Sjećanje na Mikija Vukovića mog prvog košarkaškog učitelja vraća me u sedamdesete godine i moje prve košarkaške korake na terenima Jedinstva, sportskog kompleksa koji je pored košarkaškog imao još rukometni i odbojkaški teren. Košarkaški entuzijazam u Tuzli rastao je sa europskim i svjetskim uspjesima jugoslovenske košarke kojima će se zahvaljujući Mikiju Vukoviću pridružiti i tuzlanska košarka.
Tuzla je u svojoj košarkaškoj povijesti imala veliki broj sportskih učitelja, trenera i entuzijasta koji su stvarali generacije uspješnih sportista. Samo neka od brojnih košarkaških trenerskih imena su Anto Ramljak, Zdravko Dugonjić, Alija Biberović, Đuro Koncul, Omer Kabil, Nikola Grđić, Željan Pilavdžić, Meho Alić-Partić i drugi. Pratio ih je veliki broj sportskih i košarkaških entuzijasta koje je zbog brojnosti teško sve nabrojati. Ugledni profesionalni treneri poput Mihajla Mikija Vukovića, Vlade Đurovića, Bore Džakovića i drugih, afirmaciju su sticali radeći u tuzlanskim košarkaškim klubovima.
Tuzlaci su košarku igrali u Jedinstvu, Partizanu iz Kreke i Slobodi. Košarkaši Slobode zapaženo su pedesetih godina prošlog stoljeća igrali prvu jugoslovensku ligu.
Preuzimanje košarkašica Jedinstva kluba osnovanog 1945. godine pokazaće se kao prvi uspješan korak u karijeri Mikija Vukovića. Uporan, strpljiv i studiozan rad rezultirao je stalnim napredovanjem talentiranih košarkašica i kluba u cjelini. Kao član mlađe igračke, a kasnije i trenerske generacije košarkaša Slobode, nebrojeno smo puta “sparingovali” košarkašicama Jedinstva na putu njihovog uspjeha kroz prijateljske utakmice u Univerzitetskoj dvorani i Mejdanu, svjedočeći prepoznatljivoj mirnoći i strpljenju trenera Vukovića u njegovom radu i vođenju ekipe. Pedagoški pristup je od košarkaškog trenera napravio sportskog oca pažljivo selektiranih igračica koje su besprijekorno realizirale njegove taktičke ideje.
Zahvaljujući takvom pristupu čovjeka koji je imao viziju, Jedinstvo je nizalo uspjehe. Postali su trostruki šampioni bivše države (1987., 1988. i 1990.), osvajači nacionalnog kupa (1988. i 1991.), polufinalisti najvećeg ženskog europskog FIBA natjecanja (1988.) i konačno šampionke Europe (1989.) svladavši u povijesnom finalu favoriziranog osvajača ovog trofeja Primigi Vicenza. Sljedeće godine košarkašice Jedinstva bile su finalistice europskog kupa Liliane Ronchetti (1990.). Sa jugoslovenskom reprezentacijom za koju su neizostavno nastupale igračice Jedinstva, Miki Vuković osvojio je univerzitetsku bronzu na Igrama u Kobeu (1985.), srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu (1988.) i srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Maleziji (1990.). Navedeni uspjesi opravdano ga svrstavaju u jednog od najtrofejnih košarkaških trenera sa prostora bivše države u kojoj se svojevremeno igrala najbolja evropska košarka.
Košarkašice Jedinstva postale su vrhunske profesionalke zahvaljujući briljantnom treneru koji je u njima prepoznao talent i sportski natjecateljski duh. Dokaz tome su neizostavne reprezentativne igračice predvođene kapitenom ekipe Marom Lakić i trostrukom najboljom europskom košarkašicom (1991., 1994. i 1995.) Razijom Mujanović. Izvanredna Razija Mujanović primljena je 2017. godine u FIBA-inu Kuću slavnih čime se pridružila najvećim svjetskim košarkaškim imenima.
Miki Vuković vodio je uspješno i košarkaše Slobode, da bi potom karijeru nastavio u Španjolskoj. Početkom devedesetih godina postiže izvanredne rezultate sa ženskom ekipom Dorna Godella osvojivši dvije titule prvaka Europe (1992. i 1995.) uz još dva igrana finala. Sezonu 1991./1992. njegov tim završio je bez poraza sa sva tri trofeja u rukama (Kup šampiona/Euroliga, Prvenstvo Španjolske, Kup Kralja). Preuzevši mušku ekipu Pamesa Valensiju (1995.) u kratkom vremenu klub je vratio u najviši rang španjolskog natjecanja, osvojio Kup Kralja kao prvi trofej u povijesti kluba (1998.), da bi ubrzo igrali prvo europsko finale (Saporta Kup 1999.). U nekoliko navrata bio je direktor španjolskih klubova. Izabran je za najboljeg trenera Valencie u povijesti kluba i smatra se tvorcem moderne Valencie.
Značajan dio svoje uspješne sportske i trenerske karijere proveo je u Tuzli zbog čega se često vraćao svom gradu. Najčešće se mogao vidjeti u Mejdanu okružen sportskim prijateljima sa kojima je nesebično dijelio sportske uspjehe. Tuzlanska košarka afirmirala je u različitim vremenskim periodima izvrsne trenere. Neki od njih zadržavali su u svom radu nepokolebljivi profesionalni pristup svojstven seniorskim trenerima, dok su drugi preferirali pedagoški pristup karakterističan za iskusne trenere mlađih kategorija.
Mihajlo Vuković bio je poseban jer je vješto kombinirao oba pristupa. Znalački bi pronalazio talentirane mlade igračice stvarajući roditeljske i pedagoške preduvjete za njihovo osobno i sportsko odrastanje. Uzdigao ih je do vrsnih profesionalki i poput pravog košarkaškog znalca ukomponirao izvanredan pobjednički tim. Cijenio je sugestije svojih suradnika znajući da je timski rad recept za uspjeh. Sportski i trenerski put Mikija Vukovića svijetao je akademski primjer košarkaškim trenerima svih generacija, ali i trenerima drugih sportova o abecedi sportskog rada i uspjeha.
Svi koji su pratili i znaju sada već povijesnu košarkašku priču o Mikiju Vukoviću i tuzlanskom Jedinstvu, svjedoci su uspjeha jednog čovjeka, jednog kluba i jednog grada. Miki Vuković bio je i ostao ponos Tuzle, najveći tuzlanski sportski trener i gospodin u pravom smislu riječi. Poštujući doprinos afirmaciji tuzlanskog sporta i grada, Mihajlo Miki Vuković opravdano zaslužuje dostojno priznanje u znak sjećanja na najveće uspjehe tuzlanske košarke predvođene sjajnim trenerom, priznanje koje će u najmanju ruku biti poput onog koje su uvaženom treneru ukazali grad Valensija i njegovi štovatelji u Španjolskoj.
Osvrt na nedavno preminilog Mihajla Mikija Vukovića prof.dr. med.sc. Mirsada Hodžića, objavljenog u Hrvatskom glasniku, prenosimo uz odobrenje autora.
