TIRANIJA HERCEGOVAČKIH KRIŽEVA

KRIŽ I BIJES

Mile Stojić

Križ. Jedan se čitatelj ljuti na moje hercegovačke putopisne bilješke objavljene u prošlom broju Ferala, pa kaže: "Smetaju vam sad križevi, a nisu vam smetale petokrake, bole vas Božji, a nisu vas iritirali đavolji znakovi u ovoj kršćanskoj zemlji." Čovjek me tako proglasi sotonskim zastupnikom, đavoljim braniteljem, mada su moje primjedbe bile više estetske (i etičke) nego religijske naravi. Ja sam, naime, pisao o križevima posađenima tamo gdje im nije mjesto, o križevima koji nisu postavljeni u slavu i znak vjere otkupljenja, nego su posađeni na "oltare nacije", ne da bi rušili granice i predrasude među ovim zavađenim ljudima, kako je to želio utemeljitelj kršćanstva, nego da bi ih dodatno učvršćivali i betonirali.

Očiglednosti ne treba naglašavati, jer, pravo govoreći, cijela je Hercegovina danas jedan neuspio eksperiment, mjesto gdje su zastupnici tzv. velikih civilizacijskih ideja jadni i neuki domaći svijet nagnali do ruba međusobnoga istrebljenja, te se onda povukli u svoje zavjetrine. Nismo se, naime, ni za milimetar pomakli ako je tiraniju petokrake zamijenila tiranija križa, jer su se - slijedeći istu paradigmu vlasti - dva univerzalna simbola pretvorila u svoju negaciju. Kršćanska Evropa na svojoj službenoj zastavi ima ne jednu, nego dvanaest petokraka zvijezda (a Sjedinjene Države pedeset!), dok je u nas znak pentagrama izgubio svoju univerzalnost i postao tek obilježje jednoga diktatorskog režima. Isto se može danas dogoditi s križem, ili se zapravo već događa.

Mostar - Hum

Novopodignuti džinovski križ nad Mostarom na brdu Humu za neke je njegove stanovnike tek sablasni simbol mjesta s kojega je grad sustavno granatiran i uništavan. On sablasno svijetli nad mostarskim razvalinama, ne više kao znak jedne univerzalne ideje, nego kao označitelj jedne političke ideje koja je poražena. Briga za kršćanstvo u jednom multikonfesionalnom gradu može biti samo i isključivo briga za dobro svih njegovih građana. Ali ona se u praksi očituje samo u brizi za golu moć, jer nikada mostarski branitelji križa, kakvi su biskup Perić i franjevac Ševo, nisu digli glas za povratak pravoslavnoga križa nad ovim gradom, iako je i taj križ (krst) simbol vjere koju oni zastupaju.

Ne - oni kukaju samo nad oštećenim katoličkim bogomoljama, dok ih za, recimo, do temelja srušenu mostarsku pravoslavnu crkvu ili žitomislićki manastir, koji su također na svojim tornjevima imali križeve, ni najmanje nije briga. I stoga njihova borba za križ danas doista više podsjeća na križarstvo nego na afirmaciju ideje Evanđelja.

Kad je u pitanju križ na brdu Humu, valja napomenuti da je on podignut kao završetak "Križnoga puta" na vrhu brda koje je s jedne strane pusto, a s čije se druge strane nalazi multietnički grad. Sama ta ideja podsjeća na onaj lukavi jezik, kojega se Isus najviše zgražao, nazivajući ga farizejskim. Uz cestu, na kojoj počinje simbolični put do kalvarije, Crkva je postavila megaposter s Isusovim likom (Kristovo izmučeno i popljuvano lice, prema motivu Dürera, ili fra Angelica?) s velikim slovima upozorenja: "Molim vas, prestanite me vrijeđati psovkom!"

Težački narod u području Dinare tradicionalno je poznat po navadi psovanja - i najveći vjernici imaju običaj zabeštimati i najveće svetinje ("Kunući božanstvo, mi proklinjemo vlastiti bijedni život, a naša psovka je intimni razgovor s Bogom, neka vrsta jadanja, i zato našu hulu Bog ne prima kao psovku, nego kao molitvu", rekao mi je nedavno jedan poznati hercegovački vinogradar). U svakom slučaju, psovka je mnogo manji prekršaj i grijeh od pete (ne ubij) ili sedme (ne ukradi) Božje zapovijedi. Samo, zar postere s tim zapovijedima ne bi trebalo postaviti ne samo uz sve naše ceste nego i u dvorišta i odaje samih crkvenih ordinarijata, samostana i tekija?

Raskrižje. Kad smo već kod teme križa, pade mi na pamet jedna nedavna zgoda, vezana uz drugu vrstu nasilja nad čovjekom i njegovim svijetom. Vozeći od Sarajeva prema Travniku, zaustavio sam se u Vitezu, čekajući nekoga da me uputi, jer sam zaboravio ceste, jer su uništeni putokazi i jer je sve dodatno prekrio debeli prljavi snijeg. Nakon pet minuta čekanja u pustom mjestu u ugrijanim kolima, primijetio sam desetogodišnju djevojčicu koja mi ide ususret, noseći u promrzloj ruci crveni balon, dobiven vjerojatno na nekom domjenku Djeda Božićnjaka (kajkavizmom "domjenak" Hrvati u Bosni su zamijenili domaći pojam "teferić").

Otvorio sam staklo i upitao: "Srećo, možeš li mi reći gdje se nalazi raskršće za Travnik?" "Vozite još pet minuta pravo i onda skrenite desno", rekla je, pa potom oprezno dodala "Ne kaže se, čiko, u nas raskršće, nego raskrižje." Kao profesora hrvatskog jezika i nekakva pisca, kosnula me je ta "stručna" primjedba iz usta jednog anđela u bosanskoj mećavi, pa sam je upitao: "Sine, jesi li ti krštena?" "Naravno, gospodine, kako nešto takvo uopće možete pitati!" odgovorila je. "E, vidiš, riječ raskršće isto je toliko hrvatska kao i riječ krst, krstiti, one potječu od istog korijena." Gledala me je krupnim, zamišljenim očima, rekavši: "A naš učitelj kaže da je raskršće srpska riječ..."

"Reci učitelju", odgovorio sam ljutito, "da je on obični magarac, da Hrvati oduvijek pišu i govore i raskršće i raskrižje, te da su oduvijek govorili sretan, a ne čestit Božić, jer čestit može biti samo čovjek, a blagdan nikako. Čestitost je osobna vrlina, a ne raspoloženje. Božić može biti samo sretan, ili nesretan... Hvala ti i sretan ti, kćeri, Božić i Nova godina."

Kršteni i nekršteni. Po dolasku u Travnik prisjetio sam se činjenice da se ove godine navršava sto deset godina od rođenja najpoznatijeg Travničanina modernoga vremena. Poslijeratni Travnik ponovno je zadobio onu orijentalnu živost, o kojoj je Andrić pisao u brojnim svojim djelima, ponajviše u Priči o vezirovom slonu. Sjedeći u toploj sobi hotela, gledao sam ljude na ulici kako obavljaju svoje dnevne poslove dok je snijeg prekrivao ceste i krovove, dok se spuštala večer i ezani iz zvučnika na munarama malu varoš zapljuskivali silovitom melodijom istočnjačke molitve.

I ta pobožna, japanskim pojačalima ustostručena, melodija ezana u jednom trenutku me je podsjetila na nezgrapnost hercegovačkih križeva - sve je to ovdje u ovoj nesretnoj zemlji prenaglašeno i neumjereno, sve udešeno ne da se ugodi svojoj duši, nego da se naškodi i napakosti susjedovoj. Kao mladić bunio sam se protiv Andrićeva fatalizma, ali što sam stariji, sve više uviđam da je govorio istinu. Iz kaosa godina i knjiga do svijesti mi je dopirao monolog onog starca koji se prijekorno obraćao Mustafi Madžaru: "Valahi će nas preplaviti raja. Naši ginu, a krštenog gada se nakotilo, kraja mu nema." Potom Mustafin odgovor: "I krštenog i nekrštenog. Svijet je pun gada."