Wilma de Joode je u julu 2003. godine došla u azil. Istina, ja sam je upoznala u 2002. godini i ona je izrazila želju da pomogne psima. Tom prilikom je uzela sve dokumente, Statut, urbanističku saglasnost, Projekat rada Azila itd.
Došla je u julu 2003. godine dovezla deke, ležaljke, kajševe, povodice i posuđe za pse te obećala da će raditi na pomoći. U septembru iste godine je dovela veterinare koji su pokastrirali sve pse u azilu. To su bili volonteri koji su radili u mnogim zemljama.
Tada nam je Wilma saopštila da je registrovala svoje udruženje u Holandiji koje se zove "Pomoć psima u Bosni" te da je napravila web stranicu na kojoj je emitovala slike tuzlanskog azila.
Stranica je bila njena, žiro račun je bio njen, samo je azil, psi i život u azilu bio naš. Donacije su išle na Wilminu adresu. Saradnja je trajala do januara 2006. godine kada je ona prestala saradnju sa zvaničnim udruženjem.

Sve što se poslije događalo je nevjerovatno, kao da je pisan scenanrio za horor film. Wilma nikada sa udruženjem nije imala nikakav pisani sporazum, niti smo ikada vidjeli Wilmine dokumente ili pečat. Sve donacije koje je slala bile su sa njenog imena. Uvijek bi tačno izračunala koliko kome treba poslati, i koliko treba za gradnju, za hranu itd. Dolazila je svaka tri mjeseca, a nekad i više od toga, i sve je sama kontrolisala i plaćala.

Kada sam ja prošle godine boravila kod djece u Americi zbližila se s nekim radnicima "Opstanka", platila im i zaprijetila otkazom ako ne budu pričali da je Nevenka kriminalac i da joj ne daju ući u azil. Zbog svega je stvar završila na Sudu. Nažalost mi smo morali u svojoj zemlji i u svom gradu dokazivati da je naše naše. Zašto je Wilmi trebao azil bez ičijeg nadzora i zašto joj je sve ovo trebalo neću da razmišljam. Nikada nisam mogla pomisliti da je jednoj strankinji, evropskoj ženi, svojstveno da se služi takvim lažima i intrigama. Bilo bi ružno da iznosim čime se sve služila. Ona prema udruženju nije imala nikakvu obavezu kao ni udruženje prema njoj. Odakle joj tolika hrabrost i drskost da pokuša oteti što joj nikad nije pripadalo, ne znam. Ostavimo sve vremenu jer vrijeme je najbolji saveznik u svemu.

U kojem ste periodu boravili u Americi, izgleda da su glavni problemi nastali baš tada?

Ja sam u Americi bila tačno od 22.04. do 05.06.2006. Nakon povratka iz Amerike zatekla sam Azil i životinje u jadnom stanju. O njima su brinuli ljudi koji vole novac a na pse. Nisu imali vodu za piće te su psi pili iz prljave bare, jedan od njih, prema vlasititom priznanju je rekao da je pse koje je ocijenio da su slabi davio u vodi, a jednom i odrezao nogu jer mu se nakon povrede "sušila".





U kakvim ste odnosima bili prije sa Wilmom a šta se desilo poslije, da li ste imale ikada direktni verbalni sukob ili ste i jedna i druga slušali tuđe priče?

Ja ne govorim engleski, komunicirale smo preko prevodioca, duel je bio kada mi je uspavala prvog psa bez mog pitanja, kada sam je posmatrala kako ga miluje a priprema mu injekciju, tad sam je pogodila, jer sam joj rekla "kako ga možeš toliko milovati, a pripremaš mu smrt?". Tad sam bila prema njoj drska, ali sam tog momenta znala da na isti način i samnom "ašikuje", a Bog znas šta radi. Međutim, nije ona naivna pa da je nekoga slušala, ona je samo druge koristila za svoje interese. Sve što je uradila, a i danas radi, čudno je s aspekta normalne osobe.



O Vama, u negativnom kontekstu se dosta pisalo, te da ste registrovali auto namijenjen za odvoz životinja veterninaru na ima vašeg muža, pa da ste neki novac od donacija uzimali sebi, hoćete li reći vašu verziju priče?

Mnogo je bilo priča i izmišljotina, odnosno laži. Ono što je najbolnije za mene kao čovjeka koji je najviše uradio je činjenica da niko od osoba koje su perom pisale o svemu, nikada nije provjerio činjenice. Pisalo se onako kako je neko dirigovao i plaćao. Sve priče su trebale Wilmi u Holandiji da ona bolje profitira. Naši ljudi ne žele da znaju da su u svemu samo psi isposnici.

Ima samo jedna istina, a nikako dvije, a to je da nije bilo Nevenka Šabić ne bi bilo azila, ne bi bilo Wilme i ne bi bilo ove priče. Kada objavite ovaj tekst bit će prilike da objavite i dokaze o registraciji
auta, koji usput rečeno i nije Wilma kupila, zatim o primljenom novcu, utrošenom novcu kao i drugi dokazi. Često razmišljam zašto se Wilma okomila baš na mene kada ja nisam jedina kojoj je novac slala, ali sam jedina koja je gradila azil i hranila pse. Prije bi ona trebala položiti dokaze koliko je novca primila na ime donacija za naš azil, zašto je slala novac sa svog imena a ne sa računa, ako to nije bio razlog da pokaže sebe kao donatora itd.

Da li vam je poznata holandska organizacija SDB, na čiji se račun može uplatiti pomoć za pse u Azilu?

Moram vam reći da sam u šoku da neka holandska organizacija kupi donacije u ovoj bijedi. Ja hranim pse iz kućnog budžeta, tj. kupujem hljeb, kupus ponekad, rižu i sipam gorivo. Ostalo dobijem od mesara. Jednom sam vidjela i žiro račun "pomoć psima u azilu", pa sam i na to ostala zaprepaštena, jer račun nije račun "Opstanka". Šta se to radi u ime pasa, a nigdje nikoga, samo ja i tri zaposlena čovjeka. Ovo bi trebalo ispitati i neko treba odgovarati za sve. Dakle SDB je njihova organizacija, ali do okončanja sudskog postupka sa "Opstankom" uduženje SDB nije bilo registrovano u našoj zemlji. Zato je meni kao osobi koja je sve ovo doživjela nejasno kako je neko imao toliko hrabrosti mešetariti po tuđem bez imalo straha i strepnje. Valjda su mislili da mi nemamo baš nikakvih zakona.

Da li je sa Općinom Tuzla prekinuta saradnja?

Što se tiče općine s njima nikada nije bila prekinuta saradnja, dobijamo svaki dan vodu, samo što Općina stalno nešto oteže i izbjegava. Krajnje je vrijeme da se izjasne treba li prihvatilište ovom gradu ili ne.

(tuzlarije.net - S.M. -V.K.)