Drage mame, sretan Majčin dan!

DRAGE MAME,
SRETAN NAM MAJČINA DAN

http://www.tip.ba/2012/05/13/diskriminacija-majki-porodilja-u-bih-jos-uvijek-prisutna/

Ovo je za sve mame koje su probdjele noći sa bolesnim djetetom u rukama, govoreći "U redu je, mama je tu." Ovo je za mame koje su hodale po kući cijelu noć sa bebom na rukama, koja nije prestajala plakati. Ovo je za sve majke koje su se pojavile na p...oslu sa pljuvačkom u kosi, mrljama od mlijeka na bluzi i pelenama u torbi. Za sve majke koje su pekle kolače za rođendane i šivale kostime za školske predstave. I za sve majke koje to nisu radile jer su bile na poslu, trudeći se zaraditi novac kako bi se platili računi. Ovo je za sve majke koje su sjedile na klupama na košarkaškim, nogometnim ili rukometnim utakmicama, i kada su ih djeca pitala, “Jesi me vidjela?”, rekle su, “Naravno da sam te vidjela, ne bi to nizašto propustila” i stvarno to mislile. Ovo je za sve majke koje su vikale na djecu u dućanu i dale im po guzi u očaju, kada su djeca udarala nogama, poput dvogodišnjaka koji želi sladoled prije večere, i poslije se mrzile jer su izgubile živce. Ovo je za sve majke koje su porazgovarale sa djecom i objasnile im sve o tome kako bebe dolaze na svijet. I za sve majke koje su to željele učiniti, ali jednostavno nisu mogle. Za sve majke koje su čitale priču za laku noć dva puta svaku večer. I tada su je pročitale još jednom nakon molbe: “Ispričaj mi još jednom priču.” Ovo je za sve mame koje su naučile djecu zavezati vezice za cipele prije nego su krenula u školu. I za sve majke koje su uzele cipele na čičak umjesto onih sa vezicama. Ovo je za sve majke čije se glave automatski okrenu kad nježni glasić u gomili zazove “Mama?”, iako znaju da su njihova djeca kod kuće ili odrasla. Ovo je za sve majke koje su primile poziv iz škole da im je dijete bolesno i neka odmah dođu po njega u školu. I one su to učinile. Ovo je za sve majke čija su djeca krenula krivim putem, i koje ne mogu pronaći riječi kojima bi doprle do njih. Što čini dobru majku? Je li to strpljenje?Suosjećanje? Mogućnost dojenja bebe, kuhanja večere i šivanja dugmadi na košulji, sve u isto vrijeme? Ili je to srce? Je li to bol koju osjećaš kada gledaš svoju kćer ili sina kako ide niz ulicu, odlazeći po prvi puta sam u školu? Trzaj koji te probudi iz sna, natjera da odeš od kreveta do kolijevke u 2 u noći i staviš ruku na svoju usnulu bebu? Ili osećaj tupe boli dok promatraš kćer ili sina kako spava, noć prije odlaska na fakultet u drugi grad? Ili potreba da, gdje god se nalazila, otrčiš u zagrljaj svome djetetu, kad čuješ vijest da se dogodila nesreća, izbio požar ili neko dijete umire? Ovo je za sve mlade mame koje se muče sa mijenjanjem pelena i manjkom sna. I starije mame koje su naučile ili još uče pustiti djecu da odu od kuće. Za sve zaposlene mame i mame kućanice. Samohrane majke. I Nane, čija mudrost i ljubav prema svojoj odrasloj djeci i djeci njihove djece ostaje konstantna....

3 dana se nismo vidjele sad doruckujemo njene omiljene "slane kolacice" i meni kroz glavu prodje "Boze kako bi ona sad jela, da li je gladna..." i suze same na oci... Znam da joj je lijepo (maloprije mi rekla) tetka ususkava, pazi, hrani, savjetuje... al dzaba, jace od insana. Valja jos 12 dana izdrzati

znala sam da ce mi nedostajati, a dugo je bila bolesna, pa sam imala vremena da prihvatim, da razmislim, da se pripremim... no, dzaba priprema, dzabe planovi... nema toga sto moze pripremiti na osjecaj kada zelis majci nesto da kazes, a nje vise nema...