Sedmog augusta 1999. godine zauvijek nas je napustio legendarni fudbaler tuzlanske Slobode Mustafa Hukić. Tog kobnog ljetnog dana vraćajući se sa suprugom Budimkom iz Gračanice, Huka je izgubio život u saobraćajnoj nesreći u mjestu Devetak.
Posljednje dvije godine prošlog stoljeća, tj. Hukinog života, imao sam priliku često se susresti i družiti sa ovom tuzlanskom i bosanskohercegovačkom legendom, koji je u to vrijeme bio trener "FK „Sloboda“ i reprezentacije Bosne i Hercegovine. I danas se sjećam druženja sa putovanja u Viljnusu (Litvanija) i La Valetti (Malta), kada je naša reprezentacija doživljavala poraze, poniženja, ali Hukić je uvijek bio optimista.
„Doći će i naše vrijeme. Samo polako. Mi smo mlada država, naše reprezentacija se tek stvara, a jednog dana postizat ćemo i mi zapažene rezultate i igrat ćemo i na evropskim i svjetskim prvenstvima. Vrijeme je naš saveznik“, govorio je legendarni Huka, ljubimac nas novinara koji smo znali sate i sate provoditi s njim pričajući o aktuelnoj situaciji o bh. fudbalu, ali se prisjećati i njegove bogate igračke karijere.
Rođen 6. februara 1951. godine u tuzlanskom naselju Mosnik, prošao sve selekcije „Slobode“, a za prvi tim debitovao sa svega 16 godina. Bio je kapiten najbolje generacije Slobode svih vremena. I danas mnogi Tuzlaci, bh. ljubitelji fudbala i šire se sjećaju kako je Mustafa prvi istrčavao na teren, a za njim: Fuad Mulahasanović, Jusuf Hatunić, Dževad Šećerbegović, Mersed Kovačević... Za „Slobodu" je Hukić odigrao 281 prvenstvenu utakmicu, postigavši 25 golova.
Nakon rodne Tuzle, sljedeća Hukina destinacija je bila, malo sjevernije, FK„Osijek“, za koji je nastupao od 1978. do 1981. godine. Zatim ga put vodi preko Atlantika, u SAD, tamošnji "San Jose Earthquakes", gdje je igrao zajedno sa legendarnim Georgeom Bestom. Nakon Amerike kratko je igrao u Turskoj u „Adani", da bi posljednje godine igračke karijere proveo tamo gdje je i počeo - u svojoj „Slobodi". Od aktivne igračke karijere oprostio se 1985.
Mada je Huka tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od najboljih i najpopularnijih igrača sa naših prostora,za reprezentaciju nekadašnje Jugoslavije odigrao je samo pet susreta. Debitovao je 30. januara 1977. u Bogoti protiv Kolumbije (1:0), a posljednji put je obukao državni dres 3. jula 1977. u Buenos Airesu protiv Argentine (0:1).
Što se tiče reprezentacija, Hukić je bio član stručnog štaba Bosne i Hercegovine, kada su selektori bili Fuad Muzurović i Džemaludin Mušović, a istovremeno je obavljao i dužnost selektora fudbalske B reprezentacije. Upravo ga je na toj poziciji zatekla smrt, kada se pripremao za provjere igrača iz domaćeg prvenstva, koje je uvijek preferirao prilikom sastavljanja spiska tadašnjih selektora „A“ selekcije. Jedan od najbolji igrača u historiji Slobode i jedan od najvećih na našim prostorima zauvijek je otišao u 48. godini. Kao što reče kolega Rešad Mamela, na posljednjem Hukinom ispraćaju „Otišao je čovjek kojeg smo svi voljeli“.
Svakog 7. augusta rodbina, prijatelji, predstavnici „Slobode“ zajedno sa porodicom Hukić (sin Jasmin je također nosio dres Slobode) obiđu mjesto tragedije u Devetaku i Hukino vječno počivalište na mezarju Borić. U Tuzli, ulica u blizini mjesta gdje je rođen, nazvana je po njegovom imenu, a u njegovu spomen se organizira i međunarodni turnir „Mustafa Hukić Huka“.
Na inicijativu Seada Tinjića napisana je knjiga „Poker asova“ Mustafa Hukić Huka, Fuad Mulahasanović Lica, Dževad Šećerbegović Šećer, Mersed Kovačević Meske. Knjigu su napisali Vehid Jahić, Mirza Mukić, Miroslav Petrović, Nedim Hrustanbegović, novinari koji su bili savremenici ovih asova tuzlanskog i bosanskohercegovačkog fudbala. Knjiga govori o zlatnom dobu tuzlanske Slobode za koju je u to vrijeme nastupao ovaj poker asova.
Muhamed Bikić
