normalno je da ce da Gadafi prijeti svima, pa napadnut je od te iste kurve evrope. normalno je da ce da prijeti mediteranskim zemljama, kad je i on u Mediteranu. imamo mi nase male gadafije u liku i djelu Covica, dodika i slicnih koji prijete Bosni i Hercegovini (a time i Evropi, valjda), pa nikom nista. 

Optužbe: U Libiji se bolje živjelo prije

Mislim da je situacija u Libiji bila mnogo bolja prije vojne intervencije, poručio je Yves Bonnet, bivši direktor francuske obavještajne službe DCRI.

Bivši direktor francuske obavještajne službe DCRI, Yves Bonnet, optužio je najveceg ćafira svih vremena predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozya za haos u Libiji, prenosi agencija Anadolia.

Bonnet, koji je obavljao funkciju direktora DCRI-a u periodu od 1982. do 1985. a nakon toga i aktivno se bavio libijskim pitanjem, kazao je u intervjuu za alžirske novine El Haber, da je haos, koji je nastao nakon rušenja vlasti Gadaffija u Libiji, stvorio opasnost za cijelu Afriku.

On smatra da Sarkozyeva vlada i NATO vojnom intervencijom u ovoj zemlji nisu razmišljali o ljudima koji žive u Libiji i općem svjetskom dobru.

Bivši šef obavještajne službe Francuske uporedio je situaciju prije i poslije rušenja Gadaffijeve vlasti.

Kazao je da je vlast prije vojne intervencije u Libiji pokazivala znacajne napretke u svima aspektima drtuštva i da je Libija bila jedna od najbogatijih zemalja afričkog kontinenta.

„Jakog sam mišljenja da je situacija u Libiji bila mnogo bolja prije Sarkozyeve zavjere i NATO vojne intervencije“, poručio je Bonnet.

Prokletstvo libijske slobode

Piše: Mirnes Kovač



Zadnji nasrtaji na kulturnu baštinu i tradiciju pokazuju da se radi o izuzetno opasnom trendu u novoj Libiji.
Razoreno turbe gdje je bila grobnica Sidi Abdusselama al-Asmera

Iz Libije ponovno slike razaranja. Kao da je sloboda od brutalnog četrdesetogodišnjeg diktatorskog režima donijela prokletstvo. Zastrašujuće i nevjerovatne. Jedan videoclip, kojeg sam u subotu navečer (25. augusta) dobio od prijatelja preko Facebook mreže, posebno me potresao. Nekoliko minuta lošeg snimka mobitelom prikazivalo je noćnu scenu - razjarene ljude koji uzvikuju vjerske molitvene uzvike "Allah je najveći" u dvorištu neke džamije. Pucaju rafale u zrak iz automatskog oružja.

A onda nekoliko strašnih detonacija i vatreni odbljesak koji je jarkom žutocrvenom svjetlošću eksplozije u mrkloj noći oslikao džamijski kompleks. U trenu sam prepoznao džamiju i turbe Sidi Abdusselama al-Asmera u libijskom gradiću Ziltan, nekih 150 kilometara jugoistočno od Tripolija.

Prema onome što sam kasnije pregledao na fotografijama postavljenim od strane prijatelja na Facebooku, šteta je uistinu užasavajuća. Uz kompleks džamije nalazi(o) se i Univerzitet Asmarijja. Oskrnavljen je i grob osnivača Sidi Abdusselama. Grobnica otkopana, kosti povađene i negdje odnesene. Ko zna gdje?

Ovdje se još sveta muslimanska Knjiga izučava na tradicionalan način. Učenici sjede u kružocima oko učitelja ili šejha i naizust ponavljaju svete rečenice.

Ovaj čuveni libijski asketa i borac nekada je štitio cijeli ovaj kraj. Osnovao je sufijski centar s bibliotekom i školama za izučavanje Kur'ana. Jedan je od najpoznatijih libijskih duhovnih velikana iz 15. stoljeća, malikijski pravnik, vođa jednog od ogranaka sufijskog ša'zilijskog tarikata, duhovnog misionarskog reda koji je zaslužan za očuvanje islamskog identiteta sjevernoafričkih muslimanskih naroda.

U junu 2010. godine, dok je Libijom još vladao režim svrgnutog Moammara Gaddafija, posjetio sam ovo prekrasno malo mjesto. Klasični sufijski centar s Univerzitetom Al-Asmarija, koji nadopunjuje kompleks. Mada su mi domaćini pokazivali programe ovog "univerziteta", stekao sam dojam da se radi o jednoj klasičnoj sufijskoj medresi ili srednjoj školi. U svom kompleksu nalazi se škola učenja Kur'ana i za najmlađe. U obližnjim predavaonama mogao sam vidjeti drvene tablice s ispisanim kur'anskim poglavljima.

Ovdje se još sveta muslimanska Knjiga izučava na tradicionalan način. Učenici sjede u kružocima oko učitelja ili šejha i naizust ponavljaju svete rečenice. Za domaću zadaću, kako su mi objasnili, imaju na tablama ispisati naučene stranice Kur'ana. Mnogo je mališana koji trčkaraju naokolo. Neki su hafizi, tj. "čuvari", oni koji su Kur'an već naučili napamet. Univerzitet Al-Asmarijja je središte koje sprema misionare islama koji odlaze u razne dijelove Crnog kontinenta.

Mistika Al-Asmarija

Uz priliku da posjetim turbe Sidi Abdusselama al-Asmera, doživio sam, nakon podne namaza u istoimenoj džamiji, jedinstven ručak kojeg priređuju ovdašnji derviši ili sufije. Hrana u internatu bila je veoma jednostavna i sastojala se od hurmi i mlijeka. I to je bilo to. Ljepše i prikladnije dijetalne kombinacije za to doba godine i klimatske prilike nije moglo biti. U holu restorana u kojem sam objedovao na zidovima su okačene slike sufijskih velikana. Tu, u obližnjim zgradama, nalazi se i biblioteka. Sav sadržaj ovog duhovnog središta veže se za mistika Al-Asmarija, koji je posebnom metodom djelovanja i naučavanja ljude ovog kraja učio vjeri, kulturi, civilizaciji...

Ostale su divne impresije gostoljubivosti ove duhovne zajednice. Nju nimalo nije interesirala politika. Samo o vjeri i duhovnosti se moglo čuti. Politika je tek nužna okolnost i ona se mogla vidjeti kroz velike panoe i slike tadašnjeg libijskog vođe, ali kod običnih ljudi to nije bila tema. Njihova priča sva se sažela oko svetog i duhovnog. Ta ista vjera, kultura i civilizacija očuvala je obližnje svjetsko blago pod zaštitom UNESCO-a.

Sve ove prelijepe slike Libije su mi pred očima dok tužan gledam slike divljaštvo najgore vrste koje se sručilo na ovu nesretnu zemlju.

Na umu mi je upravo bio taj kulturni i civilizacijski potencijal dok sam u povratku ka Tripoliju svratio da posjetim ostatke znamenitog rimskog grada Leptis Magne. Ovaj drevni lučki grad je najbolje očuvani trag rimskog doba na području Mediterana: veliki slavoluk na ulazu u grad, s popločanim trgovima, termama, središnjom bazilikom, tržnicama, kupatilima, amfiteatrima... samo je dio (blizu pet posto) otkopanog rimskog grada.

Sve ove prelijepe slike Libije su mi pred očima dok tužan gledam slike divljaštva najgore vrste koje se sručilo na ovu nesretnu zemlju. Još nesigurnu i do zuba naoružanu. Nove vlasti su osudile zločinačka rušenja i skrnavljenje svetišta, ali fotografije koje su načinili svjedoci i postavili na društvene mreže zabrinjavajuće ukazuju na to da su vlasti, odnosno neki njeni dijelovi, itekako umiješani u ove neobjašnjive nasrtaje na kulturnu baštinu i tradiciju.

Informacije koje dolaze sa terena još su konfuzne. Kazuju o navodnom sukobu različitih plemenskih klanova. Neki čak spominju sukob pobjedničkih revolucionara posljednjeg ustanka sa simpatizerima svrgnutog libijskog diktatora. Mjesto Ziltan uistinu jeste bilo jedno od uporišta propadajućeg režima, ali, ipak, ono što se sada već može reći (po fotografijama i snimcima sa lica mjesta) jeste da se radi o izuzetno opasnom trendu u novoj Libiji.

Rušilački pohodi

Nedostatak efikasne vlasti i sistema omogućio je procvat onih kojima su ovakve prilike idealan uslov za napredak i razvoj - islamstičkih anarhista svake vrste, radikalnih militantnih selefista, čije skupine su u nekim regionima odlučile obračunati se s pobornicima sufijskih sekti. Njihove vjerske objekte oni smatraju idolotarijom, kao, uostalom, i njihova vjerska učenja. Zlodjela i ideološko čišćenje nije prestalo s incidentom u Ziltanu, gdje je središnji kompleks džamije sa sufijskim centrom u potpunosti uništen, već su se orgijanja razjarenih bradatih falangi mogla vidjeti i usred bijela dana u libijskoj prijestolnici Tripoliju. A najave novih rušilačkih pohoda ne jenjavaju.

Iako su vlasti najavile kažnjavanje i istragu o ovim zločinima, ono što najviše zabrinjava jesu indikatori dublje krize i rastakanja tkiva libijskog društva. I taj slučaj nije samo vezan za Libiju. Kakva tek sudbina čeka stotine, pa i hiljade sličnih svetih mjesta u Siriji, gdje su sektaške podjele još izrazitije i teže? Jeza hvata i pomisao na sve te crne scenarije.

'Sekte su blagoslov, ali sektaštvo je prokletstvo' - izreka je koju je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao veliki iransko-libanonski borac protiv sektaštva, ši'ijski vođa Musa al-Sadr.

"Sekte su blagoslov, ali sektaštvo je prokletstvo" - izreka je koju je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao veliki iransko-libanonski borac protiv sektaštva, ši'ijski vođa Musa al-Sadr. Kazao je to u jeku borbe protiv sektaškog razaranja Libana, kada su sukobi počeli ne samo na relaciji kršćanskih i muslimanskih sekti, već kada se sukob proširio mnogo dublje, otvarajući razdor i među sektama iste vjerske denominacije tadašnjeg Libana. Razilaženja u tumačenju i razumijevanju vjere su blagodat, tumačio je Al-Sadr, ali sektaštvo, zaogrnuto sukobima i netrpeljivostima te nedaće, može učiniti daleko težim i po budućnost zemlje opasnijim.

Danas je tome primjer Libija, nesigurna i opustošena, ukleta slobodom nakon više od četiri decenije proklete neslobode. Sutra to, po svoj prilici, čeka Siriju, a pitanje je koja će naredna zemlja Bliskog istoka biti žrtva ovog najvećeg društvenog prokletstva? I sam libanski klerik, zagovornik borbe protiv sektaštva, tužno i nikad nerazjašnjeno, stradao je u Libiji. Stradao je dok je tražio podršku protiv sektaškog sukoba u Libanu od tadašnjeg libijskog vođe. Stradao je, kako neki tvrde, a to Gaddafijeva vlasti nikad nije priznala, od ruke samog Gaddafija, nakon žestoke prepirke o sektaškim vjerskim pitanjima...

I kao da se kob te njegove čuvene izreke "sektaštvo je prokletstvo" upravo sada sručila na Libiju.

Nase misljenje o Gadafiju formiraju oni koji su ga srusili. Nasa stampa prenosi komentare iz objavljene u Londonu, Parizu, Rimu, Njujorku i Vasingtonu. Rijetko promakne neka druga informacija kao ova.

ISPOVEST OČEVICA LIBIJSKOG RATA - Thierry Meyssan: USTANICI SU BILI PLAĆENICI, NOVINARI SU UBIJALI DECU
Gadafijev sin mislio je da će, ako strane novinare izbaci, Libija biti sravnjena sa zemljom. To je bila velika greška




Video sam da onih događaja o kojima su svi pričali u stvarnosti nema. Nije bilo revolucije protiv Gadafija, dešavalo se nešto sasvim drugo.
Odluka o ratu protiv Libije doneta je pre deset godina, i to nije imalo nikakve veze sa nedavnim događajima i „Arapskim prolećem“. Odmah posle 11. septembra, bukvalno četiri dana posle toga, na sastanku u Kemp-Dejvidu Bušova administracija je odlučila da napadne sedam zemalja, jednu za drugom: Avganistan, Irak, i kao poslednju – Iran. Te detalje je svojevremeno objavio Vesli Klark, bivši glavnokomandujući NATO, koji je bio protiv tog plana.

Svih godina koje su usledile Libijci su se trudili da vode pregovore, da nađu zajednički jezik sa Vašingtonom, misleći da će tako izbeći rat. Međutim, to je sa njihove strane bilo pogrešno jer je ono najvažnije što su SAD želele bilo – da se utvrde u Libiji, da formiraju u njoj svoju vojnu bazu, kako bi zatim mogle da se šire po čitavoj Africi. Koliko god se Gadafi trudio, nije postigao nikakav rezultat. Samo se setite – 2003. godine, odmah posle pada Bagdada, na Libiju je napravljen jak pritisak. Tada je Gadafi odlučio da zemlju učini otvorenijom i stupio je u pregovore sa Vašingtonom, prihvatio je njihove ekonomske uslove i tako uklonio napetost koja je dotle postojala u njihovim odnosima. Međutim, SAD su nastavile da se pripremaju da istovremeno napadnu dve zemlje - Libiju i Siriju. Istina, položaj Sirije je bio drugačiji, ona je imala međunarodne sporazume koji su Sirijcima dozvoljavali da se zaštite. Šta se u stvari desilo?
Vašington se obratio Francuskoj i Velikoj Britaniji tražeći od njih da u vojnim dejstvima protiv Libije one vode jer Obama nije mogao da u očima američke javnosti opravda novi rat.

ZLOČINI „USTANIKA“ A u Libiji Gadafi je imao podršku najvećeg dela stanovništva. Bio sam sa mnogo ljudi koji su po tradiciji predstavljali opoziciju Gadafiju, ali su mu se zbog osećanja patriotizma pridružili u njegovoj borbi protiv agresije NATO. Prvog jula je u Tripoliju održan veličanstven skup. Tripoli je grad sa ukupno 1,5 milion stanovnika, a na skupu je bilo 1,7 milion ljudi. Značilo je da su ljudi došli sa svih strana kako bi demonstrirali svoju podršku borbi protiv NATO.

Zatim, video sam zločine koje su napravili oni koje su zvali „ustanicima“. U stvarnosti to nisu bili ustanici, to su uglavnom bili strani plaćenici. Libijaca koji su se naoružali protiv Gadafija bilo je veoma malo. Glavnu masu boraca činili su najamnici, naoružani američkim i izraelskim oružjem. Osim toga, značajno je bilo i prisustvo Al Kaide. U Libiji je bilo i ranije grupacija Al Kaide, koja je isporučivala borce Iraku i bila uticajna. To su bili pobornici najjačeg nasilja. Kada bi napadali sela (tačnije – napadao je NATO, a borci Al Kaide su ulazili posle njih), oni su bili drogirani i činili su užasne zločine. Muškarcima su odsecali glave, ženama grudi, i sve to javno kako bi videlo što više svedoka, kako bi zaplašili stanovništvo. Terali su svojim postupcima narod da beži, sve više šireći vlast komiteta osnovanog u Bengaziju. Libija je zemlja koja nema mnogo stanovništva, najviše šest miliona , od kojih je dva miliona pobeglo napustivši svoje kuće.

O radu stranih novinara u Libiji mogu da kažem samo jedno: svi su zajednički lagali. To su bili novinari velikih kanala - BBC, SNN, France-24, France-TV (Al Džazire u to vreme nije bilo, nisu joj dozvolili). Obično, kada bi televizijska grupa dobila akreditaciju, to je uvek bilo za dvoje: novinara i snimatelja. A ovamo ih je dolazilo po troje, četvoro, ponekad i po sedam ljudi, i videlo se da to nisu novinari jer su se pojavljivali ljudi sa nabildovanim mišićima i po njihovom izgledu je moglo da se shvati da su to dobro istrenirana vojna lica, mada su imali akreditaciju medija... Video sam kako fabrikuju laži. U libijskoj vladi su se vodile oštre diskusije o tome šta da se radi sa tim ljudima. Neki, na primer J. Šakir, poznati libijski novinar, govorili su da ih treba prognati. Ali Sejf al-Islam Gadafi smatrao je da, ako se sva ta publika izbaci napolje, o onome što se u Libiji dešava će uopšte prestati da se govori. I ukoliko se to desi – jednostavno će sve u zemlji da bude uništeno.
Smatram da je to bila najozbiljnija greška. Kad smo diskutovali ko je pravi a ko ubačeni novinar, i ja sam počeo da tražim po Internetu ko je ko. Razjasnilo se da su pravi novinari bili samo oni koji su nastupali pred kamerama, a ostali su bili vojna lica. Tada su libijske tajne službe rešile da hvataju elektronsku poštu svih novinara koji rade u glavnom pres-centru i otkrili su nezamislive stvari: čak su i pravi novinari održavali vezu sa MI-6, sa francuskim tajnim službama, Mosadom. Sve su to bili agenti. Tajne službe Libije su došle do neverovatnog dokumenta – nečeg sličnog udžbeničkom priručniku, koji je izdala privatna vojna kompanija Aegis (engleski pandan američke kompanije Blackwater). Postalo je jasno da su svi ti „novinari“ predstavljali jednu jedinu grupu, i da su radili zajedno. U priručniku je konkretno navedeno da, kada Amerikanci počnu napad kako bi razrušili Tripoli, tri sata pre toga sve novinare treba udaljiti iz libijskog glavnog grada jer Gadafi može da ih uzme za taoce. Postojao je i plan evakuacije prema kome je Aegis imao tajnu bazu u Tripoliju i koristio pomoć turskih tajnih službi. Sve novinare je trebalo brzo prebaciti u luku i odatle ih ukrcati na brodove NATO, i to tačno tri sata pre napada na Tripoli.

NOVINARI NAVODE RAKETE France-24, zvanični kanal francuske vlade, potpisao je ugovor sa komitetom iz Bengazija o tome da će mu pomagati u radu sa medijima i u obezbeđenju međunarodnih veza za pobunjenike. Odnosno, francuski novinari su tvrdili da daju objektivne informacije, a u stvari su podržavali bunu. Novinarima tog TV-kanala je bilo dozvoljeno da se pojavljuju svuda, oni su se automobilima odvozili u mesta koja su upravo bombardovana, išli su u različite delove Tripolija, a na kraju je utvrđeno - kad god bi se ti novinari pojavljivali u bilo kom delu grada, na primer, da bi pogledali ovu ili onu državnu zgradu - 15 minuta posle njihovog odlaska počinjalo je bombardovanje upravo te zgrade. To jest, „novinari“ su služili kao lica za navođenje.

Napomena: To je bio samo kraci izvod iz teksta.



[Edited by Dajdza on 27-08-2012 at 12:38 GMT]

I nakon Gadafijeve smrti nema mira u Libiji

Libija od početka jula ima demokratski izabran parlament. Ipak, deset mjeseci nakon smrti diktatora Muamera el Gadafija, mir se još uvijek nije vratio. Još uvijek postoji borba za vlast, a ni okršaji nisu rijetkost.

U oktobru prošle godine libijski pobunjenici su ubili Muamera el Gadafija, a činilo se da je put ka mirnoj budućnosti slobodan. Uprkos relativno brzoj intervenciji međunarodne zajednice, borbe u Libiji odnijele su 30.000 života.

Ono što je slijedilo nakon sukoba, bila je prije svega politička neizvjesnost. Stari ustav je bio nevažeći, novi zakoni tek treba da budu usvojeni. Prijelazno vijeće je osam mjeseci nakon smrti Gadafija naslijedio novoizabrani Nacionalni kongres. Ti izbori su bili prvi slobodni izbori u Libiji nakon više od 40 godina.

Velike nade u mir pratile su prve slobodne izbore

Krpljenje "rupa" u društvu

Politikolog Jochen Hippler sa univerziteta Duisburg-Esen dobro zna da je novi početak u takvim uslovima težak: "Najvažniji zadatak je uspostava funkcionalne države. U tu svrhu se moraju smanjiti lomovi nastali u društvu, protivrječnosti i stanje podijeljenosti staviti pod kontrolu." U tom slučaju je relativno lako sprovesti i obnovu privrede.


Jochen Hippler
Libiju trenutno još uvijek potresaju napadi, religijski motivisani sukobi i nasilje koje sprovode razne milicije. Vlast Nacionalnog kongresa ograničena je uglavnom na glavni grad Tripoli. Samo nekoliko desetaka kilometara izvan Tripolija, milicije, etničke grupe i plemena bore se za vlastite interese, tvrdi Hippler.

U gradu Tarhuna, jugoistočno od Tripolija, vladine trupe su tek proteklog četvrtka (23. zaplijenile više od 100 tenkova i 30 lansera raketa. Oružje je pripadalo jednoj miliciji u čiju lojalnost je vlada posumnjala. Jedna brigada iz Tarhune navodno stoji iza nedavne serije napada u Tripoliju.

Čekajući na novi ustav

Poziciju premijera ima Abdel Rahim el-Kib, čovjek s relativno malo političkog iskustva. Predsjednik parlamenta je bivši disident Mohamed el-Magarief. Evropski posmatrači su u prvi mah pozdravili rezultate izbora. Oni su ih interpretirali kao nadu da bi se na kraju moglo doći do novog ustava koji bi mogao da bude orijentisan prema vrijednostima koje zagovara Zapad. To je pod znakom pitanja, tvrdi Hippler.

"Moj utisak je da je euforija bila preuranjena. Čini se da su ojačane religiozne, čak i ekstremističke tendencije", kaže on.

Naredne godine presudne

Selefije u Tripoliju su baš ovih dana uništile jednu islamsku bogomolju. Oni odbacuju poštivanje svetih ljudi i sufijsku tradiciju islama. Za Jochena Hipplera su to "uznemirujući signali" o razvoju događaja unutar sunitskog islama.


Selefije ruše jednu islamsku bogomolju u Tripoliju


"Naredne dvije godine će biti presudne za stvaranje sveukupne političke i društvene klime. Tek kad se to vidi, znaće se i koje vrijednosti će biti polazište za novi ustav", kaže Hippler.

Ranije smo znali ko je diktator. Svi su u glas ponavljali Gadafi, Gadafi. Neki zbog toga sto je bio diktator, neki opet zbog toga sto su imali dzaba skolovanje, zdravstvenu zastitu, jeftine stanove i jos mnogo toga.
Sad nema Gadafija i ne znamo ko je diktator, jer ima puno malih diktatora, koji zele da budu kao Gadafi, ali ne bas sasvim kao on, jer oni nece dati besplatnu zdravstvenu zastitu i skolovanje itd.
Kratko receno, poslije diktature dug je put do demokracije, posebno ako se na vlast dodje na nedemokratski nacin.

"Corriere della Sera": Gadafija je, zapravo, ubio francuski agent zbog Sarkozyeve tajne


Francuske tajne službe, a ne libijski pobunjenici, su stvarne ubice bivšeg libijskog šefa Muamera Gadafija. Tako tvrde diplomatski izvori u Tripoliju, a prenosi italijanski list “Corriere della Sera” i francuski “Le Parisien”.

Ovo nije prvi put da se sumnja u službenu verziju ubistva libijskoga lidera: “Corriere della Sera” podsjeća na nedavnu izjavu Mahmuda Džibrila, bivšeg predsjednika Izvršnog odbora libijskog Prelaznog nacionalnog vijeća, koji je rekao da je Gadafija ubio agent koji se ubacio među članove revolucionarnih brigada.

Tačno je da je Gadafija ubio strani agent i skoro je sigurno to je to bio Francuz, uvjerene su diplomate u Tripoliju. Gadafi je prije NATO vojne operacije u Libiji javno prijetio objavom svih detalja u vezi sa finansiranjem kampanje Nikolasa Sarkozija.

Naime, nekoliko nedjelja prije nego što je Sarkozi izgubio izbore, Gadafijeva donacija bila je velika predizborna tema. Uoči drugog kruga izbora lansirani su dokumenti iz kojih je vidljivo da je bivši režim smaknutog libijskoga vođe finansirao Sarkozijevu kampanju 2007. godine sa 50 miliona eura.

- Nekoliko zapadnoevropskih zemalja predvođenih Francuskom, imalo je razloga da ućutka Gadafija – potvrdio je i jedan diplomatski izvor u Tripoliju.

Rami El Obeida, bivši potparol Prelaznog libijskog nacionalnog vijeća, tvrdi da je Gadafi iz Sirta satelitskim telefonom pokušao da stupi u kontakt sa saradnicima koji su prebjegli u Siriju, gdje su uživali zaštitu predsjednika Bašara al-Asada.

Ali, kako tvrdi El Obeida, Bašar je francuskim tajnim službama odao broj Gadafijevog telefona. Nakon toga, za NATO snage bila je dječija igra da otkriju gdje se on nalazi i pošalju ubicu.

Ja sam chuo opet da ga je privatnik jedan iz Grachanice ubio, jer je navodno Gadafi ost'o duzhan njegovoj neni dvaj's maraka. Gadafi je inache nosio mljecheno, (razne mlijechne proizvode), od te nene, prekodana iliti prIkodana. Nenaj' inache bila chista zhena paj' Gadafi uzhiv'o u neninim zdjelama pod kajmakom. Al' et' dodje mu tih dvaj's maruna glave.

Tuba

citat:

---

Ja sam chuo opet da ga je privatnik jedan iz Grachanice ubio, jer je navodno Gadafi ost'o duzhan njegovoj neni dvaj's maraka. Gadafi je inache nosio mljecheno, (razne mlijechne proizvode), od te nene, prekodana iliti prIkodana. Nenaj' inache bila chista zhena paj' Gadafi uzhiv'o u neninim zdjelama pod kajmakom. Al' et' dodje mu tih dvaj's maruna glave.

---