Kreka.

Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula svojim posjedima u sjeveroistoku Bosne. Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore. Porodična tradicija znala je za četiri gradske generacije Selimovića, u Bileći, bili su trgovci i zlatari. Ne znam kako su se obogatili ni kada. Znam kad smo osiromašili, pred Prvi svjetski rat. Ali je otac poslije rata opet imao veliku štalu lijepih konja, i uspješno se bavio trgovinom.

Otac je bio krupan, visok, snažan, veseo, živ, pust, nemiran, neukrotiv, kako se kaže u Bosni, on je istutnjio i svoj i moj tal nemira. Kad mu je bilo osamnaest godina oženili su ga da se smiri. Ali mladi ženik Alija, koji je pokušao da vidi može li živjet sa ženom koju su mu drugi izabrali (tragovi tog pokušaja su ostali), iznenada je pobjegao od kuće, od nevjeste, od roditelja i neželjenih obaveza i obreo se u Tuzli, kod nekih dalekih rođaka. Iz tog braka od nekoliko noći, koji se ubrzo razveo sa velikom odštetom prvoj nevjesti, rodilo se žensko dijete, moja polusestra Hanumica, koja je živjela s nama. Nena i djed, ubrzo su došli u Tuzlu za nemirnim mladićem i naravno sve mu oprostili. Da nisu tako učinili izgubili bi ga.
Kupili su veliku Dedajića kuću, koja i danas postoji, i postali Tuzlaci.

Za tuzlansku Gimnaziju vezano je petnaest godina moga života, osam đačkih i sedam profesorskih. Stare zgrade gimnazije više nema: ispucala je i nagnula se na zemljištu koje tone, i prije nekoliko godina srušena, a na drugoj strani Tuzle, na obali Jale, sagrađena je nova gimnazija, lijepa i moderna, ali je stara bila ljepša, ili je meni ostala u nezaboravnom sjećanju, s divnom fasadom, bogatim stepeništem, širokom aulom, lijepim učionicama i funkcionalnim kabinetima.

Tada mi se desila jedna obična ljudska stvar, za koju se ne osjećam kriv, zaljubio sam se misleći da boljeg i idealnijeg čovjeka nikad više ne bih mogao naći. Docnije sam se uvjerio da je moje predosjećanje bilo tačno i da sam bio potpuno u pravu. U punoj ljubavi proživio sam s Darkom cijeli život, zahvalan sam joj neizrecivo za poštovanje prema meni i za ogromnu pomoć koju mi je pružila. Teškoća je bila u tome što sam već bio oženjen ženom koju sam poznavao više godina. Ne pokušavajući da objasnim razloge zašto sam ostavio svoju prvu ženu, dovoljno je da kažem da sam se zaljubio u Darku toliko da nisam mogao život zamisliti bez nje i odlučio sam da napustim svoju ženu s kojom sam se vjenčao ni punu godinu prije. Kad sam joj to rekao osjećao sam se kriv ali nepokolebljiv. Žalio sam je ali joj nisam mogao pomoći. Kad sam izašao kasno uveče iz kuće na ulicu, izašla je za mnom, u kućnoj haljini i papučama iako je padala kiša. Žurio sam niz Francusku ulicu da se odvojim i okončam tu mučnu scenu koja ništa neće izmijeniti. Bila mi je to izuzteno teška noć, i zbog odluke koju sam donio, i zbog djeteta koje sam ostavljao, i zbog svega što mi se desilo. Ali nisam mogao da postupim drugačije, i uvijek bih ponovo isto tako učinio.

U proljeće 1947. partijska komisija ispitivala je moju krivicu (mada sam ja o svemu ranije obavijestio sekretara svoje partijske organizacije pok. Boru Jerkovića). Partijska organizacija Komiteta za kulturu i Komiteta za školstvo Vlade FNRJ raspravljala je o mom slučaju. Članovi organizacije, a naročito drugarice, postavljali su nedozvoljena i neukusno indiskretna pitanja (O čemu ste tačno razgovarali? Jeste li se ljubili? Šta ste još radili?). Kad mi je napokon sve dosadilo, rekao sam iznerviran, neću to dozvoliti, i napustio sam sastanak ogorčen. Isključen sam iz Partije, a docnije otpušten s posla.

Pune četiri godine je trajalo to zamiranje, bez ijednog sigurnog dinara, bez posla, bez snage da radim. Počeo sam da radim ono što najmanje znam, filmske scenarije, zapuštajući rad na onome što mi je bila vokacija, na literaturi.

Nakon ovog perioda, njegov život je krenuo uzlaznom putanjom. Od 1968. godine bio je redovan član Akademije znanosti i umjetnosti BiH, te poslije i dopisni član SANU. Jedno vrijeme radio je kao univerzietski profesor u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih dužnosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorišta i, konačno, glavni i odgovorni urednik u izdavačkom preduzeću "Svjetlost" u Sarajevu). 1971. godine dobio je počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. U penziju je otišao 1972. godine, a 1973. godine je preselio u Beograd gdje je umro 11. jula 1982. godine. Pokopan je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Za prilog korištena knjiga "Sjećanja" memoarska proza Meše Selimovića.

Pripremila: Sabina Mešić

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI