U mojoj prvoj mladosti komšiluk je na dnevnoj osnovi umirao od smijeha.
A već sutra bi osvanuli, živo-živi, upravo gdje zanoćiše.
Poslije ta čudesa minuše, a lijep običaj nestade.
U prilježnom sakupljanju propalih vikenda, sustigoše nas prave-pravcijate bolesti.
Negativni nacionalizam, siromaštvo, čamotinja, uskogrudnost, primitiva i to...
Zaista, bilo nam je toliko loše pa nismo pronalazili efikasnije razloge za smrt.
Bar su tako komšije besjedile nakon što bi figurativno umrli: sasvim živi i prilično zdravi.
Više njih-više puta.
Zagrobne a svežive, promatrao sam ih dok odvažno kroče,
koliko sutra, ne oklijevajući, prema nekoj novoj imaginaciji umiranja.
Kao da već, prema sopstvenom iskazu, nisu umrli.
Njihovo preživljavanje sam primao poput volšebnog uskrsnuća,
poput čina neočekivane reinkarnacije.
Docnije sam se „navukao“ na prelijepost tog slenga.
I sada ga počesto zaželim.
* * *
Snašao me je vakat u kome uprijestoljeni vrlo često ustoličuju kreature.
Ne baš svojom voljom, konzumiram demokratsku volju obezjezičene većine.
To je skanaturena datost.
No, nisam sapet.
Pokušavam, uz mahnitu asistenciju intelekta,
a kao kontratežu destrukciji aktivnog ugnjetavanja i eksploatacije razuma,
uspostaviti lične kodove: razumljive i ugodne, najčešće odišuće logikom.
Bingo!
Humor je prekrasan odbrambeni mehanizam.
Zato, budem li dobio priliku birati, ne bi mi škodilo umrijeti od smijeha.
Priželjkujem da tako nagrebusim, da mi se tako konačno dohaka.
Ozbiljno.
Bio bih sretan, kao poslovođa što prvi zasluži birati artikle na popustu.
Iako nikome ne trebaju, smatrao bih to poštenom trampom integriteta.
Naravno, to je samo jedan od mogućih životnih scenarija.
Nije da je dara prevršila mjeru, ali eto...
Za ime Boga, prijalo bi mi.
Nasmijan, do balčaka, a precizno, k´o skalpelom.
Ono, malo bih se nećkao, ženirao, femkao, premišljao – čisto da zgrabim još koju decenijicu.
I prevarim zapis iz mog bar-koda, vještački ga dometnuvši.
Smrt bi mi valjda saveznički poturila lopovsku,
kako bih se za pedalj-dva izdigao u krošnju života.
Ostavši neutefteren u knjige umrlih, uz prekrasnu odgodu prema vlastitoj savjesti.
Produžio bi se tako taj projekat smijeha,
na kome bismo prilježno i u simbiozi radili moja smrt i ja.
Brojni bi to objasnili kao nonsens,
mnogi to ne bi uspjeli provariti,
rijetki bi mislili da glumim...
A ja bih stvarno umro – zaposve.
Dozvolio bih mrenju da me spopadne nespremnog, da skončam dok se grohotom smijem.
U eksploziji smijeha bih ovaplotio u imploziju.
Tako da ta moja smrt ne bi bila previše ozbiljna.
Već, štaviše, primjetno duhovita.
Iako bih, jamačno, skončao u ništavilo.
Naravno, može se ovako naglabati dok si živ.
Drugačije ne bi išlo.
* * *
Prekaljeni dirigent locira svako pojedinačno grlo u višeglasju.
Pa, iako sam prikriveni tanatofob, geliofob nisam – niti najmanje.
I od vas, dragi horu, ne tražim da se smijete, ispuni li mi se želja u godinama poznim.
Bude li tako da smrt,
odveć ozbiljna,
ne uspije smrviti mene,
odveć nasmijanog,
smrvio bih ja nju – smijehom iz inata.
* * *
Apstrahiram i konkludiram.
Godilo bi mi, dakle, da je u prelomnom trenutku nadjačam i pokorim,
nastavljajući dalje neeliminisan i beznadežno živ.
Bila bi to jasna nagovijest trijumfa ostatka mog života: ako već mora biti pobjednika.
I ne kanim se dalje zaplitati, ne znam gdje me može odvesti ovakav poetski kontemplat.
Čak bih se možda trebao usuditi da izlučim neku pjesmu o umirućem smijehu.
Pardon, smiješnoj smrti.
I da riješen, produžim putešestvije, nastavljajući da tečem.
Unatoč ljudima u vremenu, unatoč branama u ljudima...
