 Veliki
dio ratova Izraela, osobito "operacija" u međuvremenu,
nosio je pedagošku poruku: vođeni su bili da Arape pouče nekim
"lekcijama koje neće zaboraviti", ili ih "urazume"
pokazavši im da nasiljem neće ništa dobiti, ili da ih kazne
što su se s nama kačili. Ukratko, ciljali su na "sazrijevanje
svijesti", kako skoro reče šef generalštaba Izraelskih
obrambenih snaga Shaul Mofaz na televiziji. ("Vjerujem
da će, kako vrijeme prolazi, Palestinci doseći sazrijevanje
svijesti i shvatiti da ne postižu svoje ciljeve.")
U ovom beskrajnom, sizifovskom pedagoškom procesu, štapovi
i toljage lome se uglavnom o glavu nastavnika, a iz škole
se izbacuje više učitelja nego učenika. Bez obzira na to,
metod "kazne i nagrade" predstavlja sveti princip
u ovom procesu: svako loše djelo koje počine Palestinci zahtijeva
"trenutačan odgovor" ili "razmatranje kaznenih
mjera", ili "odgovor obima dosad nezabilježenog".
Što se tiče nas, sav je izazov u tome da "kaznu svedemo
na mjeru zločina", kao u jeftinom vodvilju.
U takvoj varijanti, Ariel
Sharon figurira kao možda najveći pedagog kojeg smo ikad
znali: nema stručnjaka bolje verziranog u umijeće kazne, osvete
i represalije. Od presudnih dječačkih dana u Kfar Malalu,
do jedinice 101 i potom Beiruta, sve vrijeme Arapi su apsorbirali
udarce njegove snažne ruke. I ako je "sazrijevanje svijesti"
ipak tek pred njima, ili je tomu tako zato što je pedeset
godina ništa kad se o "sazrijevanju svijesti" radi,
ili zato što ih nismo klepali dovoljno žestoko. Na prvi pogled
bismo se, stoga, trebali smatrati sretnim što smo poslali
tako očvrslog, zastrašujućeg pedagoga da se suprotstavi tako
neobuzdanom nasilju. Posebice, da se suoči s okorjelim divljakom
teškim-za-obrazovanje, kakav je Jaser Arafat. Zapravo,
neprekidno je tokom godine Sharon lomio svaku zamislivu vrst
šibe o Arafatovu glavu. Pa ipak, dijabolično, nikakvo "sazrijevanje
svijesti" nakeženog školarca spopalo nije. Povrh toga,
sad svi zahtijevaju da se neko "sazrijevanje svijesti"
odigra u predavaču. Uistinu, nešto čudno, tegobno i bolno
ćuti se dok teroristički napadi nastavljaju i pojačavaju se.
Nakon početnih udara, nakon Delfinarijuma, ubojstava u Sbarrou
i Haifi, čitav svijet bio je zgrožen, naša potreba da odvratimo
i tražimo represalije shvaćena, a Palestinci su drhtali užasnuti,
predosjećajući kaznu i diplomatske probleme.
Pa ipak, nakon što su neki
skriveni elementi u samom pedagogu izbili na vidjelo ("treba
ih spržiti!"), nešto je naprslo u jednadžbi pravednosti
koju je Sharon uspostavio. Teror sad eskalira u svom ubilačkom
obličju, ali svijet je apatičan, ili tvrdi da nalazi simetriju
između našeg raznijetog kafića i suza palestinske djece čije
kuće su IOS oštetile. A Palestinci? Što ih se više "prži",
prkosnije se doimaju, možda su potpuno neosjetljivi nakon
potopa "kazni". Sad drsko prkose i predavaču što
ulijevaše strah, i kaznama koje on sipa. Šta im može učiniti
a da već nije? Poslati Merkava tenk? Poslao. Zauzeti Zonu
A? Zauzeo. Poslati mlažnjake F-16? Učinjeno. Šta preostaje?
Atomska bomba?
Svega prije par mjeseci,
Ariel Sharon isplivavao je kao neki pravdoljubivi direktor
provincijske škole. Konferirao je s kolegama, Bushom
i Blairom, o tome kako divljeg Bin Ladena i
Arafata treba kazniti. Sada na njega samog gleda kao na raspuštenog
školarca. Kako je do toga došlo? Da li je kazna bila preoštra?
Da li je obrazovanje bilo preteško? Ili je sam obrazovni pristup
propao? Sigurna je jedna stvar: pedagog je pokušao podučavati,
a iz svega izašao obrazovan. Možda u patnjama koje svi dijelimo,
čovjek koji otjelovljuje grubu silu počinje shvatati ograničenja
sile.
(Preveo: Irham Čečo)
|
|
|
Piše:
Amir Taheri (Arab News)
|
|
"Zašto kada
Hindusi pobiju stotine muslimana, to u arapskim medijima
izazove emocionalno prigušen naslov, ali kad Izrael
ubije desetak muslimana, to zapali čitav islamski svijet?",
pita se kolumnist New York Timesa Thomas Friedman,
dodajući da je to pitanje postavio mnogim ljudima tokom
turneje regionom, no nije dobio odgovora. Pa, da mu
pokušamo odgovoriti. Za početak, muslimani pobijeni
u Indiji žrtve su sektaškog nasilja koje ima dugu povijest
na potkontinentu. Posljednja runda ubojstava otpočela
je pokoljem šezdeset Hindusa od strane muslimanskih
ekstremista u Gujaratu. Vlada ne sprovodi ubojstva u
Indiji. U Palestini, pak, upravo izraelska vlada čini
ubojstva. Indija je sekularna republika u kojoj bilo
ko bilo koje vjere ima udio u vlasti i može dosegnuti
najviše razine vlasti. Indija je već imala dva predsjednika
muslimana, dok su u vladi brojni muslimani držali mjesta.
Izrael je, s druge strane, židovska država u kojoj nežidovi,
čak i oni koji postanu državljani, ne uživaju jednak
status. Uzimajući isključivo židovsku osobnost, ne može
ne ohrabriti druge da također naglašavaju taj vjerski
identitet. Ima i još jedna razlika. Gujarat nije okupirana
teritorija. Tamošnji ljudi slobodno su izabrali da budu
dio Indije kada je Britanija dijelila potkontinent.
Muslimani su imali izbor bilo da ostanu u Indiji, bilo
da se prebace u novostvoreni Pakistan, koji je u to
doba obuhvatao i današnji Bangladeš. Izrael, s druge
strane, ubija ljude, ruši kuće i rastura infrastrukturu
na okupiranim teritorijama. Borba u Gujaratu je unutrašnja
tragedija Indije. Borba na okupiranim teritorijama je
kolonijalni sukob, gdje jedan narod traži da ispolji
svoje pravo na samoopredjeljenje protiv okupatorske
sile. To nije židovsko-muslimanska bitka, kao što borba
Alžiraca da se oslobode francuske vlasti nije bila duel
islama i kršćanstva. Još jedna poenta: nisu svi koje
Izrael pobije na okupiranim teritorijama muslimani.
Neki su kršćani, a druge se, mada su rođenjem muslimani,
ne može opisati kao vojnike islama kakvim ih Friedman
predočava. Oni su samo običan svijet što je išao za
svojim poslom kad su bili pogođeni rafalima i projektilima.
Napokon, podvucimo
još i aritmetičku poentu. Tokom proteklih godinu i nešto
dana Izrael je pobio 1.100 Palestinaca i ranio još 7.000.
U odnosu na cjelokupnu populaciju okupiranih teritorija,
to je ekvivalent ubistvu 110.000 i ranjavanju 700.000
muslimana u Indiji, ako pretpostavimo da u toj zemlji
ima 120 miliona muslimana. Drugim riječima, Izrael ubija
odveć previše ljudi među relativno malom populacijom.
Sigurno, isto se odnosi i na brojeve žrtava Izraela,
imajući na umu da je stanovništvo Izraela relativno
mala skupina, iako ga je četiri puta više nego na okupiranim
teritorijama.
Friedman se pita
i zašto, navodno, muslimani šute o Sadamu Huseinu,
koji je "dvije generacije Iračana zbrisao ubojstvima,
strahom i otrovnim gasom"? To, naravno, nije baš
sasvim tačno. Za početak, sami su se Iračani borili
protiv Sadamovog režima gotovo od njegovih prvih dana
1968. To što je četvrtina iračke populacije u egzilu,
pokazuje da mnogi nisu bili kadri ostati "nijemi"
suočavajući se sa Sadamovom politikom. Postoje desetine
knjiga pisanih na arapskom, perzijskom i inim muslimanskim
jezicima koje su muslimani napisali denuncirajući Sadamova
zvjerstva. Teško da je ijedan musliman--komentator koji
drži do sebe spreman pravdati politiku iračkog vlastodršca.
No, i tada je poređenje s izraelskim ubojstvima nategnuto.
Sadam nije strani tiranin, već domaći, sa kojim se mora
pozabaviti irački narod u kontekstu svoje burne povijesti.
Njegovo ponašanje ne opravdava slično ponašanje Izraela
u Palestini.
Napokon, pita se
Friedman, zašto Kinezi ili Meksikanci, koji se možda
ne slažu s ovim ili onim aspektom američke politike,
ne reagiraju protiv SAD-a na isti način kao i muslimani?
Ovo je nedosjetljivo poređenje. Nećemo precizno znati
kako će Kinezi ili Meksikanci eventualno reagirati dok
ne stvorimo slične situacije koje se njih tiču. Primjerice,
zamislimo da SAD podržavaju stvaranje neprijateljski
nastrojene i ekspanzionističke kršćanske države na kineskoj
teritoriji negdje između Shanghaija i Pekinga. Ili zamislite
da SAD sponzoriraju agresivnu budističku mini državu
na meksičkoj teritoriji oko Acapulca. Samo tad možemo
znati kako bi Kinezi i Meksikanci reagirali na sličnu
situaciju. Tek tada možemo znati kako bi reagirali Kinezi
i Meksikanci u situaciji nalik na tu.
Palestinsko je pitanje
političko: radi se o teritoriji, samoodređenju, državnosti
i dekolonizaciji. Nije vjerski duel islama i judaizma.
Ne bi mnogo bitno bilo da je Izrael budistički ili prezbiterijanski
ili ateistički. Pretvarajući se da je drukčije, Friedman
bi zaigrao igru islamskih fundamentalista.
|
|
