TUZLARIJE - HUMANOSTŽivot bez novca, struje i zdravlja ... da li je moguće? U Bosni i Hercegovini život na rubu egzistencije postao je svakodnevica. Siromaštvo i bijeda izbijaju iz svake pore našeg društva, što je one iole situirane, pretvorilo u ljude bez osjećaja za humanost. Ako pak nemate mogućnosti da pomognete, onda bar saslušajte priču koju vam donosimo. Jer u teškim vremenima u kojima živimo, biti dobar slušalac ne košta ništa, a nekome znači puno. Kako je to nemati niti jednog dana radnog staža u radničkoj knjižici, a napuniti 45 godina života, živjeti od 100 maraka mjesečno, bez struje i kupatila, a uz to školovati dvije kćerke, zna samo Željko Lovrić naš sugrađanin iz Križana.  U dvije oskudno opremljene sobe u potkrovlju kuće koju je naslijedio od majke, živi sa svojom porodicom. Šporet na drva služi i za kuhanje i za zagrijavanje, a drva za loženje, kaže Željko skuplja po okolnim šumama. Iza zastora u uglu sobe improvizovana je tuš kabina, dok su nam poljski wc pokazali kroz prozor, jer nalazi se u dvorištu kuće. „Teško se živi, struje nemam, borac sam bio, borio se za ovu državu koja mi ništa ne da, kome god se obratim ništa ne dobijem, radim za dnevnice kad me ko zove, za nekih 30 maraka čitav dan kopam kanal“, priča Željko. Novac za priključak struje nikako da skupi, jer kada se prioriteti poredaju kaže, važnije je imati za hranu i sjediti u mraku, nego gledati pod svjetlom u prazan tanjir. Najgore je kaže zimi kada nema skoro nikakvog posla. Ljeto se već nekako pregura, ima posla, zaradi se koja dnevnica, malo se i bašte posije. „Nekad nemam ni tih sto maraka, nekad imam 200 sve zavisi kakvo je vrijeme i da li ima posla kakvog“, kaže Željko. Jedini izvor električne energije u Željkovom domu su dva akumulatora i metar led diode, ali to nije spriječilo njegove kćerke da postižu odlične rezultate u školi.   Situacija u domu Lovrića bila je teška, ali preživljavali su, sve do trenutka kada je Željkova supruga Majda doživjela povredu na radu, nakon koje je operisala kičmu. „U subotu su me zaboljela leđa, pa sam završila u hitno. Dobila injekciju i u nedjelju cijeli dan radila...plačući, u ponedjeljak kada sam krenula na posao, lijeva noga mi je otkazala i nisam mogla više“, priča Majda. Bori se Majda, i sada iz postelje kaže da će raditi kao i uvijek da djeci obezbjedi za život osnovno. „Borim se da ne tražim ni od koga ništa, navikla sam da sa svojih deset prstiju što zaradim da imam, da ne tražim ni od koga, da dozvolim da kažu da moje dijete nema. Sebi ću uskratiti ali da one imaju“, kaže Majda. A kako naći fizički lak posao u ovim teškim vremenima, i do kada raditi težak posao za malo novaca bez imalo nade za bolju budućnost pitanje je većine naših sugrađana, jer u današnje vrijeme sve je više sudbina kao što je ova Majdina i Željkova. Autor: Emina Husejnović Priredio(la): RTV Slon |