OD BANOVINE DO KLEINOVINE

Kleinova tvrdnja kako "Bosna i Hercegovina nikad u povijesti nije bila država", a "posljednji put kada je na tom prostoru postojalo nešto slično državi, bilo je u vrijeme srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva", sasvim je tuđmanovska povijesna budalaština

Ivan Lovrenović

Tko zna čime je umirovljeni američki oficir Jacques Paul Klein ispunjavao vrijeme kod kuće, u USA, nakon što je umirovljen, ali da mu je neka vrst hobija bila povijest, to se vidjelo odmah nakon njegovih prvih susreta s Franjom Tuđmanom kada je stigao u Hrvatsku, na svoj prvi ex-jugoslavenski mandat. Prošlo je otada dobrih godinica, esnafski i hobistički kolega mu je odavno na onome svijetu, tamo mu je i favorizirani ministar vojni Šušak ("uvijek ispuni što obeća", hvalio ga je Klein onomad), a ex-general s havanom još uvijek je među nama.

Bosna i Hercegovina nikad u
povijesti nije bila država

Rukovodi UN-ovom misijom u Sarajevu, svako malo se slika s ogromnom fotokopijom dolarskoga čeka kaširanom na kartonu (čiji iznos je obrnuto proporcionalan gigantskim razmjerama fotokopije), što ga uručuje nekom od sarajevskih sirotišta, ali je njegov aktivizam primjetno splasnuo nakon što je definitivno određen nasljednik Wolfganga Petritscha na stolici međunarodnoga bosanskog upravitelja - ali u liku Paddyja Ashdowna. Splasnule su odavno i Kleinove nekontrolirane i euforične najave da je malne lično uvjeren kako zna tko je ubio Jozu Leutara a tko ubojstvo naručio, te da je samo pitanje dana kad će se sve na sudu dokazati. Primiče se okruglo četiri godine od Leutarove pogibije, a način na koji se pred sarajevskim sudom vodi proces u toj stvari sve je više nalik na onu narodnu: "traže, a Boga mole da ne nađu". Klein i njegova kancelarija bi o tom procesnom ćorsokaku mogli biti ponešto ozbiljno pitani, kad bi u Bosni i Hercegovini bilo ikoga tko može i hoće postavljati takva pitanja.

Je li ga štogod o tomu pitala Silvija Luks u polsatnom intervjuu koji se najavljuje u HTV-ovoj emisiji zadivljujuće maštovita imena Orient-express, u ovom trenutku ne mogu znati, ali sam imao priliku čitati o čemu su njih dvoje muhabetili u fragmentu toga intervjua, koji je prikazan na HTV-ovu središnjem dnevniku u prošlu nedjelju. Intelektualno - smijurija, politički - skandal!

Emocionalno, Bosanci će se najviše "zapaliti" na Kleinove tvrdnje kako "Bosna i Hercegovina nikad u povijesti nije bila država", a da "posljednji put kada je na tom prostoru postojalo nešto slično državi, bilo je u vrijeme srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva". Sasvim tuđmanovska, ta povijesna budalaština zasluživala bi, naravno, veći komentar, jer "srednjovjekovno Hrvatsko kraljevstvo" preselilo se u virtualitet 1102. godine, i u njemu ostalo onih famoznih slijedećih "tisuću godina sna", a Bosansko kraljevstvo trajalo je kao najozbiljnija državno-politička struktura na slavenskome jugu sve do 1463., dok ga nisu progutale Osmanlije.

No, od svih tih historicističkih zanovijetanja mnogo je važnije upozoriti na politološku prazninu u Kleinovu "argumentu". Naime, za političku, socijalnu, ekonomsku izgradnju današnje Bosne, za njezino mjesto u harmoničnom regionalnom političkom mozaiku, od trećerazredne je važnosti koliko ona u povijesti jest ili nije "bila država", kao, uostalom i za sve druge zemlje u okolici Bosne, i šire.

Također, sarajevska se javnost već prva dva dana od objavljivanja intervjua zatalasala zbog Kleinova "otkrića" da je Izetbegović Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu, a da je ovaj to odbio jer je htio mnogo više. Da je sve to točno, požurio je potvrditi sam Izetbegović, ali uz "objašnjenje": bila je to samo varka, da doznam Tuđmanove prave namjere. A doznao ih je, kaže, tako što mu je Tuđman izričito rekao da hoće još: Mostar i Stolac. Stara ova priča, što zaudara baš nekako kao raskriven grob, samo još jedanput svjedoči u rukama kakvih moralnih i intelektualnih mizerija su bile naše sudbine i sudbine tzv. narodâ svih ovih godina od dolaska demokracije. Izetbegović, pak, bez obzira na svoje "prave namjere", s ovim priznanjem učinio je potpuno jasnom svoju ulogu, ravnu Tuđmanovoj, u stvaranju paklene iluzije i prijevare hercegovačkih i dijela bosanskih Hrvata o Hrvatskoj i o Herceg-Bosni, kao "ostvarenju nacionalnoga sna".

U aktualnom smislu, pak, najzanimljivija pa i najvažnija implikacija Kleinovoga čavrljanja s gospođom Luks jest - Dayton: "Dakako, Dejtonski sporazum je loš sporazum, kojemu je cilj bio jedino da zaustavi strašan rat. To je nedvojbeno. S tim smo sporazumom samo smjestili poštu, telefon, telegraf, trgovinu, poreze, policiju i vojsku u dva entiteta. Stvorili smo slabu središnju vladu s tri predsjednika koji se izmjenjuju svakih osam mjeseci. To znači da nema cilja, nema kontinuiteta, nema odgovornosti" - objašnjava Klein.

Sve to, što je njemu danas u vezi s Daytonom dakako i nedvojbeno loše, ljudi ovdje znaju i trpe već sedmu godinu, dok zemlja sve nepovratnije propada i klizi unatrag, u smjeru obrnutom od razvojnoga, a nije bio mali broj onih koji su na sve to, kao na neminovan slijed, kritički upozoravali i odmah po Daytonu. No, ono što su takvi govorili, s položaja i govornica koje zauzimaju Klein i njegovi pandani iz međunarodne administracije bilo je svih ovih godina redovito anihilizirano kao "politička nekorektnost", "pesimizam" i kritizerstvo, a finta je uvijek bila ista: "ovo je vaša zemlja, i vi sami morate za nju preuzeti odgovornost". Pa, od svih loših strana Dejtonskoga sporazuma najlošija i jest baš to što on sistemski onemogućuje da se pojave endogene snage koje mogu ozbiljno preuzeti i nositi odgovornost. Dizajnirano je stanje nepodnošljivoga političkog i razvojnog limba, i pošto takvo stanje ulazi u svoju sedmu godinu, bez ikakvih naznaka ozbiljnijih promjena strukture, teško je povjerovati da međunarodnim kumovima ovakve Bosne i Hercegovine stvaranje i održavanje baš takvoga stanja nije bilo i ostalo - glavna namjera.

Jacques Paul Klein, kao čelni čovjek misije UN-a u Sarajevu, ako i nije iz prvoga reda onih koji se pitaju, svakako jest u prvom redu onih što su zaduženi za održavanje toga stanja. Ako on danas tako nedvojbeno i dakako zna da je Dejtonski sporazum loš, da nema cilja, nema kontinuiteta, nema odgovornosti, što je onda s njegovom vlastitom odgovornošću? Postoje samo dvije mogućnosti: prva, da je on to, kao visoki funkcioner UN-a a usput (?) i "američki čovjek", znao uvijek, ali zbog nečega krio, ili nije smio javno reći, i druga, da je sve do prosvjetljujućega divana s gospođom Luks istinski mislio onako kako je svih proteklih godina i govorio, da je, naime, Dayton budućnost Bosne i Hercegovine, pa mu sad, pod žarkim svjetlima televizijskih rasvjetljivača, odjedanput sinulo... U oba slučaja Jacques Paul Klein ispada subalterna i bezsubjektna činovnička figura, etički borniran a intelektualno nedorastao, čovjek koji neće imati ama baš nikakva razloga da se hvasta i ponosi nekakvom svojom "ulogom u Bosni", kada se jednom ponovo vrati u svoj penzionerski život.

Međutim, to je najmanje važno, jer se tiče samo dotičnoga penzionera. Pravi problem jest ono, na što sam na ovom mjestu više puta "pritiskao": tako smišljeno ustrojstvo međunarodne administracijske strukture u Bosni i Hercegovini, koje isključuje bilo kakav oblik polaganja računa i javne odgovornosti njezinih dužnosnika.

Objasnio je američki oficir na službi u Bosni još i to, da je nevjerojatno teško od Bosne išta suvislo napraviti, jer je vakuum od pedeset godina komunizma "uništio svu intelektualnu kreativnost, ambicije, ideje, originalnost", a "mi", eto "nastojeći prevladati sve to, istodobno stvaramo novu državu." To, da ti jedan ovakav tip bez biografije može i smije javno, putem tzv. najutjecajnijega medija, popljuvati cijeli tvoj život, a da zbog toga ne bude opomenut i upozoren makar na osnovne norme građanske pristojnosti - to može biti samo u nas, jer smo prije njega to isto, uz nepatvoreni mazohistički užitak, dopustili vlastitim dripcima. Ne znam je li u trenutku dok Klein izgovara svoju "dijagnozu" njegova intervjuerka makar refleksno trepnula? Možda i nije - izvježbano je to...!

Preuzeto iz FERALA

STARE TEME