DANI:
Kako gledate na pat-poziciju nastalu odlukom Narodne skupštine
Republike Srpske da usvoji amandmane na Ustav ovog entiteta
koji su gotovo podjednako daleko kako od Odluke Ustavnog suda
BiH o konstitutivnosti naroda, tako i od sporazuma usvojenog
u OHR-u?
DURAKOVIĆ: Najveća
politička greška napravljena je odmah po donošenju odluke
Ustavnog suda jer je ova vladajuća politička garnitura dozvolila
da se o tome polemizira i otvara politička rasprava, što je
pravni nonsens. Odluka Ustavnoga suda se provodi ili ne provodi,
o njoj se nema šta raspravljati, niti politički pogađati i
cjenkati. Mislim da se trebalo insistirati i prema međunarodnoj
zajednici da se ta odluka jednostavno provede i da bude obavezujuća,
kao što to Ustav i propisuje.
DANI: Tim prije
što je gospodin Petritsch formirao ustavne komisije...
DURAKOVIĆ: I one
su završile svoj posao. Ja sam u više navrata, u raspravama
na Predsjedništvu SDP-a, upravo upozoravao da ne dolazimo
u takvu situaciju, da ne raspravljamo o tome, već da se povede
politička akcija da se ta odluka neprikosnoveno provede -
a to znači da sva tri naroda budu ravnopravna na cijelom prostoru
BiH. Posve je drugi problem što je napravljena opća zbrka:
svako se poziva na Dejtonski sporazum, a da mnogi uopće ne
znaju samu suštinu. Svi su zaboravili da upravo u Dejtonskom
sporazumu stoji rok od četiri mjeseca u kojem se entitetski
ustavi moraju usaglasiti sa Ustavom BiH. Od Daytona je skoro
sedam godina.
DANI: Dakle,
to je sve praktično trebalo da bude urađeno do marta ´96?
DURAKOVIĆ: Tačno,
no već od tada je pravo pitanje zašto oni koji odlučuju o
tome to nisu postavili kao primarni zadatak. Tada je, ustvari,
i napravljena greška i došlo se do ove situacije. Sljedeća
kapitalna greška je, po meni, što se pristalo na razgovore
ove vrste kod Petritscha, na ta njegova politička sijela:
čelnici nekoliko stranaka su preuzeli posao ogromne odgovornosti
i najveće pitanje Bosne - mislim da je to bio katastrofalan
potez jer je to ponovo otvorilo proces političke rasprave
o nečemu o čemu se raspravljati ne smije.
DANI: Kako je
moguće da SDP učestvuje u tim razgovorima? SDP sam doskora
držao najozbiljnijom, politički najzrelijom, najodgovornijom
strankom: utoliko mi je neshvatljiviji diletantizam ispoljen
samim prihvatanjem pregovora, a zatim i ispoljeni stavovi.
U svome tekstu, u jednim banjalučkim novinama, Mladen Ivanić
piše da je bio sretan kada je prvo Petritsch pristao na njegov
prijedlog o pregovorima, a naročito onda kada su na to pristale
stranke iz Federacije, jer je, kako kaže, znao da tim činom
pristaju i na kompromise. Kako je, dakle, moguće da SDP to
ne prepozna i da vam političari iz RS-a očitaju lekciju iz
pragmatike?
DURAKOVIĆ: Rukovodstvo
SDP-a nije vodilo ozbiljnu raspravu o tom pitanju, barem ja
na njoj nisam učestvovao: bio sam kada se o tome raspravljalo
na Predsjedništvu, no mislim da je u pitanju Lagumdžijina
inicijativa i da je on, zapravo, sve to pogrešno procijenio.
Mene to i ne iznenađuje jer Lagumdžija voli koketirati sa
međunarodnom zajednicom, pa često ne zna pravilno ocijeniti
šta gubi a šta dobija. Ali mene iznenađuje moj prijatelj Safet
Halilović, jer je upravo Stranka za BiH učešće u Alijansi
uslovila time da se konsekventno i dosljedno provede odluka
Ustavnog suda. Haris Silajdžić je diljem svijeta papagajski
ponavljao da Dayton treba revidirati, da RS treba ukinuti,
da je ona rezultat zločina i genocida, da je nonsens…
Ne vjerujem da je Halilović svoj potpis stavio bez konsultacije
sa Harisom Silajdžićem i to me čudi od obojice. Argumentaciju
i obrazloženje koje je dao Tihić, mislim upravo u intervjuu
Danima, u potpunosti prihvatam, jer ovaj Sarajevski
sporazum jeste svojevrsna katastrofa, i njegov je rezultat
ono što se desilo u Banjoj Luci: zapravo, dalo se prognozirati
da će tako biti jer je, po Sarajevskom sporazumu, napravljena
apsolutna diskriminacija i neravnopravnost po mnogim pitanjima.
Faktički, Bošnjaci i Hrvati su u Republici Srpskoj opet ostali
građani drugog reda, uloga predsjednika je drugačija, vijeće
naroda potpuno drugačije od doma naroda, lista pitanja vitalnih
nacionalnih interesa je sužena i reducirana, data je ogromna
koncesija RS-u i zapravo je RS ponovo pečatiran, a Dayton
je uskrsnuo u najgorem obliku. Mislim da je trebalo povesti
opću raspravu, animirati javno mnijenje i organizirati savjetovanja,
a ne da se sastane grupa na sijelu kod Petritscha i da za
pet-šest dana nagodbi, koncesija i jeftinih kompromisa dođe
do papira koji se zove Sarajevski sporazum, a čiji se rezultati
već sada vide: smatram da treba povesti političku akciju da
se u Parlamentu Federacije i u oba doma ovo odbije. Pogledajte
Lagumdžijine apsurde iz današnje štampe: "Sarajevski
sporazum se mora posmatrati kao paket i mora se sprovesti
u potpunosti"! Pa, on je već doživio svoju nakaradu u
amandmanima na Ustav RS-a koji je još dalje produbio tu krizu
i učinio još neizvjesnijom budućnost BiH, te zapravo eliminirao
šansu da se ona ikada reintegrira na način kako je to bilo
očekivano! Čak se uvodi mogućnost referenduma u RS-u: što
znači da sutra može NS RS raspisati referendum, na kome će
se postaviti pitanje da li da RS ostane unutar BiH ili ne,
a, po raspoloženju kakvo je tamo i po ovoj indoktrinaciji
sasvim je izvjesno da bi većina građana u RS-u bila za otcjepljenje.
Neću da nabrajam sve detalje skandaloznosti u usvojenim amandmanima
- dovoljan je podatak da za razliku od Federacije, gdje Dom
naroda daje puna prava i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, gdje
je riješeno pitanje predsjednika, reizbor, gdje je obezbijeđena
nacionalna zastupljenost u svim oblastima, u Republici Srpskoj
predsjednik se bira neposrednim izborima, potpredsjednike
bira Skupština i to na prijedlog kluba zastupnika, dakle SDS-a,
i ta dva potpredsjednika zapravo su ikebane koje nemaju nikakve
ovlasti i nemaju rotacije. Vitalni interes je sveden samo
na nekoliko pitanja i to su ona nebulozna, a ono što je naročito
važno jeste da Vijeće naroda u RS-u ima tek 10 posto ovlasti
u odnosu na Dom naroda u Federaciji, a da bi se potvrdilo
da je ugrožen vitalni nacionalni interes, sada je potrebno
osigurati tri četvrtine iako su i po Sarajevskom sporazumu
bile dvije trećine...
DANI: A nemoguće
je čak ni sa dvije trećine. Profesore, kako Vi ocjenjujete
ponašanje međunarodne zajednice?
DURAKOVIĆ: Duboko
sam rezigniran, razočaran sam, ogorčen… Ne može čovjek
da shvati… Ja, ustvari, nisam nikada mogao shvatiti ni
zašto se pristalo na RS. Jutros sam razmišljao: u ljeto ´95.
bio sam hitno pozvan na neki sastanak kod Alije Izetbegovića
u Predsjedništvo. Mislio sam da je to sastanak Predsjedništva,
ali, kad sam došao, zatekao sam tamo Izetbegovića, Ganića,
Silajdžića, Šaćirbegovića, mislim da je tu bio general
Delić, Bakir Alispahić, mislim da je bio i rahmetli
profesor Atif Purivatra i još neki ljudi… Šaroliko
društvo, kao neki konsultantski sastanak… Prvo što mi
je palo u oči je da nema niti jednoga Srbina ni Hrvata, nema
drugih članova Predsjedništva. Onda mi je Silajdžić dao jedan
papir na engleskom, u nekih 10 tačaka. Naslov: State of
BiH, a već treća tačka Republic of Srpska?! Šta
je ovo sad? Brzo sam to pogledao, vidim: ukida se faktički
država BiH i formira se RS. Ja sam pitao: "Jeste li poludjeli?
Prvo, činite protuustavno djelo, jer nema niko pravo, ama
baš niko, da ukida međunarodno priznatu državu pod nazivom
RBiH. I dokle davati te koncesije?" Obrazloženje je bilo
da se to mora učiniti, da to traže Amerikanci, a poslije se
ispostavilo da to Amerikanci nikada nisu ni tražili.
DANI: Čije je
to bilo obrazloženje?
DURAKOVIĆ: Silajdžić
je najviše bio zagrijan za tu ideju, govoreći otprilike da
smo mi pred biološkim nestankom, da se ratovati više ne može,
da je međunarodna zajednica odlučila da to presiječe po principu
"poljubi ili ostavi" i da smo pritisnuti, da moramo
dati te koncesije, da je važno da država ipak ostane cjelovita
u međunarodno priznatim granicama... Ja sam stvarno bio revoltiran
i rekao sam da nema šanse da će to proći na Predsjedništvu
i da ja nikad ne bih stavio potpis pod to: to je za mene veleizdaja.
Ali, Izetbegović je to fino i lukavo odradio: onda su oni
onu budaletinu i kriminalca Šaćirbegovića poslali u Ženevu
i on je potpisao taj papir. To je bilo nekoliko mjeseci prije
Daytona.
DANI: U vrijeme
kad je Holbrooke boravio ovdje?
"Mene to i ne iznenađuje jer Lagumdžija
voli koketirati sa međunarodnom zajednicom, pa često
ne zna pravilno ocijeniti šta gubi a šta dobija. Ali
mene iznenađuje moj prijatelj Safet Halilović, jer je
upravo Stranka za BiH učešće u Alijansi uslovila time
da se konsekventno i dosljedno provede odluka Ustavnog
suda. Haris Silajdžić je diljem svijeta papagajski ponavljao
da Dayton treba revidirati, da RS treba ukinuti, da
je ona rezultat zločina i genocida, da je nonsens… Ne
vjerujem da je Halilović svoj potpis stavio bez konsultacije
sa Harisom Silajdžićem i to me čudi od obojice. Argumentaciju
i obrazloženje koje je dao Tihić, mislim upravo u intervju
Danima, u potpunosti prihvatam, jer ovaj sarajevski
sporazum jeste svojevrsna katastrofa, i njegov je rezultat
ono što se desilo u Banjoj Luci: zapravo, dalo se prognozirati
da će tako biti jer je po Sarajevskom sporazumu napravljena
apsolutna diskriminacija i neravnopravnost po mnogim
pitanjima"
|
DURAKOVIĆ: E, tad,
da bi kasnije Holbrooke rekao da mu je najžalije što
je instalirao RS, da je to njegov životni promašaj, ali da
on nije insistirao kod bosanske vlade. Tad sam sve povezao,
ali ta je koncesija, nažalost, data, i to pogrešnom politikom,
i to je sad tako. Ali da se vratim na ponašanje međunarodne
zajednice: oni se kunu da Bosnu vode u Evropu, a ovo što su
sad predložili nema apsolutno nigdje u svijetu - ne samo u
Evropi nego ni u Aziji, Latinskoj Americi, Africi, nigdje.
Bavim se političkim sistemima, ali takav galimatijas od ustavnih
rješenja kojim se dva naroda u jednom dijelu iste države potpuno
segregiraju i dovode u poziciju apartheida - to nisam nigdje
vidio. Tamo stoji da će se ova rješenja primjenjivati dok
se ne riješi pitanje Aneksa 7: a kako će se riješiti pitanje
Aneksa 7, dakle povratak izbjeglica, kada je jedva tri-četiri
procenta Hrvata i Bošnjaka ostvarilo svoje pravo na povrat
imovine i kada su i oni koji su se jedva vratili tamo i dalje
građani drugog reda? Molim vas, čak nam i jezik mijenjaju?!
Zamislite tog nonsensa: nije više bosanski! Da bi onaj gospodin
Marlboro pisao u Reporteru svoje viđenje: kaže
Dodik da ne može jezik biti bosanski i da je to uzurpacija
jer na njega imaju pravo i Srbi i Hrvati, a Srbi ga zovu srpskim,
a Hrvati hrvatskim?! Otkud im onda pravo da nama ne daju da
ga zovemo bosanskim, kad je uvijek bio bosanski: imali smo
gramatiku bosanskog jezika za vrijeme Austro-Ugarske, koja
je štampana 1888. godine i to ćirilicom u Zagrebu, a sada
ti RS mijenja ime maternjeg jezika?! Zašto to međunarodna
zajednica tolerira, veliko je pitanje, ali ja ne mislim da
je to samo do Petritscha: nije se ništa promijenilo ni za
vrijeme Westendorpa, pa ni Bildta, pa ni dalje.
Je li doista nekom stalo da od ove Bosne načini neko čudovište?
Ja uopće ne mogu da shvatim koji sve sad politički moćnici
i snage stoje iza takvih poteza, kada su puna usta demokracije,
ljudskih prava, sloboda, građanskog civilnog društva, ako
smo već primljeni u Vijeće Evrope i sutra hoćemo u Partnerstvo
za mir i hoćemo da uhvatimo zadnji priključak Evropi. Pa nećemo
valjda na ovaj način da se ponovo betoniraju podjele i instalira
nacionalna i vjerska segregacija?!
DANI: Šta dalje?
DURAKOVIĆ: Mislim
da treba dići veliku političku pompu i mobilizirati javno
mnijenje, jer se ovo jednostavno ne smije prihvatiti u federalnom
parlamentu. Zašto, recimo, Petritsch, ako je već htio nešto
učiniti, nije sad dao rok od sedam dana da se Ustav RS-a promijeni
i usaglasi sa Ustavom BiH? Treba, naravno, procijeniti i Sarajevski
sporazum: je li on valjana osnova? Očito nije - ne bi ga onako
velikodušno prihvatili svi prononsirani nacionalisti u RS-u,
koji su takvo zadovoljstvo iskazali jer su unaprijed napravili
igranku. Svaki se potez dao predvidjeti: našli su se svi na
istom fonu, od Dodika do Kalinića, od Ivanića
do Đokića i Poplašena i svih onih koji su trijumfovali
na zadnjem zasjedanju Skupštine. U tom je smislu sada velika
odgovornost: da li će Petritsch htjeti da to uradi ili ne,
ili će se taj vrući kesten prebaciti Ashdownu kao primaran
posao.
DANI: Jeste li
Vi svjesni da u SDP-u nema stavova kakve Vi sada iznosite?
DURAKOVIĆ: Ne znam…
Stvorena je jedna atmosfera: ono što kaže Lagumdžija postane
neko sveto pravilo. Mnogo je punoglavaca, a nema otvorenog
demokratskog dijaloga i atmosfere u kojoj bi se otvoreno razmatrala
sudbinska rješenja. Ovo je pitanje biti ili ne biti za BiH
i nema ništa u politici značajnije u ovom času. Zato i mislim
da je tu zatajio i Glavni odbor i Predsjedništvo. Možda smo
svi podjednako krivi i ja isti - ovo što sad govorim možda
sam trebao galamiti mnogo prije, bar pisanim tekstom. Nekako
mi sve to postaje sumnjivo: bio sam pozvan u emisiju Bakira
Hadžiomerovića na ovu temu i sve je bilo dogovoreno; onda
se odjednom otkazala emisija. U čudnoj sam situaciji: u ovom
slučaju više podržavam stavove SDA nego svoje partije.
DANI: Pojavile
su se špekulacije da pravite novu stranku?
DURAKOVIĆ: Ma, kakvu
stranku. Što bih pravio novu stranku: ja sam ovu napravio,
meni je dosta jedna. Ja sam joj ime nadio i program prvi napisao,
i to u ono pakleno vrijeme, 27. 12. 1992. godine, što su mnogi
zaboravili. A i teško je stranku praviti, treba dosta para,
treba imati institucije iza sebe, kadrove, a ionako ima previše
stranaka.
DANI: Palestina
i Izrael su tema dana u svijetu: čak se i u Americi održavaju
demonstracije, neki su dan bile i na Kosovu, a Bosna šuti.
Zašto?
DURAKOVIĆ: Postoji
bojazan da ako se time počnete baviti, odmah budete svrstani
u fundamentaliste, panislamiste. Ta je hipoteka odavno, još
iz komunističkih vremena, i to je jedan problem. Drugo: očito
je ovdje američka politika postala alfa i omega svega. U ovom
nesretnom svijetu i planskoj borbi protiv međunarodnog terorizma
podstiče se zapravo najveći terorizam u modernoj povijesti
kojeg provodi Izrael još od 1947. godine. Amerika legalno
brani ova ubistva i zločine, a tamo drže čovjeka usred njegove
Palestine u jednoj bijednoj poziciji zarobljenika i ubijaju
dnevno desetine ljudi. Ovo je samo državni terorizam institucionaliziran
i podržan od najmoćnije sile svijeta i mislim da je tu dio
odgovora zašto Bosna šuti. A to šta palestinski narod doživljava
od ´47. godine, pa okupacija ´48, pa nova okupacija ´67, pa
sve do dana današnjega, to je sramno i sramno je što svijet
šuti, što inteligencija šuti, što i mi šutimo. U Titovo smo
vrijeme hiljadu puta više podržavali opravdanu borbu palestinskog
naroda, a danas podržavamo faktički terorizam kakav smo mi
doživjeli na svojoj koži. Nijedna se oficijelna institucija
nije oglasila: ne vidim ni od Vlade ni od Predsjedništva ni
znaka osude ni u jednom ni u drugom parlamentu - i to je stvarno
sramno.
DANI: Kako doći
do rješenja izraelsko-palestinskog pitanja?
DURAKOVIĆ: Jednostavno:
palestinsku državu treba priznati na onoj teritoriji koja
je dogovorena, Zapadna obala i područje Gaze. Možda je sporno
pitanje Jerusalema: glavni grad ili otvoren grad za sve, ali
s obzirom da su sveta mjesta sve tri religije tamo, bliža
je varijanta otvorenog grada. Zatim treba proširiti plan koji
je ponudila Saudijska Arabija: da svi Arapi priznaju Izrael
i da se uspostavi dobrosusjedska saradnja, a da se Izrael
povuče sa okupiranih područja i da se uspostavi zajednički
život: u samom je Izraelu preko milion Arapa. Ja drugo rješenje
ne vidim, ali treba dobra volja: cionizam u najbrutalnijem
obliku ne odustaje od sna o velikom Izraelu i on nikada nije
ni odustao, a sad je došla garnitura najcrnje desnice koja
te cionističke planove nastoji da realizira. To jednostavno
neće ići tako, to je najbolji način da se doista podstiče
svjetski terorizam jer će očajnika biti desetine hiljada.
Kad jedna djevojka od 17 godina na sebe stavi 12 kila eksploziva
i napravi to što napravi - to je već zadnji očaj, nema dalje.
|