NOVO USIJAVANJE ODNOSA IZMEĐU HRVATSKE I BiH
MIŠOLOVKA ZA BOSNU
Dosad su Sjedinjene Države tražile od Hrvatske da čuva BiH kao "zjenicu oka", a odnedavno da je drži u regionalnoj karanteni, što se ispunjava s rastućim antimuslimanskim žarom, za koji ova vlast nema mandat
Marinko Čulić - FERAL
U pravu je Zlatko Tomčić. Zabrana provoza nafte i naftnih derivata hrvatskim cestama stvarno je teška blamaža Hrvatske, bez obzira što ju je Vlada povukla već za 48 sati. Također je u pravu kada za to traži odgovornost onih koji su, barem po njemu, nasamarili Račana podmetnuvši mu ovu besmislenu odluku. Ali, više od toga kod Tomčića nećete naći.
Ako nekim čudom ne dokaže suprotno, za njega će i ovo biti samo nova prilika da malo zagrmi na Vladu, kao ljetos oko novih cijena telefonskih impulsa (o čemu je u međuvremenu zašutio, a na izravno pitanje 101-ce čak poručio, dakako preko glasnogovornice, da o tome ne želi više govoriti). Ne treba, dakle, od prvog čovjeka parlamenta očekivati da i za provoz nafte pokaže interes dulje nego što je potrebno da se potroši sadržaj tri-četiri auto-cisterne.
Tako će dvodnevna zabrana prometa nafte hrvatskim cestama ostati, barem što se državnog vrha tiče, bez jedino moguće ocjene, a to je da je riječ o prvorazrednom međunarodnom skandalu. I to skandalu ne samo zbog toga što se ekonomski defavoriziralo dvije susjedne zemlje, nego što se to učinilo s toliko bezobrazne bahatosti kao da je riječ o nižerazrednim banana-državama, koje se još veru po drveću pred-modernog svijeta.
U slučaju Slovenije, to je, doduše, ponešto zabašureno višegodišnjim čangrizavim svađama oko granice i imovine, u kojima je gospodsko dizanje nosa s hrvatske strane često bilo alibirano istom takvom gimnastikom nosa slovenske strane, i obratno. Ali, je zato u slučaju BiH sve jasno. Ta država, koju su Sjedinjene Države priznale, avaj, istoga dana kada i Hrvatsku, a istog dana učlanjene su i u Ujedinjene narode, ipak već puno desetljeće ima u hrvatskim očima status najvećeg balkanskog parije. A posljednjih mjeseci i notornog sumnjivca, kojeg se drži na oku uz superviziju istih tih Sjedinjenih Država.
Za ovo posljednje nema, istinabog, dokaza, niti treba očekivati da će ih SAD tako lako pružiti. Ali, ako nakon nedavnog hapšenja alžirskih "terorista" u Sarajevu - po Vrhovnom sudu Federacije BiH potpuno nedužnih - ljutito protestiraju gotovo svi evropski partneri Amerikanaca, a samo se na Hrvatskoj televiziji sarajevske demonstracije tim povodom pripisuje "radikalnim islamistima", onda je itekako dopušteno pretpostaviti sljedeće - da na relaciji SAD-RH postoji barem izrazito visok stupanj sinhronizacije.
I to sinhronizacije oko nečega što je tokom devedesetih bilo doslovce nezamislivo. Tada se zahtijevalo od Hrvatske da poštuje i čuva BiH malone kao zjenicu oka (pa je i međunarodno priznanje Hrvatske bilo uvjetovano time da ona prethodno prizna BiH). Sada se, međutim, od službenog Zagreba očito očekuje nešto drugo. Da kombiniranim ekonomskim i političkim pritiscima drži svog istočnog susjeda u nekoj vrsti regionalne karantene, pa makar to dovodilo u pitanje i neke aranžmane međunarodne zajednice (miniranje mješovite uprave luke Ploče, koju kontroliraju međunarodni predstavnici).
Tako se iz balkanske vizure dadu jasno sagledati konture američke politike i na globalnoj razini. To je da Amerikanci u furiji antiterorističkog rata ubrzano ruše mukom sklopljeni mehanizam mirovnog posredovanja u svijetu, baš kao što praktički ilegalnim "suđenjima" talibanima upravo ruše i onaj minimum svjetskog pravnog poretka kojeg se uspjelo sklepati. Ovo se posebno odnosi na Zapadnu obalu, gdje se pod osvetničkim izraelskim bombama Palestinci ovog trenutka možda opraštaju i od svake nade za vlastitom državom.
Bjesomučnim napadima na palestinska naselja, ukida se, naime, dilema koju već tjednima bistre svjetski mediji "tko je sljedeći nakon Afganistana?". Izbor je očito već napravljen, to su Palestinci, što ratoborni Ariel Sharon uostalom već i otvoreno govori, a nisu daleko od toga, naprotiv sasvim su blizu, i neke izjave Georgea Busha (u skladu s tim je i njegova odluka da se izraelsko-palestinski sukob u cijelosti stavi pod nadzor Pentagona, a ne State Departmenta, što znači "jastreba" Donalda Rumsfelda, a ne "goluba" Colina Powella).
Indikativno je da sada slična retorika kuca, ili već lupa, i na vrata i BiH, kojoj su prema nedokumentiranom ali uvjerljivom pisanju Slobodne Bosne SAD zaprijetile da će ako oslobode Alžirce biti tretirana kao Irak, Somalija i Sudan. Dakle, kao potencijalni kandidat da se ubrzo možda i iza nje zaklopi antiteroristička mišolovka.
Najopskurnije je, pak, da je to mišolovka samo za muslimanski dio BiH, dok se onaj srpski i hrvatski možda čak može i okoristiti ako pokaže lojalnost prema razgoropađenom svjetskom šerifu. Na ovaj način potpuno se izokreće i izobličava povijest BiH iz ratnih 1992.-95., pa i američka politika iz tog vremena, koja je slovila kao probosanska, a u neku ruku i kao promuslimanska. Sada bosanski muslimani implicitno postaju i krivci za rat u BiH, "remetilački faktor" užljebljen između istočnih i zapadnih kršćanskih susjeda, tako da zahvaljujući klimoglavom državnom rukovodstvu u Zagrebu Hrvatska već grabi natrag prema ublaženoj varijanti Tuđmanove bosanske politike.
Na to upućuju ne samo učestali incidenti s BiH, nego i ono što se iz sadašnjeg kuta čini i njihovim središnjim ishodištem. To je ona jesenašnja oštro kritizirana Račanova izjava, koje se on međutim nikada nije odrekao niti je ublažio, da će zapadni svijet poslije terorističkog napada na SAD podići na Balkanu neku vrstu zida i da Hrvatska mora učiniti sve da ostane s njegove unutrašnje strane. Ovaj skandalozni naputak hrvatskim sunarodnicima kvalificira Hrvatsku ne kao običnog člana antiterorističke koalicije, nego kao malog štrebera koji se i "ideološki potkovao" za višu fazu borbe protiv islamske napasti.
Poslije je Stipe Mesić svojim propalestinskim govorom u izraelskom parlamentu značajno ublažio očajan dojam te izjave, ali - i prešutio sva kasnija iživljavanja Sharonove armade nad Palestincima. Tako se sada cijeli hrvatski državni vrh, tko više tko manje, postrojio na crti neproglašene antimuslimanske regrutacije, za koju nije dobio mandat na izborima, ali očito jeste s nekog višeg, imperijalno važnog mjesta.
ZDRAVKO GREBO, SARAJEVSKI SVEUČILIŠNI PROFESOR
Sve ono što Feral i ja, s obje strane međudržavne granice, mislimo i želimo u odnosima Hrvatske i Bosne, očito je na mnogo načina u posljednje vrijeme dramatično ugroženo. Nikad to i nije bilo sasvim OK, ali odnedavno se pojedine stvari radikaliziraju, pa je potrebno imati muda i reći kako odnosi istinski stoje.
Bosna i Hercegovina, kao što pučanstvo i čitateljstvo zna, ima muku da riješi probleme sa istočnim susjednom, ako je to uopće moguće, jer zasad očigledno ne uspijeva. S druge strane, činilo se da nakon izbornih promjena u Hrvatskoj stvari kreću prema čak nepristojnoj idili. Mislim pritom na oduševljenje promjenama, makar u sarajevskoj javnosti, na adoraciju Mesića i Račana, od medija do ulice. Sve je to sada došlo u pitanje.
Postoje dva bitna problema. Prvo je koliko Bosna i Hercegovina, kao apsolutno nenormalna država, sastavljena iz daytonska dva ili faktički tri entiteta, čak i da ima želje za suradnjom, može na nju da odgovori. Drugi je problem neiskrena pregovaračka pozicija Hrvatske, koja čini početni hendikep najčvršćim faktorom u definiranju budućih odnosa. Ako bi razni sporazumi ciljali na obostranu korist, to bi možda doprinijelo popravljanju šizofrene situacije u Bosni i Hercegovini. No, sve dok pregovarači drže fige ispod stola i varaju jedni druge, to može biti samo uvod u nove sukobe, medijske i diplomatske, ili ne daj bože neke druge, koje se ne usuđujem niti nazvati pravim imenom.
BOŽO MATIĆ, PREDSJEDNIK AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI BiH
Nije riječ samo o nastavku starog razmišljanja, nego o maniru da se Bosnu i Hercegovinu smatra marginalnom. Tako se ponašala prethodna vlast u Hrvatskoj, a ni ova to nije značajno promijenila. Oni pritom nisu osobito zabrinuti jer znaju da Bosni skoro sve zavisi o Hrvatskoj, a Hrvatskoj o Bosni skoro ništa osim velikog izvoza. Taj jednostrani pogled je izuzetno uvredljiv i po bosanske Hrvate. Kako je Hercegovcima, ja to ne znam.
Inače, posljednji problem oko prevoza nafte je dvodimenzionalan. Ono što je jako negativno, takav jednostrani akt nije smio biti povučen bez najave od dva ili tri mjeseca. S druge strane, bogu hvala što bi tako proradila željeznica u Bosni i Hercegovini, i što bi se ugasio šverc cisternama preko stotinu graničnih prelaza, a što bi opet jako koristilo budžetu. Ali, sada sarajevski funkcioneri zbog uvrijeđenosti načinom uvođenja zabrane od strane Hrvatske, negiraju jednu općenito kvalitetnu mjeru. Pa normalno je naftu vozati vlakovima, dok su magistrale zatrpane cisternama. Prevoznički lobi je toliko jak da se tvrdi kako je željeznica skuplja. To je silovanje ekonomske i pravne logike. A Hrvatska se ionako postavlja po onome "ko šljivi Bosance". Slično je i sa Lukom Ploče, gdje neratificiranje Sporazuma stvara opću nervozu. Konačno, tu luku je stvorila Bosna, a nije ona ni pravljena da snabdijeva Metković.
ZLATKO DIZDAREVIĆ, VELEPOSLANIK BiH U HRVATSKOJ
Teško mi je priznati da svoj puni smisao posljednjih dana dobijaju mnoga ona pitanja što su mi ih postavljali prije dolaska ovamo, kojima nisam vjerovao i koja sam odbijao od sebe. Pitanja su, uglavnom, glasila: zašto odnosi između Hrvatske i BiH nisu onakvi kakvim se hoće prikazati javno, na konferencijama i kroz posjete političara u minule dvije godine. Svako malo zaskoči nas neki "nesporazum", uglavnom jednostrano proizveden.
Nije moje da identificiram razloge zbog kojih se u Hrvatskoj svako malo pojavljuje povod što legitimira ono pitanje s početka, od kojeg sam želio pobjeći dolazeći u Zagreb na posao na koji sam došao. Moram, međutim, da konstatiram slijedeće: jedan od osnovnih problema koji je definirao odnose ove dvije države minulih godina, bilo je duboko uzajamno nepovjerenje. Od političara do ulice. Iskreno sam vjerovao da će makar i mali odmak od tog nepovjerenja, ako ga realiziramo narednih mjeseci i godina, predstavljati veliki uspjeh za koji se valja svim srcem boriti i sa kojim treba biti zadovoljan.
Nažalost, na ulici u Sarajevu minulih su me dana zaustavljali dobronamjerni ljudi i s povodom pitali: "Zašto nam to sve ponovo rade". Oni radikalniji dodavali su: "Hoćemo li im, konačno, odgovoriti?" Sve ovo doživljavam, na poslu na kojem sam, i kao vlastiti početni neuspjeh. Onako generalno, kao čovjek. Možda je krajnje vrijeme da počnem razmišljati drugačije, kao loš političar. Ovo vrijeme, izgleda, ponajviše voli takve.
STARE TEME
|
