Preporuka za čitanje: Per Petterson ˝Hajde da krademo konje˝

Roman "Hajde da krademo konje" priča je o čovjeku koji je u 67. godini života odlučio da živi sam, daleko od grada. Jedne noći dok se šetao i vidio prvog susjeda, čija brvnara je dosta udaljena o njegove, počinje da se prisjeća svog života, posebno djetinjstva.

Tuzlarije

Iako događaji koje opisuje nisu hronološki poredani, te su izmiješani dijelovi vezani za prošlost i sadašnjost, Per Petterson uspio je napisati knjigu u kojoj se bez problema prepliću različita vremena, ne zbunjujući čitaoca.

Puno je tu razmišljanja o životu, mudrosti jednog šezdesetsedmogodišnjaka koji je imao zanimljiv život i na kraju živi onako kako je želio, sam u prirodi. Nakon puno proživljenog i opisanog, može se zaključiti da na kraju, mnogo toga, što se na životom putu čini jako važno i neophodno, postaje nevažno, važno je samo šta (ili ko) grije srce.

Dijelovi iz knjige:

(...) Ljudi vole kad im govoriš tako, u malim porcijama, na skroman, intiman način, i misle da te poznaju, ali ne poznaju, oni znaju o tebi, jer to što znaju su činjenice ne osjećaji, ne ono šta ti misliš o nečemu, ne ono što ti se dogodilo i kakve si odluke donio da postaneš ono što si. Oni to tek popune vlastitim osjećanjima, mišljenjima i pretpostavkama, i sklapaju novi život koji malo šta ima s tvojim, i tako im umakneš. Niko te ne dira ako sam to ne želiš. Jedino treba da budeš ljubazan i smiješkaš se i zaboraviš na paranoične misli, jer će oni o tebi pričati bez obzira na to koliko im izmičeš, to je neizbježno, a i sam bih isto učinio. (...)

(...) I kad neko kaže da je prošlost tuđa zemlja, da se tamo stvari drugačije rade, što sam vjerovao i ja, najveći dio života osjećao jer nisam bio na to prisiljen, ali više nisam. Ako se dovoljno koncentišem mogu se zavući u skladište uspomena i naći pravu policu sa pravim filmovima i nestati u njemu, a i dalje u tijelu osjećati ono jahanje kroz šumu s mojim ocem, visoko iznad rijeke, uz proplanak i zatim dolje na drugu stranu, preko granice u Švedsku i duboko u ono što je bila strana zemlja, barem za mene. (...)

(...) Skrenuo sam pogled s Glomme na moju majku koja je sjedila prekoputa mene i na njeno lice na kome se svjetlo palilo i gasilo s jarbolima i stubovima uz šine i s malim mostovima i drvećem. Oči su joj bile zatvorene, a teški kapci stajali na okruglim obrazima, kao da je sve osim spavanja neprirodno ovom licu, te sam pomislio, zaboga, pa on je samo nestao i mene ostavio s njom.
Oh, ja sam volio svoju majku, ne kažem da nisam, ali budućnost koju sam mogao pročitati na licu isped mene nije bola onakva kakvu sam zamišljao. (...)

Tuzlarije

Per Petterson rođen je 1952. godine u Norvešoj gdje i danas živi i radi. Napisao je pet romana: Bdjenje, Za Sibir, Echo -Land, Pepeo u njegovim ustima, pjesak u njegovoj cipeli, U redu je što se mene tiče i Hajde da krademo konje. Dobitnik je brojnih knjiženih nagrada.

S.M.

TUZLARIJE - VIJESTI