Ja nemam drugu domovinu. I ne želim je. Ovo je moje najljepše, najsigurnije utočište. Moj dom i moja kuća. Moja Bosna i Hercegovina.
Možda sam kroz prste propustila daleka putovanja, uzbudljiva krstarenja, prve nagrade, ali nikada i nikako nisam odustala od sebe, baš ovakve kakva jesam. Ovdje sam rođena i dječije igre su mi bile najljepši praznici, mladost proživljavala kao djevojka čiji je bio cio svijet, a mogao stati u dlan jedne ruke. Danas su koraci moji sporiji, ali znam da neću zalutati u slijepu ulicu, jer sve staze, puteljci i trgovi su moji i uvijek me čeka neko.
Tu su svi koje volim, mogu stati u moje oči. Dragi su i oni koji su daleko. Ovdje su, unutra. U meni. U domovini. Ljubav je moj putokaz, spas i izlaz. Moja zemlja. Ja drugu nemam i neću. Ova je taman po mojoj mjeri. Jer je volim. Moj život je protkan nitima koje vode od srca do pogleda, od riječi do obećanja. Ispunjavanja. Bez teškoće.
Ostvarila sam i opravdala cilj, voljela svoju i svu djecu, učila da cijene život i ljude, grad i zemlju, da svako od njih ima dobru stranu. Djeca su moj dah i moj glas, moj uspjeh i pobjeda. Ostala sam svoja.
Kako god pomislim, kiše padaju neumoljivo, gdje god da si, zemljotresi razaraju bez najave i upozorenja, vjetrovi kud god pušu, odnose sve pred sobom. Svi smo na gubitku.
Ma gdje da smo. Živi ili ne? Do kada? Neću o tome misliti. Važno mi je da je nebo iznad mene plavo, a ne mogu mu prići, da je zemlja tvrda, a ja mogu po njoj ići i stići gdje poželim. Ne daleko. Da se brzo vratim.
Važno mi je da sam uvijek tu gdje mogu reći: „Đe si? Šta ima?“ Kakav god odgovor bio. Ili: „Ništa.“ Kako da ništa nema kad se čuda dešavaju?! Svašta! Ali to nije moja priča. Idem tamo gdje sam pošla. Korak po korak... Tamo i natrag. Kroz djetinjstvo i mladost, do ovog trenutka. Do onih koji me uvijek čekaju. Lagano. Uz smiješak. Da ne zaboravim. Da pamtim.
Miriše na zimu, dugu i tešku, a ja osjećam nadu u duši da će proljeće probeharati i zamirisati. U mojoj Bosni i Hercegovini.
Mirela Avdagić
