KAKO SE OPSTRUIRA OBNOVA ZAJEDNIČKIH VRIJEDNOSTI U BiH

S VJEROM U NOVI RAT

Model uništavanja zajedničkih vrijednosti uveden je prešutnim konsenzusom etničkih stranaka odmah s demokracijom, a nastavio se do danas. Minuli rat nije uzrok toga uništavanja, nego samo - njegov katalizator. Kada bi sutra planuo novi rat, čije se vatrice podgrijavaju kroz tri zasebna etničko-vjerska sustava, bio bi to vjerski i kulturni rat

Dugo vremena poslije Daytona Zemaljski muzej u Sarajevu služio je kao kompromisno, etnički neutralno mjesto za farsično-jalove sastanke Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gdje su se Alija Izetbegović, Momčilo Krajišnik i Ante Jelavić sastajali: u dubokoj uzajamnoj suglasnosti da - ništa ne urade. Taj smiješni običaj odavno je prestao, a velelepni kompleks muzeja s botaničkom baščom, arhitektonsko remek-djelo Karla Paøika, jednoga od dvojice-trojice najvećih sarajevskih graditelja s početka Dvadesetoga stoljeća, mirno i nesmetano je nastavio propadati - i kao zdanje i kao znanstvena ustanova.

Ovih dana na trenutak je ponovo Zemaljski muzej bio u prvim vijestima: službeno ga je obišao Jozo Križanović, hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i razgovarao s aktualnom direktoricom, folkloristicom dr. Đenanom Buturović. Bila je to prilika da javnost još jedanput vidi žalosne slike zatvorenih dvorana i paviljona, i sazna da je Muzej u najgorem i najbeznadnijem položaju od svojega osnivanja još u pretprošlom stoljeću, 1888. godine. Križanović je dao nekoliko izjava u kojima je demonstrirao jasnu svijest o značenju i važnosti ovoga spomenika kulture i ove znanstvene ustanove, i obećao je drukčiji odnos nove vlasti prema njoj. Međutim, kako stvari u Bosni i Hercegovini općenito stoje s kulturnom i znanstvenom politikom i strategijom, a posebno u odnosu spram vrijednosti onoga tipa kakav predstavlja Zemaljski muzej - bojat se je da će Križanovićeve riječi, i neovisno o njegovoj subjektivnoj volji, ostati mrtvo slovo na papiru.

Kamo sreće da je sudbina Zemaljskoga muzeja izdvojen slučaj. Od onoga trenutka kada su u jesen 1990. godine na \"prvim demokratskim izborima\" tri etničke stranke podijelile vlast u Bosni i Hercegovini, taj model propasti svih kulturnih trendova i tekovina, koje su na bilo koji način bile \"zaražene\" univerzalnom civilizacijskom vrijednošću, postao je opće pravilo. Rat, koji je bjesnio kroz tri i pol od tih jedanaest godina, jest donio nemjerljivo razaranje i uništenje, materijalno i duhovno, i ako je to igdje bilo apokaliptično vidljivo, bilo je u Sarajevu (pa je i sam ovaj simbolični Zemaljski muzej bio godinama na prvoj crti fronte a usred grada!), no - što jest, jest - model uništavanja zajedničkih vrijednosti uveden je veselim prešutnim konsenzusom etničkih stranaka odmah s demokracijom, a nastavio se do danas. Strože govoreći, dakle, rat nije uzrok toga uništavanja, nego samo - njegov katalizator.

Najapsurdnije je pri tomu što su sva tri etnička pokreta i projekta od samoga nastupa na političku pozornicu kao svoj cilj i svetinju najglasnije isticala, a ističu i danas - borbu za nacionalnu kulturu, jezik, obrazovanje... Na tome je izrasla cijela raznovrsna struktura kulturno-nacionalnih društava, obrazovnih ustanova i programa, nacionalnih izdavačkih projekata, sve zajedno najčešće u simbiozi s \"pripadajućim\" vjerskim elementom, te uz cirkuliranje popriličnih količina novca. Rezultati te \"borbe\" su, međutim, porazni. Ako se apstrahiraju individualno-autorska ostvarenja (u filmu, književnosti, likovnoj umjetnosti...), u pravilu postignuta baš protiv ili mimo struje, za posljednjih jedanaest godina cijeli taj \"pogon\", nakon što je herostratski razorio ili marginalizirao sustav vrijednosti i institucija iz prethodnoga razdoblja, nije stvorio niti jednu jedinu respektabilnu novinu, koja bi išta značila izvan uske, autističke etničko-provincijalne \"kriteriologije\". To podjednako vrijedi u sva tri etnička slučaja: hrvatskom, bošnjačkom, srpskom.

I u \"onom\" razdoblju Bosna i Hercegovina dugo vremena nije bila drugo nego svojevrsna Pepeljuga: u \"staroj\" Jugoslaviji bila je potpuno zanemarena i sistemski zaostala, u Drugom svjetskom ratu stravično poharana, u prvom razdoblju Titove Jugoslavije kolonijalno izrabljivana... Ipak, od polovice šezdesetih godina Bosna se počinje otimati iz toga položaja, i to otimanje paralelno s drugim tokovima (političkim, nacionalnim, ekonomskim...) ide - veoma indikativno - preko kult urno-znanstvene, medijske, pa i subkulturne sfere. U tom složenom procesu, Bosna se, uza svu političku depresivnost sedamdesetih i osamdesetih, brzo preobražavala u urbaniziranu zemlju, sa sve višim civilizacijskim standardima, sa sistemom kulturnih, obrazovnih, medijskih, umjetničkih ustanova i izdavačkih kuća, te što je osobito važno, sa sve većom vlastitom produkcijom u mnogima od tih oblasti, produkcijom koja je u najboljim primjerima bila kompetitivna i \"ažurna\" i u užim jugoslavenskim, pa i u vanjskim, evropskim i svjetskim mjerilima.

Ordinarna je podvala kada današnji branitelji nacionalnih svetinja tvrde da su se u tom sustavu gubile (i to namjerno, da kako bi drukčije!) tzv. nacionalne vrijednosti. Mogle su biti u ponečemu neravnomjerno zastupljene, ali gubile se nisu; događalo se nešto drugo: bile su prirodno su-postavljane drugima, i u tom stalnom vrijednosnom kontekstualiziranju i same brusile i uzdizale vlastite kriterije.

Primjerice, u književnoj ediciji, što je u sarajevskoj Svjetlosti pravljena početkom osamdesetih, selektivno je u pedeset knjiga sistematizirana književnost od 1945. godine. Svakakvih je polemika oko nje bilo, trpjela je mnoge prigovore, a kad je jednom izašla, ostala je otvorena mogućnost diskusije o poetičkim promašajima, ali od nacionalnih prigovora nije se održao ni jedan.

Čak i u aspektu nacionalno ekskluzivnih kulturnih projekata to kratko razdoblje bilo je neusporedivo plodnije od novodemokratsko-etničkoga. Od četiriju zamišljenih grandioznih izložaba vjersko-etničkoga naslijeđa, ostvarena je godinu-dvije pred rat prva, pod nazivom Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacije. Bio je to pravi pozitivni kulturni šok, a u rijeci posjetilaca što je svakodnevno protjecala kroz dvorane sarajevske Skenderije doista nisi imao nikakvoga načina da raspoznaš - tko je tu Hrvat-katolik, a tko nešto drugo. Recepcija je bila - opća.

Danas, kad postoje sve moguće nacionalne udruge, kao, naprimjer, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Matica hrvatska u Bosni i Hercegovini, Hrvatsko društvo književnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Hrvatsko društvo novinara Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te još stotinu nekakvih društava što im se nazivi guše od silne redundancije hrvatskih pridjeva, sve to zajedno nije u stanju sastaviti ni jednu pristojnu i osmišljenu, kontinuiranu izdavačku književnu ediciju.

Hrvatski slučaj je najtragičniji i najkomičniji u isti mah. Najtragičniji, zato što je ono sistema kojega uopće ima u okviru hadezeovskoga \"kulturnog programa\" (a kojemu zdušno sekundira Crkva skupa sa svim nabrojanim i nenabrojanim udrugama) sve podređeno konceptu rigidnoga hrvatskoga unitarizma. Njegova je prva programska zadaća - svojevrsna asimilacija bosanskih Hrvata u idealni kulturni standard, ispiranje mozgova i kolektivne memorije od svih bosanskih i bosanskohrvatskih sadržaja. Najkomičniji, pak, zato što se kroz djelovanje spomenutih društava na najbanalniji način pokazuje ispraznom i lažnom krilatica o velikoj hrvatskoj kulturi. Kao i u mnogim drugim stvarima, i tu je paradigma paracrkveno Hrvatsko kulturno društvo Napredak: vrhunac i najsjajniji domet hrvatske kulture kako ju shvaćaju u Napretku jesu pop-festivali i malonogometni turniri.

Međutim, iza bosanskih etno-konfesionalnih pokreta kraja Dvadesetoga stoljeća ipak će ostati tvrde markacije: novosagrađene bogomolje i konfesionalni simboli, razasuti po cijeloj zemlji. Ima ih smjernih, funkcionalnih, očevidno izgrađenih za ljude, ali ima ih - i takvi baš bodu oči, što im i jest glavni cilj - koji prijete, izazivaju, ohole se... Zvonik franjevačke crkve u Mostaru (o čijoj sakralno-estetskoj ništavnosti je sve potrebno i mjerodavno rekao profesor Radovan Ivančević u ovom listu) i pandan mu - križ na brdu Hum živa su slika i prilika toga militantnoga, protiv drugoga orijentiranog mentaliteta. Na srpskoj strani, pričaju znalci, upravo je u toku pravi trend izgradnje slavnih srpskih crkava iz 12. i 13. vijeka. A goleme i stilski sasvim ne-bosanske islamske komplekse, što niču iz očevidno političkih motiva, jedan nespokojni a iskreni musliman nedavno je britko nazvao - džamijama koje su protiv muslimana.

Ako o prirodi protekloga rata u Bosni i Hercegovini ni danas nema jednoglasne prosudbe (nacionalni?, građanski?, vjerski?, međudržavni?), kada bi sutra planuo novi, čije se vatrice konstantno podgrijavaju kroz tri zasebna etničko-vjerska sustava, o njemu ne bi bilo nikakve sumnje - bio bi par excellence vjerski i kulturni rat.