Na Gradskom groblju u Tuzli danas je, u užem krugu, ukopan Bekim Sejranović (1972-2020). Nakon kratke i teške bolesti umro je 21. maja 2020. godine u Banja Luci, a do danas se nije znalo da će biti sahranjen u Tuzli.
Njegov zadnji roman nosi naziv “Dnevnik jednog nomada”, u njemu se najbolje vidi kakav je bio i kako je živio Sejranović. Nomad novog vremena, živio je u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Norveškoj, a kraće u raznim gradovima.
Pisao je o sebi, svom životu, ljudima s kojima se susretao, družio. Opisivao svoje ljubavi, uspone, padove, razočaranja, sa nevjerovatnom iskrenošću. Za njega su govorili da je pisac tri jezika, bosanskog, hrvatskog i norveškog.
Dobio je brojne nagrade, a u Tuzli nagradu “Meša Selimović” za roman “Nigdje, niotkuda”. I ovdje naslov puno govori nigdje, niotkuda, zato jer to odakle ste se zaputili više ne postoji, a to gdje ste došli može se doduše pronaći na karti, ali ne znači ništa.”
Na njegovom mezaru su vijenci od oca i sestara, posebno od majke, od njegovih kćerki, djevojke. I po tome se vidi koliko je mnogo šta u njegovom životu bilo komplikovano. Vijenac su poslali i iz Gradske uprave, i njegove izdavačke kuće Baybook, kao i prijatelji.
Od 2000. godine radio je kao sudski tumač i književni prevoditelj, predavao je norveški za strance, pisao i objavljivao prozu. Autor je knjige kratkih priča "Fasung" (2002.), kao i romana "Nigdje niotkuda" (2008.), "Ljepši kraj" (2010.), "Sandale" (2013.), "Tvoj sin Hucklbery Finn" (2015.) i "Dnevnik jednog nomada" (2017.).
Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski.
U nastavku možete pročitati preporuke za čitanje nekih njegovih knjiga.
Dnevnik jednog nomada
Romani ˝Nigdje, niotkuda˝, ˝Ljepši kraj˝ i ˝Sandale˝
S.M.
