TUZLARIJE - VIJESTI

09.09.2006. Broj citanja: 1196
Mešin merhamet
Napisao : Marko Vešović

Primijetio sam da je u Sarajevu, ne samo na kafanskim i inim sjedeljkama, nego i u javnosti, pljuvanje po Meši Selimoviću postalo gotovo olimpijska discipilina. Ili bar narodni običaj. U svakom slučaju znak čaršijskog reda: prvo Mešu rascijepe na dvoje, pa piscu pjevaju vruće hvale, a čovjeku privaljuju ćuške izatrke. Valjda zato, ili ponajprije zato što je kazao da se osjeća Srbinom i da pripada srpskoj književnosti.
O Meši kao čovjeku ne znam mnogo, ali mi je dosta to koliko znam. Dosta za ličnu upotrebu. Inače, ni od kog ne bih branio Mešu, jer bar on, ako iko, ima vremena za čekanje boljih dana. I jedino bih htio da ispričam uspomenu koja ide među najljepše stvari koje su mi se desile ovo otkako živim u Bosni.

Gledao sam ga izbliza triput u životu. Prvo na Sutjesci, gdje je došao da održi predavanje nama, mladim pjesnicima. Njegova ćela ostavila je moćan dojam na mene: djelovala mi je kao orijaško čelo, toliko duhovne snage bješe usredsređeno u njoj, u svakom njezinom centimetru. Ne pamtim pojedinosti iz njegova govora, preživio je jedino utisak da nam je rekao sijaset silno pametnih stvari, a njegova priča o tome koliko se teško postaje istinski pisac imala je sasvim neočekivanu poentu: pogledom i kretnjom ljevice zaokružio je iznad naših glava i kazao: «Od svih vas ovdje, ako ostane jedan ili dva, biće dovoljno». Naježio sam se od tog proročanstva. Potom sam pomislio da svak u ovom pjesničkom buljuku vjeruje da će baš on biti jedan od dvojice čije će djelo ostati. Djelo koje je, uostalom, tek trebalo napisati.

Drugi put sam ga vidio u Park kafani, gdje ga je doveo Rajko Nogo. Kažem - doveo, jer Nogo se ponašao kao vlasnik jednoga genija kojim je riješio da nas počasti. Da nas Mešinim prisustvom počasti kao bocom najskupljeg francuskog konjaka, a usput i da zavidimo Nogu koji taj konjak može kušati kad god mu prahne, jer Nogo se družio s Mešom kao ravan s ravnim, kao slavan čovjek sa slavnim čovjekom.
Toga dana sam s Mešom pričao posredstvom prevodioca: u njegovu prisustvu jezik mi se toliko zauzlao da mi je Nogo svaki čas priskakao u pomoć, kao tumač, čakje i odgovarao, umjesto mene, na pitanja koja mi uputi Meša. «Je li to prva?» - pita me Meša. «Jest», rekoh. «Brankova nagrada se dodjeljuje za prvu knjigu». «Ma ne misli to, bleso», pojasnio mi je Nogo. «Čovjek te pita - je li ti ovo prva nagrada u životu? Nije mu prva. Dobio je još i Dučićevu».
Istini za volju, to se zvalo nagradom Trebinjskih večeri poezije. Prvo je nazvana Dučićevom, što se bogapitaj kome nije dopalo pa su je prekrstili što je Nogo smatrao dokazom boljševičkog nasilja nad Dučićem i srpskim narodom, stoga ju je dosljedno zvao Dučićevom nagradom.

Na koncu sam se osmjelio da od Meše zaištem tekst, a kakav i zašto će mi, to mu je objasnio Nogo: «Ovaj mazi um radi na Radiju 202 koji emituje prozu i esejistiku». Meša mi reče da mu dođem kući, sjutra, oko dvanaest. «Nešto će se naći», veli.
Kad sam prekoračio prag njegovog stana, bio sam, razumije se, više mrtav nego živ, ponajviše od straha da se i s Trebevića vidi moja neotesanost, tačnije, da će se, čim unutra sjednem i progovorim, odmah vidjeti koliki sam međed. Pogotovo sam, u ovakvim posjetama, bio nespretan za stolom, stoga sam riješio da ne ručam, ne ni mrtav, ako bi me, nedajbože, ponudili.

Bilo je tu i snebivanja od pomisli što evo ispade da i ja počinjem pomalo družiti se s Mešom. Do smrti, čini mi se, neću se osloboditi tog snebivanja, tog ustezanja da se družim s ljudima pametnijim i darovitijim od mene, jer to mu dođe gotovo isto što i biti čankoliz kod milionera, hraniti se mrvicama s njihova gavanskog stola, mada istodobno znam da je to budalasto, jer sam mnoge stvari, ne samo o svijetu nego i o sebi, spoznavao posredstvom drugih: iz jedne tuđe rečenice, koja bi u meni kasnije nastavila da živi godinama, ispililo bi se nekad toliko najmojijih slutnji i prozrenja da mi se danas čini: ni pet posto mene, istinskog mene, nije niklo iz mene nego iz sjemena koje vjetar donio spolja.

Onda je Meša pristupio isljeđivanju: nikad se niko, ni prije ni poslije, o mome pojedinstvu nije raspitivao tako metodično i tolikim ulaženjem u pojedinosti. A ni ja nikad, ni prije ni poslije, nisam ni pred kim o sebi govorio s toliko otvorenosti. Pamtim i zašto: računao sam da pričam velikom piscu koji sve kuži, ne možeš ti njemu ništa skriti, još manje slagati, stoga je bolje i ne pokušavati da pred njim ispadneš bolji no što jesi, pametniji no što jesi, zato priznaj sve, jer će svaku stvar shvatiti kako treba, ko će ako neće veliki pisac čiji zemaljsko pozvanje i jeste da razumije sve ljudsko, stoga nema činjenice iz tvog života koju bi trebalo da pred njim zatajiš, jer nema opasnosti da i jedna bude krivo shvaćena. Ateist sam, i nikad nisam bio na ispovijedi, ali tog dana, u Mešinu stanu, doznao sam kako je kod popa u ispovijedaonici. Ma šta popa! Govorio sam kao pred bogom od koga bilo šta kriti nema nikakve fajde.
Ili ne. Meša je bio običan, možda čak namjerno običan: ništa od svega što je
rekao nije izlazilo van granica te običnosti, ali to je bio privid, i znao sam da je privid, znao da sjedim s velikim piscem, i moja predodžba o njegovoj veličini neprestano je bila tu, izvan njega, pored njega, ali stvarna, čak je bila mnogo više on od njega samog, a sve skupa me podsjećalo na boga, nevidljivog ostalim smrtnicima, čije oči ozgo, s Olimpa, pomno prate ratnike iz Ilijade.
U dva sata sam ispričao sve od svog djetinjstva naovamo. Kako su mog oca ubili u potoku kao ibeovca. I kako nam je majka, kad ga je našla mrtvog, rekla: «Zvjerka mu bješe ruku načela», što mi sad zvuči kao stih. I kako sam pred selom, pred «izvanjcima» uopšte, govorio: «A, onaj Staljin - pih kakav je!» ¬iako sam znao da ga majka krije iza Branka Radičevića.


Jednom, kad sam ostao sam u kući, razgledao sam Brankovu sliku, onu iz profila, i sa dugom kosom, gdje mi je sličio djevojci, ali brkatoj. Između te slike i kartona koji ju je držao u okviru - nađem fotos čovjeka vrlo sličnog mom izvanjem ujaku Ristu Šćepanoviću. Otkud ovdje Ristova slika? - začudio sam se. Tren kasnije, pri dnu pročitah ruska slova: IosifVisarionovič Stalin. Od čega me žignulo u prsima. Čak sam osjetio kako mi je grč hvata nožne prste.
Docnije sam se, pred samim sobom, razmetao svojom upućenošću u smrtonosnu tajnu. Mislio sam: «Evo, ja vičem za Staljina ´pih kakav je´, a znam gdje ga majka krije, i mogao bih, ako mi bude milo, viknuti pred svima da ga
skrila iza Branka Radičevića, i svi bi ovako zinuli, ali neću, ja sam dobar dečko, ja sam poslušan majčin odlikaš, i eto, neću, zainat neću nikome reći koga majka krije iza Branka Radičevića». Ma nema šta Meši nisam pričao toga dana. I kako je majka, udovica ibeovca koja se nagutala svakojakih poniženja i zlostavljanja, voljela za crvene glavare da reče: «Medeno je njima viđet suze udovičke!»
Meša se natenane raspitivao čak i o mom čiru na dvanaestercu. Objasnio sam da se osjećam kao između dvije vatre. Jedna je - vanjski svijet, sa svojim pogiblima, a druga - napadi čira, iznutra. Pa nemaš gdje skloniti glavu. Čak sam opisivao bol od čira: popne se u prsa, pa te zaboli grudna kost kao što, vele, boli srčane bolesnike, ili izbije na leđa, pa kao da imaš nož pod plećkom. Pogotovo voli da me zaboli kad pišem. Jer mnogo pušim. Ne mogu bez cigarete ni retka zamrčiti. «Darka, čuješ li ti ovo? Piše sa nožem u leđima», kliknuo je Meša.
Govorio sam i o samoći iz djetinjstva. Jer su ljudi u našu izdajničku kuću ulazili samo kad se mora. Pa me majka, kad joj samština dozlogrdi, pošalje da zovnem Novaka Bećova, koji će pušiti kod nas. I Novak, uz kafu i rakiju, ispuši dvije ili tri debele cigare od krdže, a kad ode, majka kaže da pozatvaramo vrata i prozore, kako dim duvanski ne bi pobjegao vani. Jer dokle god budemo osjećali njegov miris, to će nas podsjećati da nam je u kući boravio - čoek.
«Darka! Čuješ li ti ovo!», opet je viknuo Meša. Uopšte, svaki čas je prekidao moje izlaganje pozivima Darki da bude nepristran svjedok nečuvenim stvarima. «To kao da je zovnula popa da vam pred praznik okadi kuću», veli Darka. «Jeste, dobro ste», složih se ja. «Ali da je okadi ljudskim prisustvom. Ne božjim. Jer mi smo odgajani kao sinovi komuniste». «Strrrašno», rekao je Meša.
Ispitao me natanko: gdje, kako, od čega i s kim živim? I doznao da sam ispolagao ispite na postdiplomskom u Beogradu, da sam počeo raditi magistarski, da stanujem na Kovačima, u Kozaračakoj 10, gdje sobu plaćam 70.000 dinara. Da honorarno radim u Licima za 50.000, a na Radiju 202 za 70.000 dinara ( ili bješe obrnuto, više ne znam). Na što je Meša uzviknuo, pogledavši u Darku: «Sramota!» Nisam razumio u čemu se sastoji sramota: moj sadašnji život, u poređenju sa četvorogodišnjim krepavanjem od gladi po domovima za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu, činio mi se begovskim.

Onda su mi dali plavi koverat i ispratili me do vrata. Oboje. Ali, čim je iza mojih leđa štraknula brava, otvorio sam koverat iz vruće znatiželje: htio sam odmah doznati kakav sam tekst od Meše dobio? Kad ono unutra - slog novčanica. Nisam ih prebrojao, ali, odoka procijenjeno, bilo je u koverti najmanje 500.000. Možda i više. A sve u pedesetohiljadarkama. Vratim se i pozvonim. Otvorio mi je Meša. Rekoh da su mi dali pogrešan koverat. Ovdje nije tekst, no su nekakve pare. «Nije pogrešan», kazao je Meša.
Mene, u sekundi, od tih riječi probi znoj. Šta se dešavalo na mom licu, boga pitaj. To mogu nagađati jedino po Mešinom ponašanju: uzeo me za ruku, u stvari za lakat, i oprezno, kao da se pribojava da ću se skrcati u nesvijest, odveo me do kauča, gdje sam maloprije sjedio. «Ja ove pare ne mogu da uzmem» - uspio sam da propentam.
Darka, koja nije shvatila ništa, odjednom se rascvrkutala kao živica puna vrabaca: moraš i moraš i moraš! Te njoj za ljubav moram, te ona će se naljutiti ako odbijem, te smrtno će se naljutiti. A Meša, koji je odmah pojmio da je nešto krenulo po zlu putu, podigao je dlaa u vazduh, kao da zaustavlja zapregu koja juri na njega, i prijekorno kazao: «Darkaa! Pobogu!»
Uzeh dušak kao pred ronjenje i rekoh: pričao sam vam o svom djetinjstvu, ali glavnu stvar sam propustio: kad bi me majka poslala u selo po vile ili grabuIje, a znala je koliko sam gladan, pokazala bi mi britvicu «košnjaču», koju žene na selu drže o uzici za pojasom, i priprijetila mi: ´ako uzmeš da jedeš ono što ti ponudi Stana Dušanova, ne vraćaj se kući, e ću ti ovom britvom preguđet ispod grla, jesimečuo?´» Nije htjela da selo zna koliko smo gladni.

Pamtim tek nekoliko odlomaka od onog što je Meša rekao. Govorio je dugo, gotovo kao da se pravda. Da on ima para, ali da njemu danas pare ne trebaju. Prisjetio se drukčijih vremena, kad je i sam bio sirotinja, i dana kad ga je Risto Trifković doslovno držao živim, njega i njegovu porodicu. Uostalom, mislio je da me malo pomogne dok ne završim magistarski, a poslije ću s tom diplomom lakše naći stalan posao i živjeti normalnije. I opet su me, oboje, odveli do vrata. Darki sam morao obećati, inače mi ne bi pustjJa ruku, da ću obavezno, ako ikad dođem u novčani škripac, pozvoniti na njihova vrata. Obećao sam, naravno. Obećao bih joj i da ću postati Kinez samo da me pusti ruku.
Iza toga, pozadugo, nikom nisam ispričao ovo zbitije u kojem je, tako mi se činilo, bilo nečeg poganog, nečeg sramotnog, ne samo po mene već, boga mi, i po Mešu. Teško mi se danas uživjeti u ondašnjeg Marka Darinkina. Dobro, ispalo je da sam se nadahnuto ispovijedao kako bih izazvao Mešinu sućut koja se odmah materijalizirala u vidu snopa novčanica! Doduše, namjera mi nije bila takva, jer sam došao ne po novac nego po tekst koji mi je Meša obećao u Park - kafani, ali, svejedno, završilo se gadno: gutom para u plavoj koverti precizno se mogla izmjeriti iskrenost i potresnost moje ispovijesti!
Razumijem, dakle, što sam onda vjerovao da sam se obrukao, ali sad se ne mogu, da me ubijete, domisliti zašto mi se činilo da ni Mešino maslo nije za Ramazana? Možda je kriv bio i koverat gdje je metnuo novac, plavi koverat koji budi pogane asocijacije? Ili sam pred sobom optuživao Mešu za nedovoljnu tankoćutnost: nije u mojoj ispovijesti čuo sirotinjski ponos, a morao bi ga, kao veliki pisac, čuti. Nije osjetio gordost mladića koji svoju neiskvarenost duguje isključivo svom siromaštvu, svojoj «stećoj sirotinji», kako mi je Sulejman Grozdanić rekao da kažu Krajišnici. Jeste, mogao je tako razmišljati ondašnji mladić, jer i sad vjerujem: to što sam cijeli život ostao go kao šešana bilo je važan preduslov moje ljudske ispravnosti. Kako god bilo, niko me, u ono vrijeme, ne bi mogao uvjeriti da mi se, u Mešinom stanu, nije desilo nešto ružno. Što je uprljalo mene, i bacilo sjenku na velikog pisca. Zato sam ćutao.
Prošla je, od tada, možda i godina dana, a ja sam tu stvar postepeno počeo da gledam drukčije: sve manje mi se činila sramotnom, a sve više duboko dirljivom. Da provjerim svoj dojam, ispričamje Nogu. «Hoće to Meša. Zna se daje on¬merhametli duše», rekao je Nogo. Ovaj turcizam sam prvi put u životu čuo baštada, iz Noginih usta. Možda sam ga i ranije sretao, ali na njega ili nisam obratio pažnju, ili ga nisam razumio. Sad mi je bio jasan kao sunce. Nogo je tu riječ izgovorio s maličak ironije, tek koliko da osjetiš kako je to njihov, a ne naš leksem. Tada sam shvatio da je Nogo Bosanac koji odavno zna i razumije množinu stvari koje ja, kao došljak, ne znam i ne shvatam. Nisam shvatio ni Mešin gest, i iz tog neshvatanja izvukao sam naopak zaključak. Četvrtast zaključak, potekao iz četvrtaste crnogorske pameti.
«Kad se to desilo?» - pita Nogo. Kad mu kazah, začudio se što mu to nisam prije ispričao. «Bilo bi mi kao da pričam svoju sramotu», objasnih. «Tako mi se činilo onda». «E, moj budalašu», nasmijao se Nogo. I rekao mi kako jedan sarajevski književnik (nećemo ga imentovati), kad je «pri kafi», često voli da Ppzvoni na Mešina vrata i odmah s praga dovikne: «Mešenzi! Daj sto ijada».
Negdje ujesen 1993. godine, dok su srpske granate treštale po Sarajevu, u
Čukinom kafiću sam pričao Aliji Isakoviću da su mi i Nogo i Nikola Koljević, vaktile, objašnjavali šta je Bosna. «E, sve ti vjerujem, ali to ne mogu nikako», veli Alija. «Nema tu šta da se vjeruje i ne vjeruje. Kažem kako je bilo. Nogo mi je razjasnio merhamet, a što se tiče Nikole Koljevića, čuj ovo. Admiral Mahić mi jednom donio na dar magnetofon. Time mi zahvaljuje što mu dotjerujem pjesme:
ovo prekrižim, ono premjestim s kraja u sredinu, ili s početka na kraj, malo ih dakle upristojim i uljudim, jer Mahić ima dar i maštu pjesničku, ali mu Bog ne dade ni l11iVU svijesti o onom što piše. Gledam onaj magnetofon, a neprijatno mi:
da Mahić, iz onolike sirotinje, meni donosi magnetofone? Uostalom, ja nikad ne slušam muziku. Nikakvu. Nemam taj običaj.
Sutradan, ovo isto ispričam Nikoli Koljeviću. «Pa? Jesi li ga odbio?» «Ma jok. Kako ću? Toliko se ražalostio kad sam počeo izvrdavati». «Dobro je što si prihvatio. Jer to je peškeš. Ne znaš ti šta je peškeš muslimanski». Ovaj turcizam obojio je mrvom one iste ironije koja se čula iz Noginog pridjeva «merhametli». «Muslimani», nastavio je «vole da poklanjaju. I umiju, brate, poklanjati bolje no mi. Mi Srbi bolje umijemo oteti. Nekad više volimo da otmemo no da nam se daje». To je bilo kazano, naravno, sa istančanom samoironijom, i manje je govorilo o Srbima, a više o Nikolinoj sposobnosti da se ponekad poigra sa svojim svetinjama kako bi se odmorio od njih. Ili ispoljio svoju duhovnu slobodu. «Eto», kažem Aliji, «tako je bilo. Pa ti sad vidi.»
Aja znam jedno: kad je počeo rat, osjetio sam se prevarenim. Ti isti ljudi, koji su me učili šta je Bosna, i šta su ONI DRUGI u toj Bosni, najednom su se ispeli na brdo i počeli tu Bosnu, i njenu prestonicu, krvnički da razvaljuju. Ispao sam teški bekan koga su obmanuli medenim pričama. Prosto, kao da su mi zaboli nož u leđa. Jeste, često sam, u ratu, dok pravim novinski tekst protiv Paljana, osjećao kako «pišem sa nožem u leđima», što reče Meša Selimović.


Marko Vešović

(tuzlarije.net - S.M.)               












OSTALE VIJESTI
Španjolska policija švercerima droge zaplijenila dronove podmornice
Svjedok pucnjave kod Chicaga: Bio sam 30 godina u vojsci, ovo me nasmrt prestrašilo
Rusija zbog rata mijenja jako važne zakone. Cijena plina u Europi naglo porasla
VIDEO U prosvjedima u Uzbekistanu poginulo 18 ljudi, 243 osobe ranjene
Njemački vatrogasac pomaže u Harkivu: "Želim biti na pravoj stani povijesti"
Cijene nafte pale
Ubojica novinarke koja je pisala o korupciji na Malti: Trebao sam tražiti više novca
Iran objavio nove zahtjeve. SAD: Imaju dovoljno materijala za nuklearnu bombu
Zbog šverca ljudima u Europi uhićeno oko 130 osoba, u akciji sudjelovala i Hrvatska
Njemačka se priprema za tešku krizu, uvodi mjere: "Pred nama su teške godine"
Europska svemirska agencija želi do 2040. poslati čovjeka na Mars
Stanje u Lisičansku nakon pada: "Situacija je sada dobra, cilj mi je ostati živa"
Vojno sposobni muškarci iz Ukrajine ne smiju napustiti gradove u kojima žive
Naglo porasla cijena plina u Europi
EU uvodi velike promjene Googleu, Facebooku, Twitteru... Prijete im ogromne kazne
Rusija donosi važne zakone, država će moći prisiliti ljude da rade noću i vikendom
Čelnik ruskog parlamenta: Ukrajina je teroristička država
Ukrajina: Odbili smo ruske napade u Donjecku
Rusija priznala da je slala ročnike u Ukrajinu. Šojgu danas: Ne šaljemo ih
Gotova važna konferencija o obnovi Ukrajine, evo što je dogovoreno







SVASTARIJE

Guinnessov rekord: 86-godišnja žena već 65 godina radi kao stjuardesa

Hotel na Ibizi nudi sobu u kojoj možete prespavati besplatno. Evo u čemu je kvaka

FOTO Putnički avion letio 14 sati iznad oceana s rupom na trupu

Šef NASA-e optužio Kinu da želi preuzeti Mjesec kao dio vojnog programa

Pucnjava na paradi u SAD-u, najmanje 6 mrtvih, 31 osoba ozlijeđena. Napadač u bijegu

Putin nakon osvajanja Luhanska izdao naredbu vojsci: Nastavite po planu

Tisuće ozlijeđenih i 18 mrtvih nakon sukoba prosvjednika i policije u Uzbekistanu

Ruski kozmonauti u svemiru slave ˝oslobođenje˝ Luhanska, objavili fotografiju

VIDEO Najmanje pet mrtvih u odronu ledenjaka u Italiji, pojavila se strašna snimka

Više mrtvih u napadu u Danskoj, napadač ima 22 godine. Otkriveni su novi detalji


osmrtnicama ba



smrtovnice