TUZLARIJE - Mate Granić: ˝Alija mi je vjerovo više nego Tuđmanu˝ Intervju Dana: Mate Granic

TUZLARIJE - VIJESTI

27.06.2005. Broj citanja: 1033
Mate Granić: ˝Alija mi je vjerovo više nego Tuđmanu˝
Intervju Dana: Mate Granic

Alija mi je vjerovao više nego Tudmanu!

Ratni ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, danas politicki savjetnik Hrvatske stranke prava, dr. Mate Granic ovdašnju je javnost uznemirio najavom svoje politicke biografije u kojoj BiH zauzima važno mjesto. I pored zdravstvenih problema, pristao je za Dane obnoviti sjecanja na kljucne licnosti i prelomne trenutke perioda obilježenog hrvatskom agresijom na BiH i pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine: podjeli koju je i veliki dio SDA bio spreman prihvatiti.

Pise: Igor Lasic

DANI: Gospodine Granicu, zagrebacki Algoritam je najavio u septembru izlazak vaše politicke autobiografije Vanjski poslovi: politika iza kulisa. U knjizi ste, medu ostalim, posvjedocili da je Alija Izetbegovic svojedobno bio medu onima koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu... O kakvim se tocno poslovima iza kulisa tada radilo?

GRANIC: Opasno je stvari izvlaciti iz konteksta, pa mi prvo dopustite mali uvod. Alija Izetbegovic je za mene generalno pozitivna licnost, a sve što sam ja napisao temeljeno je na cvrstim cinjenicama i dokazima. Cilj mi je doprinos razumijevanju svih procesa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, procesa u kojima sam sudjelovao. Rat u BiH bio je posljedicom planirane agresije Slobodana Miloševica i Radovana Karadžica, ukljucujuci i planirani ratni zlocin. Nemoguce je izjednacavati ratnu krivnju po stranama koje su se zatekle u sukobu, jer to niti približno nije bilo tako. Zato, kada govorim o tim dogadajima, svakako inzistiram na promatranju konteksta i nastojim sve sagledati što objektivnije. A 1991. i 1992. godine, medunarodna zajednica je bila mišljenja da se BiH može i treba podijeliti, u nedostatku volje i sposobnosti da zaustavi rat. To se lijepo vidi po mnogim tadašnjim izjavama i službenim prijedlozima Davida Owena, Thorvalda Stoltenbega, Cyrusa Vancea, Josea Cutillera itd. Treba shvatiti, dakle, da je tu bio Miloševic, koji je želio prisvojiti cijelu Bosnu, dok ga Hercegovina nije baš zanimala, zatim i medunarodna zajednica koja je u svoje planove ukljucivala takvog Miloševica, kao ravnopravnog sudionika u svim pregovorima.

DANI: A gdje je mjesto Franje Tudmana u kontekstu o kojem pricate?

GRANIC: Predsjednik Tudman je do 1992. godine sanjao o Banovini Hrvatskoj, i to kao povjesnicar. Kao politicar je u pocetku pomagao Armiju BiH, prije toga je podržao referendum o samoodredenju Bosne i Hercegovine, poslao prvog veleposlanika u BiH, pristao uz sve prijedloge medunarodne zajednice u korist Bosne i Hercegovine. Ali, cinjenica je, ponavljam, da je povjesnicar dr. Franjo Tudman istodobno sanjao o Banovini Hrvatskoj, skupa s "Turskom Hrvatskom"...

DANI: Vi ste, naravno, tada shvacali da je i Miloševic to shvatio?

GRANIC: U svakom slucaju, rekao bih da predsjednik Tudman taj svoj san nije krio ni medunarodnim posrednicima niti diplomatima. On je u tome bio prilicno otvoren, jer nije vjerovao da BiH može opstati kao cjelovita. Ali, u to je tada ionako malo tko vjerovao. Britanci, specijalno lord David Owen, sa svojim ogromnim iskustvom, umnogome su podržavali takve stavove. Nema pisanog dokumenta u kojemu izricito stoji da Velika Britanija i Francuska takoder priželjkuju diobu, ali to je ipak bilo tako. Svakako, Miloševic je znao razmišljanja Franje Tudmana i koristio je sve što je mogao: sve i svacije slabosti i naklonosti, pa tako i Tudmanove, s obzirom na to da dr. Tudman nije bio diplomat.

DANI: Vratimo se sad pitanju o Izetbegovicu i podjeli BiH...

GRANIC: Alija Izetbegovic je do sijecnja 1994. godine bio u situaciji s gotovo 70 posto okupirane teritorije Bosne i Hercegovine, sa zlocinom koji su pretrpjeli Bošnjaci i Hrvati, specijalno Bošnjaci. Dosad nikad nisam spominjao jednu stvar: Haris Silajdžic mi je u Washington, neposredno prije sklapanja sporazuma o Federaciji BiH, rekao da je na tajnoj sjednici SDA bilo 55 posto onih koji su bili za Federaciju, i 45 posto drugih koji su zastupali ideju o podjeli BiH na tri djela. Silajdžic i ja smo u kolovozu 1993. godine vodili pregovore o zaustavljanju rata izmedu Hrvata i Bošnjaka, i o uspostavi mira u citavoj BiH, a što je podrazumijevalo vojnu pobjedu nad Radovanom Karadžicem. Ti sastanci su 14. rujna proizveli Ženevsku deklaraciju, što je bio veliki iskorak Izetbegovica i Tudmana. Dva ili tri dana kasnije, lord Owen je iz Podgorice lukavo doveo Momcila Krajišnika, da Bošnjaci i Srbi sporazumno ponište dogovor Bošnjaka i Hrvata. No, vec su se bili ukljucili Amerikanci, koji su apsolutno donijeli zaokret u ovim odnosima... Uoci sastanka u Washingtonu, 9. sijecnja u Becu susreli su se Tudman i Izetbegovic, da definiraju odnose Bošnjaka i Hrvata, a s obzirom da smo Silajdžic i ja vec ostvarili visoki stupanj razumijevanja. Alija Izetbegovic se tvrdo držao, vjerovao je da ce Bošnjacima pripasti citava Srednja Bosna. Na pitanje Tudmana može li zaustaviti operacije Bošnjaka, Izetbegovic je još prije toga odgovorio da to teško može, jer su njegovi generali vec donijeli odluke. U noci na 10. sijecnja, medutim, susreli smo se na inicijativu bošnjacke strane. Tada je Alija Izetbegovic prvi put predložio Tudmanu da sve južno i zapadno od Prozora pripadne Hrvatima, a Srednja Bosna Bošnjacima. Tudman je odbio i rekao da ne može pristati na iseljavanje Hrvata iz Srednje Bosne.

DANI: Zašto je Tudman to odbio, ako su mnoge akcije HDZ-a do tada bile usmjerene na iseljavanje Hrvata iz Srednje Bosne?

GRANIC: Dva su razloga. Prioritetno, to bi znacilo doseljavanje novih sto tisuca izbjeglica u Hrvatsku. Uz to, problem bi tada bila i oporba, i loš medunarodni položaj Hrvatske itd. Drugo, znao je sa sigurnošcu da bih se ja tome izricito suprostavio, da bih u krajnjem slucaju dao ostavku. U to vrijeme imali smo velike izglede da ostvarimo Federaciju BiH, pregovori o miru s Bošnjacima bili su veoma uznapredovali, i to je zasigurno u tom trenu bila najbolja opcija po sve nas.

DANI: A da je Izetbegovic ponudio više, biste li tada pristali?

GRANIC: Gledajte, Tudman je zaista do 1994. smatrao da je podjela Bosne i Hercegovine na tri dijela najbolje rješenje, no u casu o kojem je rijec, bilo je vec i njemu jasno da ima boljih opcija. Osobno sam se radikalno protivio podjeli BiH iz još jednog bitnog razloga: prema zamislima koje su branili narocito Britanci, ali i vecina medunarodne zajednice, u slucaju podjele trebalo bi osigurati poseban izlaz na more i Srbima i Bošnjacima, a to ne bi išlo bez ustupanja dijela teritorije Republike Hrvatske... Osim toga, cinilo mi se da nema ni teoretske šanse da se Hrvati i Bošnjaci dogovore oko razgranicenja u Bosni i Hercegovini, posebno u Srednjoj Bosni.

DANI: Podjela se u praksi ocito pokazala kompliciranijom od same ideje; koliko je Tudman zatim prigrlio ideju Federacije BiH?

GRANIC: Pa, ono što ja mogu posvjedociti, jest da mi je stavio do znanja kako u vašingtonskim pregovorima imam posve odriješene ruke, ne bismo li se što lakše dogovorili o federaciji s Bošnjacima. Za svaki slucaj, pitao sam ga i za Miloševica. Na moje izravno pitanje: "Karadordevo, Tikveš... Imamo li nekih obaveza?", on je odgovorio: "Nikakve obaveze". Rekao sam mu da mi to mora odmah reci, da moram znati ako idem u Washington, jer nisam bio upucen u ranije razgovore njega i Miloševica. Ponovio mi je da nemamo nikakvih obaveza, i ja sam se nakon toga u Washingtonu tako i ponašao. Dok sam bio u Washingtonu, još jednom me pitao kakvi su izgledi da Hrvati i Bošnjaci unutar Federacije BiH dobiju svoje entitete. Odgovorio sam mu da nema nikakvih izgleda, i potom je samo još ustvrdio da se slaže sa svime što se dogovorim. Poslije Vašingtonskog sporazuma nismo se više vracali na tu stvar.

DANI: Uoci samog sporazuma, kako je izgledala druga Izetbegoviceva ponuda Tudmanu da se dijeli Bosna, a cemu ste i svjedocili?

GRANIC: Drugi put bilo je to svega tjedan dana nakon prve ponude, koju sam opisao. Susreli smo se 15. ili 16. sijecnja u Ženevi, a u tom trenutku zatekli smo se u jednoj maloj sobi: Izetbegovic, Tudman, Silajdžic, Miomir Žužul i ja. Alija Izetbegovic je tada ponovio: "Jeste li spremni za ono južno od Prozora?", a za Mostar je takoder važilo da bi prema tome prijedlogu bio podijeljen na istocni i zapadni, po Neretvi. Tudman je samo rekao: "Ne." No, time je završen bio svaki razgovor na tu temu, a niti u prvom niti u drugom slucaju nitko osnim njih dvojice nije ništa više dodao. Kasnije sam cuo da su Bošnjaci navodno testirali Tudmana, iako to ne mogu komentirati, jer ne znam je li istina. O tome mi Silajdžic nije nikada ništa rekao. I da napomenem, vec sam ranije to izjavio: jedini koji su dotad bili za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, bili su Silajdžic, Krešimir Zubak i - ja.

DANI: O Zubaku bi se dalo raspravljati, no Vi osobno, dakle, nikad niste bili za podjelu. Što je s bilo s podjelom na entitete?

GRANIC: Podjela BiH na tri entiteta bio je koncept koji je sugerirala i medunarodna zajednica. To je onaj kontekst o kojem sam vam govorio. No, nakon što sam u lipnju ´93. ja postao ministar vanjskih poslova RH-a, više se ipak nije pregovaralo o podjeli Bosne, vec smo Silajdžic i ja, kao pregovaraci Izetbegovica i Tudmana, gradili sporazum na principu uspostave mira i udruživanja Hrvata i Bošnjaka, kao pravog rješenja.

DANI: Miloševic je u Haagu spomenuo da ste znali za ponude Izetbegovica i Adila Zulfikarpašica Srbima, za savezništvo...

GRANIC: Znao sam indirektno, preko Tudmana. Bilo bi nepravedno da procjenjujem ulogu Izetbegovica u tome, jer mi detalji nisu poznati. Medutim, bio sam svjedokom nekoliko velikih poteza Alije Izetbegovica. Prvo, Splitska deklaracija; mogu se pohvaliti da sam diplomatskim lukavstvom pridobio Tudmana i Izetbegovica na taj sastanak. No, prvo jedna digresija: prethodno sam, 10. srpnja, na svecanom otvaranju Dubrovackoga ljetnog festivala bio s posebnim izaslanikom Glavnog tajnika UN-a Yashusijem Akashijem. U avionu me zapitkivao zbog cega su hrvatski vojnici na Velebitu, dok ga nisam pitao bi li možda trebali biti u Srbiji... Na terasi hotela "Argentina" zazvonio mu je mobitel, i dobio je informaciju o teškom stanju u Srebrenici. U roku od tri minute dobio je Miloševica, razgovarali su petnaestak minuta. Akashi je nakon razgovora bio ozaren, Miloševic mu je rekao da napad ide samo iz jednog pravca, i da ce Srebrenica opstati. No, buduci da se Akashi kao predstavnik medunarodne zajednice inace pokazao nesposobnim, tako je i Srebrenica ubrzo pala, s najvecim zlocinom pocinjenim u tom ratu. Medutim, Izetbegovic je na naš poziv došao u Split, i 22. srpnja potpisana je Splitska deklaracija, kojom je omogucena suradnja Armije BiH i Hrvatske vojske. Za tekst Deklaracije znali smo unaprijed samo Hido Bišcevic i ja, drugima je - racunajuci i ministra obrane RH-a Gojka Šuška - podijeljen tek kad smo se okupili. Izetbegovic je tada pokazao veliku mudrost i dobru volju, jer smo zajedno potom potisnuli Srbe sve do Banje Luke, i morali su nam prijetiti da se zaustavimo... Izetbegovic mi je rekao da mu je NATO prijetio bombardiranjem, ako se ne zaustavimo. Meni je Warren Christopher rekao da ce pustiti 100.000 Srba u Istocnu Slavoniju, i da ce ih štititi NATO-bombama.

DANI: Što još pamtite, kad govorite o Izetbegovicevim potezima? Što je bilo u Daytonu, na završnoj trgovini svih sa svima?

GRANIC: Dva dana prije okoncanja susreta u Daytonu, studenoga 1995. godine, sjecam se da je Silajdžic sjajno pregovarao s Miloševicem. Tada je Sarajevo konacno ostalo u Federaciji BiH, Srbima je pripalo samo jedno predgrade. No, mjera razgranicenja je bila zadana, dogovorili su je Amerikanci sredinom ´95. s Rusima, Britancima i Francuzima: 51 posto Federaciji BiH, 49 posto Srbima. Te noci probudili su me oko cetiri ujutro i pozvali da se hitno pridružim ostalima. Docekala me mapa po kojoj se Srbima gubitak Sarajeva trebao nadoknaditi na racun bosanskohercegovackih Hrvata, zbog cega sam se momentalno preznojio... Dva sata kasnije, došao je i Alija Izetbegovic i odmah rekao da se on s tim ne slaže, jer je nepravedno prema Hrvatima. Osobno sam imao odlicnu komunikaciju s Alijom Izetbegovicem, mogao sam ga nazvati kad god.

DANI: Što mislite o njemu, kakav je Alija Izetbegovic bio covjek?

GRANIC: Bio je prilicno neodlucan. Nije imao medunarodnog iskustva i cinjenica je da se na pocetku rata nije najbolje snalazio, pa je znao i donijeti neku krivu procjenu ili odluku. Zatim, bio je naocigled veliki vjernik. To spominjem jer on svoja vjerska nacela ne samo da nije skrivao, nego ih je isticao u prvi plan kao apsolutne vrijednosti. Mudžahedine je ipak prihvatio samo zato jer nije imao puno izbora, a ne zato što bi sam bio militantni islamist. Uostalom, prije rata u Bosni i Hercegovini toga nije bilo. Prisjecam se nekih detalja koji su mi dosta govorili o Aliji: primjerice, na rucku u Bonnu, Tudman je spomenuo mogucnost velikog broja žrtava ako se što prije ne zaustavi rat, a Izetbegovic je odgovorio da je najvažnije da Bosna ostane cjelovita. Ideje u koje je vjerovao bile su mu iznad svega, no bio je neodlucan, šest sati nagovarali su ga na sporazum u Washingtonu, onaj na koji je Tudman pristao vec nakon 20 minuta razgovora sa mnom. Medu njima dvojicom nije bilo "kemije", ali uvažavali su se kao lideri dvaju naroda. Bili su razliciti tipovi, i medu njima nije bilo topline, držali su se uvijek pomalo na distanci. Tocnije, sve do Splitske deklaracije, na kojoj su bili opuštenjii, medusobno iskreniji. Prema meni je Izetbegovic bio otvoreniji, a Tudman je to prihvacao.

DANI: Rekli ste da ne želite komentirati je li Izetbegovic bio iskren kad je Tudmanu nudio podjelu BiH. Ipak, poznavali ste ga: što pretpostavljate, je li to možda bilo samo "cimanje"?

GRANIC: Teško mi je procijeniti, Izetbegovic je tada bio u iznimno teškoj poziciji, i moguce je da se redilo njegovoj lošoj procjeni. Tudman je dobivao i lažne informacije o riješenosti Velike Britanije i Francuske da se Bosna dijeli, pa je možda i Alija Izetbegovic bio necim slicnim motiviran. Nije iskljuceno da su i njemu bili podvaljeni krivi obavještajni podaci. S druge strane, možda je to stvarno bilo samo "cimanje", zaista se ne bih usudio ništa izricito tvrditi. Na eventualno "cimanje" upucuje možda cinjenica da se Izetbegovic nije puno ni trudio da uvjeri Tudmana. Onaj drugi put, u Ženevi, jedva su se dotakli teme podjele, Tudman je rekao "ne", i Alija Izetbegovic je vec pricao o necemu drugom. Meni je bilo drago zbog toga, jer je proces dogovaranja o Federaciji BiH, u suradnji s Amerikancima, vec bio daleko odmakao, i ja bih svakako odstupio s dužnosti ministra, da je Tudman odjednom pristao na takvu podjelu. Ali, pošteno govoreci, Tudman me nije ni pitao, sam je odmah odbio ponudu.

DANI: Tvrdite da Vi niste ni ranije sudjelovali u pokušajima dijeljenja Bosne i Hercegovine. Medutim, u stenogramu razgovora na Pantovcaku, 19. prosinca 1993. godine - na kojem su osim Franje Tudmana i Vas, sudjelovali Miroslav Tudman, Gojko Šušak, Mate Boban, Ante Roso, Hrvoje Šarinic i Mile Akmadžic - stoji da ste Vi rekli o Mostaru: "Ne bi bilo loše, gospodine predsjednice, uzeti kao cvrstu poziciju da mi hocemo jedinstven grad kao glavni grad Hrvatske, Herceg Bosne", itd.

GRANIC: Ovako, mi smo prije toga bili u Bruxellessu, i razgovarali o Mostaru. Boban se zalagao za podjelu, a ja za cjelovit grad. No, tada se još razmatrala mogucnost podjele BiH na tri djela, koju su tek potom odbacili Amerikanci. To je bio, dakle, službeni plan Owena i Stoltenberga. Ovdje se radi o unutarnjem hrvatskom sukobu, a ja sam se držao toga da Mostar ostane cjelovit, a da se centar Herceg Bosne smjesti u nj, jer dotad Mate Boban nije ni izlazio iz svojih Gruda...

DANI: Kad bi cjeloviti Mostar bio glavni grad Herceg Bosne, valjda bi to znacilo da je istocna njegova strana, nastanjena vecinom Bošnjacima, takoder dio glavnog grada Herceg Bosne...

GRANIC: Meni je bilo stalo da Mostar, i ne samo Mostar, ostane cjelovit. Bilo mi je važno da se ne provede Bobanova ideja o podjeli po Neretvi, jer se to cijepanje ne bi završilo na Mostaru. Ovdje se radi o razlicitim kontekstima, do ´94. i potom. Do tada je trodioba Bosne i Hercegovine bila prilicno izvjesna, i legitimno je, nakon Ženevske deklaracije, bilo govoriti o razgranicenju izmedu Hrvata i Bošnjaka. Ali, ja sam bio za to da Hrvatska ništa ne daje i ništa ne uzima, dok je lord Owen bio za promjene granica. A pocetkom ´94. došlo je do zaokreta, pa se moglo drukcije pricati o tome.

DANI: Ako ste bili toliko protiv podjele, kako ste se onda osjecali dok je tokom 1993. godine državni vrh RH-a, u kojem ste igrali jednu od glavnih uloga, organizirao upravo diobu BiH?

GRANIC: Ministar sam postao 1. lipnja 1993. godine. Posvetio sam se prvenstveno humanitarnom kompleksu. Kad sam cuo za hrvatske logore u kojima su držani bošnjacki civili - a ispostavilo se da su logore imali svi - ucinio sam odmah sve da se prestane s tim, i ubrzo sam u tome uspio. Pregovore sa Silajdžicem zapoceo sam u kolovozu te godine, i u roku od nekoliko mjeseci to je, dakle, urodilo prestankom sukoba i sporazumom o Federaciji BiH. Prema tome, moji ciljevi su ostvareni. Naravno, umnogome zahvaljujuci Amerikancima. Matu Bobana sam smatrao nekompetentnim i nerazumnim, a medu ostalim ga nisam cijenio i zato što je lagao. On je Hrvate iz BiH doveo u krajnje tešku i neizvjesnu poziciju, i nije se želio miriti s Bošnjacima. Bošnjaci su, uostalom, bili u ofenzivi, i zacijelo bi na koncu osvojili Srednju Bosnu, da nije bilo Vašingtonskog sporazuma. Stoga mislim da sam svojim zalaganjem itekako pridonio konacnom miru i dogovoru s Bošnjacima.

DANI: Što mislite o Deklaraciji o Domovinskom ratu, kojom Hrvatski sabor zakljucuje da Republika Hrvatska nije bila agresor u Bosni i Hercegovini? Iz više jakih razloga, mislim da je to itekako bila, pa me zanima kako biste Vi postavili stvari?

GRANIC: Ponovit cu, politika podjele Bosne i Hercegovine nije nikad bila moja politika. A realno je situacija bila vrlo kompleksna. Malo tko je pomogao BiH kao Hrvatska, ustvari nitko osim Amerike. Hrvatska je primila oko milijun izbjeglica iz BiH, to je ogroman broj. Nemojmo nipošto zanemariti da su na pocetku i na kraju rata RH i BiH zajedno ostvarili neke od najznacajnijih vojnih oslobodilackih akcija.

DANI: Da, samo što tu postoji i sredina, ta nezgodna 1993. godina.

GRANIC: Da, bilo je i loše politike HDZ-a, koja je u nekom razdoblju podržavala politiku Mate Bobana. Ono što je on radio, svakako nije trebalo podržavati. Njega nije trebalo prihvatiti...

DANI: Ali, nije on baš bio samonikla pojava, pa sasvim je logicno da se za onakvog Tudmana našao "na terenu" i takav Boban.

GRANIC: Nije samonikla pojava, slažem se. Ali, molim vas, ja ipak ne želim ulaziti u ono u cemu nisam aktivno niti službeno sudjelovao, dakle, sve prije polovine 1993. godine. Želim govoriti o onome što sam osobno ucinio ili svjedocio. Kad sam postao ministar vanjskih poslova, napravio sam stvari iza kojih s ponosom stojim. Ništa se više nije moglo uciniti.

DANI: Niste mi odgovorili je li Hrvatska ´93. bila agresor u BiH?

GRANIC: Ne bih tako rekao, da je bila agresor. Hrvatska nije bila agresor na BiH. Naravno, zna se da je Hrvatske vojske bilo u BiH. Medutim, jedini pravi vanjski agresor bio je Slobodan Miloševic. Krivnje za sukob izmedu Hrvata i Bošnjaka apsolutno ima dosta na hrvatskoj strani, ima je i na bošnjackoj, ali o tome neka sude povjesnicari. Osim toga, Hrvatska se ne može nazvati agresorom jer je prije i nakon hrvatsko-bošnjackog sukoba Hrvatska vojska suradivala s Armijom BiH.

DANI: Jedan moj prijatelj iz Dubrovnika bio je mobiliziran u HV-u, a sredinom ´93. odveden je na hrvatske položaje u Popovu polju, gdje su mu za ispomoc na kopanju rovova dovodili zarobljene vojnike Armije BiH. Tko je tu po Vama bio agresor?

GRANIC: Kontekst je bio jako složen. Imali smo potpisan sporazum o suradnji dviju država i vojski, a zatim je došlo do sukoba izmedu Hrvata i Bošnjaka. Nikoga ne želim štedjeti, posebno ne dio radikalnog HDZ-a koji je napravio odredene pogreške 1992. i 1993. godine. Ali nije sve crno-bijelo. Da sam ranije došao na funkciju ministra, osobno bih ucinio sve za sprecavanje tog sukoba, pod bilo koju cijenu.

O Tuđmanu

S bolešcu je postajao rigidniji

DANI: Citirao bih još jednu vašu izjavu 2000. godine, kad ste u novinama o javnom mnijenju ustvrdili: "I prije mi je bilo to važno, ali jednako važno bilo mi je što ce reci predsjednik Tudman i vrh HDZ-a. Konacno mogu disati punim plucima!" Ipak Vam, dakle, nije bilo lako podnositi Tudmana, i prikazivati svijetu njegov režim u što boljem izdanju, a sami ste vec napisali da Franjo Tudman "nije razumio ljudska prava"?

GRANIC: Upadljiva je razlika izmedu Tudmana do bolesti 1996. godine, i kasnijeg Tudmana. Medutim, za sve svoje poteze o kojima sam vam danas govorio, imao sam njegovu podršku. Za to vrijeme imao sam problema s obavještajnim miljeom, i s onim radikalnijim krilom HDZ-a, koji je naprosto imao drugu viziju o svim tim pitanjima. Kako je Tudmanova bolest napredovala, on je kao suradnik postajao teži, rigidniji. HDZ je vec ´96. morao poceti sa reformom i modernizacijom stranke, te otvaranjem države prema Europi, da ne govorim o gospodarskoj i pravosudnoj reformi, povratku izbjeglih Srba, itd.

O Abdiću

Za mene nije postojao

DANI: A sjecate se i Fikreta Abdica; što mislite o Tudmanovoj suradnji s njim, koja je potrajala sve dok je potonji bio živ?

GRANIC: On je danas osudeni ratni zlocinac, i to sasvim dovoljno govori. Njega su iskorištavali svi, a on je iskorištavao koga je mogao. U pocetku nije smjelo doci do sukoba njega i Izetbegovica, a kasnije je bilo ama baš svega. U vrijeme kad sam došao na ministarsku poziciju, on više nije bio toliko aktualan. Ako me razumijete, on za mene doista nije postojao.

Krapinske toplice

Savjetnik na oporavku

DANI: Razgovaramo u Krapinskim toplicama, gdje ste na rehabilitaciji. Lani ste operirali srce, o cemu je rijec ovaj put?

GRANIC: Nije srce, taj sam problem riješio. Imam tri stenta, i sve je zasad u redu. Ovo je bio prolaps lateralnog diska, izmedu cetvrtog i petog lumbalnog kralješka, što je veliki problem.

DANI: Jednostavnije kazano, operirana vam je kicma?

GRANIC: Da, i odlicno se oporavljam nakon operacije prof. dr. Josipa Paladina. Dovršavam knjigu, radim na unapredenju Hrvatske stranke prava - kojoj sam posebni savjetnik predsjedništva - u stranku modernih europskih vrijednosti. Mislim da je ta stranka vec pet-šest godina u procesu ozbiljne reforme, to se vidi po brojnim njihovim potezima i takoder izbornim rezultatima, a za mene predstavlja veliki izazov. Medutim, ne vidim se više na mjestu frontmena, toga mi je bilo dovoljno, sada uživam u poziciji posebnog savjetnika i odlicno suradujem s predsjednikom stranke Antom Ðapicem.

(tuzlarije.net - tz / Dani)