Josip Broz rođen je u znaku Bika, sedmog maja 1892.
godine, u Kumrovcu u Hrvatskom zagorju. Izgleda da su njegovi
preci došli u Zagorje bježeći pred Turcima odnekud s bosansko-dalmatinske
granice. Otac mu se zvao Franjo, a mati Marija
(djevojački Javeršek). Bio je sedmo od petnaestero
djece.
Najveći dio djetinjstva
dječak Josip proveo je kod djeda Martina Javeršeka
u mjestu Podsreda u Sloveniji. Po povratku u Kumrovec, kad
je trebao poći u školu, otkrio je da je govoreći slovenački
gotovo zaboravio maternji jezik. Zato je na početku školovanja
imao problema - ponavljao je prvi razred. Međutim, već od
drugog razreda postaje jedan od boljih đaka. U petnaestoj
godini napustit će Kumrovec i krenuti u Sisak na zanat. Itd.
itd.
Titovim
stazama revolucije Podaci iz gornjih redova poznati
su valjda svakom punoljetnom čitatelju Dana. Preuzeti
su iz prvog poglavlja Priloga za biografiju Josipa Broza
Tita Vladimira Dedijera. Ova je knjiga inače prevedena
na tridesetak jezika. Ipak, Dedijerovo je djelo preozbiljno
za djecu. Njegov svojevrstan digest prilagođen dječijem
uzrastu objavio je France Bevk u Knjizi o Titu,
koja je bila obavezna školska lektira za učenike četvrtog
razreda osnovne škole.
Iz ove knjige uglavnom
potiču one svima poznate trivia pojedinosti o svinjskoj
glavi, pecanju na zaleđenoj Sutli ili psu Polaku. Isto tako,
u svim razredima osnovne škole postojalo je takmičenje Titovim
stazama revolucije, u kojem se jednako ocjenjivalo poznavanje
NOB-a i Titove biografije. Potpisnik se mora pohvaliti vlastitom
svojevremenom pobjedom na regionalnom nivou ovog takmičenja.
Pošto je bila 1989. godina, te se igrom slučaja zadesilo da
ovo bude posljednje "prvenstvo", titula mu je ostala
u trajnom vlasništvu.
Bilo je to vrijeme u kojem
je Maršalova slika još uvijek krasila svaku prostoriju u svakoj
javnoj ustanovi i dnevne sobe većine stanova, vrijeme u kojem
je osam gradova u SFRJ (po jedan u svakoj republici i autonomnoj
pokrajini) nosilo pridjev Titov/a/o, vrijeme u kojem je valjda
u svakom gradu glavna ulica nosila Titovo ime. Đorđe Balašević
je pjevao kako je tri puta vidio Tita, Zdravko Čolić -
Druže Tito, mi ti se kunemo; nedjeljom ujutro na drugom
programu vrtili su se Sutjeska, Neretva ili
Desant na Drvar; Abdulah Sidran pisao je pjesmu
Govori Broz, Velimir Milošević Titovo buduće
doba, a Mirko Marjanović prozni tekst Korakom
epohe.
Test
moralnosti Na nekakvom improviziranom testu moralnosti
i karakternog integriteta, od svih gore pobrojanih najbolje
prolazi - Zdravko Čolić. On je, naime, nedavno izjavio da
mu uopće ne bi smetalo da ponovo zapjeva Druže Tito, mi
ti se kunemo jer je - kako je rekao - Tita volio i još
ga voli. Nasuprot njemu, Balašević je, kao, duhovit i kaže
da je on o Titu pjevao davno te da bi ga dosad odrobijao i
da ga je ubio pa je i grijeh pjevanja o njemu zastario.
Trolist bosanskih književnika
je promijenio paradigmu: Sidran danas pjeva o ko djeci
lahkovjernim Bosanskim Muslimanima, odnosno u vjeri
čvršćim Dobrim Bošnjanima, Milošević promoviše svoju novu
knjigu dječije poezije Zemlja Dobrih Bošnjana, a Marjanović
uređuje časopis Hrvatska misao. To je sve još i dobro
kad se uporedi sa revolucijom onog pjesnika i romanopisca
kod kojeg je krajem osamdesetih nebo odjekivalo ti to!
ti to!, a desetak godina kasnije Maršala zove Kito.
Zvuči paradoksalno, ali
je tako: Tita danas cijene oni koji su ga za života kritikovali,
a proklinju ga nekadašnji poltroni. Predrag Matvejević
mu je nekoć pisao otvorena pisma s prijedlogom da se povuče
sa svih funkcija, a danas veli kako Tita nikad nije prestao
cijeniti. Mirko Kovač je u Titovo vrijeme znao
zbog svojih djela biti "na ledu", a kasnije je Maršala
branio od nekadašnjih obožavatelja što su ga počeli zvati
srbožderom.
Titoville.com Ipak, tokom
devedesetih godina, dok su Tita uglavnom napadali oni koji
su, zahvaljujući njemu, u miru i blagostanju proživjeli najbolje
godine života, satisfakciju su mu dali mladi naraštaji. (Zemlja
koja ima ovakvu omladinu ne mora se bojati za svoju budućnost.
J. B. Tito) Dvadeset i drugog jula 1994. godine, zahvaljujući
dvojici mladih Slovenaca, Matiji Maroltu i Martinu
Srebotnjaku, Josip Broz je uskrsnuo na Majci-Svih-Mreža.
Na adresi titoville.com nalazi se Tito's Home Page.
Na ovoj web-stranici mogu se pronaći mp.3 fileovi sa Titovim
govorima te nekoliko desetina pjesama o Titu, kompletna filmografija
(nekoliko stotina naslova) koja se bavi Titovim likom i djelom,
biografija, mnoštvo fotografija i još dosta sadržaja.
Plakat za koncert sarajevskog benda
Protest |
Najimpresivniji dio stranice
jest forum. Stranicu je dosad posjetilo nekoliko stotina hiljada
surfera, a dobar dio njih poslalo je virtualnu poruku
Maršalu. Strašno je dirljivo čitati ove glasove vapijućih
u pustinji, ova pisma Djece Atlantide. Iz svih
krajeva svijeta, od Ontarija do Ognjene zemlje, javljaju se
najčešće raznježeni negdašnji zemljaci, pioniri i omladinci,
pa čak i oni koji se nisu rodili dovoljno rano da stave plavu
kapicu s petokrakom i vežu crvenu maramu. Ove poruke pune
su nostalgije, zahvalnosti i iskrenog divljenja. I, ako to
nešto znači, po imenima se da zaključiti da je Tito bio zbilja
najveći sin naših naroda i narodnosti. Jer javljaju
se svi: Miloši, Zvonimiri, Hasani, Janezi, Šćepani, Vasili,
Fadilji, Ištvani… Većina ih u potpisu navodi dva grada:
napušteni zavičaj i novo prebivalište, gotovo uvijek hiljadama
kilometara daleko.
Rjeđi potpisnici poruka
na ovom forumu dijele se u dvije grupe: ili su stranci koji
na (najčešće) engleskom izražavaju svoje divljenje Titu (često
su to nekadašnji jugoslavenski studenti ili turisti) ili su
nekakve nacionalističke budale što vrijeđaju i pičkaraju.
Za ove prve osjetiš simpatiju skoro koliko i za Djecu Atlantide,
ove potonje žališ jer glupost i nacionalizam su bolesti što
najčešće idu zajedno i što su uglavnom neizlječive.
Yugoslav
Grafitti Od svih prošlostoljetnih državnika Tito je,
narodski rečeno, najveća faca. Još devetog oktobra
1944. godine njegovo je lice krasilo naslovnu stranu Timea.
Časopis Life je 1952. godine objavio veliku Titovu
autobiografiju. Na onoj famoznoj fotografiji sa njemačke potjernice
Wanted dead or alive, kojom se za Titovu glavu propisuje
nagrada od sto hiljada rajhsmaraka u zlatu, Tito liči na filmsku
zvijezdu. Dobro su poznati izvrsni Krležini eseji o
Titu, ali je manje poznato da je Jean-Paul Sartre rekao:
"Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije."
Među Titovim poštovaocima
su i Ernesto Che Guevara, Martin Luther King,
Margaret Thatcher, Jaser Arafat, Gerald Ford,
Felipe Gonsales, Bill Clinton i toliki drugi.
Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog
državnika u prošlom stoljeću.
Nacionalistički političari,
književnici i fariseji, licemjerni novinari, korumpirani univerzitetski
profesori, lopovi, profiteri i sličan šljam sa cijelog ex-SFRJ
prostora danas kidišu na Titovu uspomenu. Uzalud. Nije Tito
bio anđeo, nisu ljudi anđeli, no ako je politika umijeće
mogućeg, Tito je činio i nemoguće. Nikad ovaj prostor
u globalnim okvirima nije bio značajniji kao za Titovog života,
nikad se veći a brži općecivilizacijski napredak na balkanskim
prostorima nije desio. Prepoznaju to obični ljudi, common
people: od onih posjetilaca Tito's Home Pagea preko ljudi
koji u brojnim ex-jugoslavenskim novinama i ove godine četvrtog
maja plaćaju Maršalove smrtovnice, do ogromne većine građana
koji u Titu vide pozitivnu historijsku ličnost.
Danas Veljko Bulajić
ne snima filmove o Titu, no tu su Želimir Žilnik (Tito
drugi put među Srbima), Goran Marković (Tito
i ja) ili Vinko Brešan (Maršal). Dok su
nacionalni bardovi pjevali hvalospjeve i pisali predgovore
Tuđmanu ili Izetbegoviću, o Titu su pisali mladi
alternativci poput mostarskog pjesnika Mehmeda Begića
(pjesma Ja sam Titov Tito je moj). Titove slike danas
je moguće zateći u redakcijama nezavisnih slobodoumnih medija,
u malim brijačnicama i zlatarskim radnjama, u starinskim bosanskim
kafanicama, na sindikalnim protestima, na oronulim zidovima
penzionerskih stanova, u prostorijama alternativnih omladinskih
nevladinih organizacija i sličnim "marginalnim"
mjestima.
No, takva su mjesta ustvari
mjesta pravog života. Nema života u službeničkim registraturama
ni u zgradama uprave. Iz njih bije memla smrti i raspadanja.
A Tito je danas življi i omiljeniji nego ijedan suvremeni
političar. Kazuje to urbana narodna poezija: grafiti, i to
širom SFRJ. Od onog poznatog Josip Broz - Dobar skroz
preko varijacija na Dinu Dvornika: Ništa kontra
Tita, do posljednjeg zagrebačkog primjera - naime, nekakva
budala je na jednom zagrebačkom zidu napisala onu znanu glupariju:
"Sveti Ante, ako si u stanju/ Uzmi Stipu, a vrati
nam Franju". Nekoliko dana kasnije, duhoviti nepoznat
netko je dopisao: "Sveti Ante, da se mene pita/
Uzmi oba, a vrati nam Tita".
|
