Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima
|
Abulafija Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Umjetnost ¨nako¨ (Podosadno mi pa otvaram teme)
Damir Avdiæ Graha
Po prvi put sam sreo èovjeka koji je muzièki medij koristio kao svoju glasnogovornièku binu. Avdiæ je vikao i parao stihovima želeæi da ga drugi ljudi èuju, iako mi je rekao da je u poèetku mislio da su njegove pjesme suviše intimne za neku veæu publiku. Ali ako je stvar istinska ona æe uvijek naæi put do publike bez ikakve reklame, kao što je sluèaj sa dobrom knjigom ili filmom
Prvo sam upoznao njegovu muziku, zatim njega lièno. On se zove Damir Avdiæ (1964.) i dolazi iz Tuzle. Poznat je još pod nadimkom Graha i pseudonimima Diplomatz i Bosanski psiho. Njegov prvi album od trnja i žaoka (2004.) objavio je, kao specijalni dodatak, zagrebaèki književni èasopis Fantom slobode. Èasopis sam èitao, ali CD Damira Avdiæa nisam odmah poèeo slušati.
Prvi put sam ga èuo u zagrebaèkoj redakciji magazina Feral tribune, a poslije u kafani knjižare Buybook. Taj prvi utisak slušanja je bio pomalo èudan, jer sam bio zasiæen vlastitim pisanjem o ratu, bilo u poeziji, prozi, ili novinarskim tekstovima. Nekako mi se èinilo da me tu više ništa ne može fascinirati, a i nije mi se iznova prolazilo kroz sve traume rata i postratnog života u BiH svaki put kad bih èuo pjesmu u kojoj je udarni refren bio: Abdulah ne zna razlomke, al’zna da d’jeli lobanje na dva.
To je bio Avdiæev ultimativni hit na kojeg smo se poèeli navikavati uz ljutu lozu u Buybookovom kafiæu. Samo što bi nakon nekoliko stihova i rifova svim sluèajnim gostima Buybooka ova muzika bivala èudna i teška za slušanje, jer je sadržaj Avdiæevih pjesama toliko neposredan i žestok da ga ljudi nisu htjeli slušati uz kafu i knjigu. Njegova muzika im je kvarila “dobre vibracije”. Pa smo ga morali skidati sa repertoara barem dok fini posjetioci Buybooka ne odu, i dok mi ne nastavimo slušati ono što smo i sami preživjeli, njegove pjesme upakovane u neobiène rifove i Avdiæev luciferski glas.
Poslije mi je njegova muzika postajala sve bliža i bliža, jer trebalo je vremena da se èovjek navikne na sirovu kombinaciju elektriène gitare i glasa, bez ikakve naknadne produkcijske kozmetike.
A onda je došla 2008. i Avdiæev drugi album Mrtvi Su Mrtvi, kojeg sam dobio na poklon i slušao sam ga nekih pola godine neprekidno. Ovaj CD me je vratio do njegovog prvog albuma i poèeo sam ih slušati zajedno. Moje najveæe oduševljenje, pored originalne muzike i tekstova, bilo je u tome što sam shvatio da Avdiæ svira i pjeva ono što sam i godinama sâm pisao. Jednostavno reèeno: nisam bio usamljen u želji da se borim sa “nepopularnim” temama od kojih je veæina pisaca bježala prilagoðavajuæi se tržišnim trendovima, ili pišuæi nerazumljive knjige koje su same sebi svrha.
Po prvi put sam sreo èovjeka koji je muzièki medij koristio kao svoju glasnogovornièku binu. Avdiæ je vikao i parao stihovima želeæi da ga drugi ljudi èuju, iako mi je rekao da je u poèetku mislio da su njegove pjesme suviše intimne za neku veæu publiku. Ali ako je stvar istinska ona æe uvijek naæi put do publike bez ikakve reklame, kao što je sluèaj sa dobrom knjigom ili filmom.
Avdiæeva muzika je veæ pronašla svoj put do drugih ljudi. Ispoèetka ga ljudi u Sarajevu, kojima sam preporuèivao njegovu muziku, nisu prihvatali, ali nikad nije kasno za priznanje, koje je definitivno došlo sa njegovim treæim albumom Život je raj (2010.) i sa stihom: bratstvo i jedinstvo je završilo u masovnim grobnicama. Èetvrti album Mein Kapital (2012.) samo je potvrdio njegovu popularnost.
Nikad nije kasno za ovdašnju kulturnu elitu da završi sa nekim zabludama, sa jeftinom i nièim izazvanom jugonostalgijom. Ovdje ne mislim na jugonostalgiju u duhovnom, emocionalnom smislu, jer je ona razumljiva sama po sebi, pošto se ne možeš odreæi dijela sebe. Nego mislim na onu politièku misao koja kaže da je rat prošlost i da treba sada svi da se izljubimo kao da se nikad ništa nije desilo. I da svi tako zagrljeni od Triglava do Ðevðelije zakoraèimo u svijetlu buduænost. Sve je isto kao i prije rata samo da nema nekoliko stotina hiljada mrtvih, više stotina hiljada izbjeglica i uništenih gradova. A da i ne spominjem konclogore, ratne zloèine i srebrenièki genocid. Ne možemo se svi izljubiti dok god ratni zloèinci slobodno šetaju globusom i u BiH. I dok se milion malih trauma konaèno ne zalijeèi. Jer æe takvo novo “bratstvo i jedinstvo”, lažno i neiskreno, opet završiti u masovnim grobnicama.
Snaga njegovih stihova i gitarskih rifova je tolika da nakon slušanja njegovih albuma možete samo osjeæati tjeskobu i nemir zbog naše realnosti koja je razložena na atome, i iz kojih se ona teško može ponovo sastaviti. Avdiæevi stihovi imaju moæ bosanskih planinskih rijeka uz koje ne možete plivati, veæ se jedino možete pustiti rijeènim strujama, da vas nose u jednom pravcu: taj pravac se zove ljudska sloboda. To je ono posljednje i najjaèe uporište koje nikad ne može pasti ni pred kojom ideologijom. Damir Avdiæ ne nudi nikakvu utješnu prièu, on pjeva i svira sa takvom iskrenošæu i energijom, koja vam prolazi krvnim žilama i zabija se taèno u srce.
To su stihovi koji æe ostati da sjaje kao fosfor kostiju, ubijenih Srebrenièana, razbacanih po istoènobosanskim šumama. Stihove je nemoguæe zaboraviti, jer su jednostavni, bijesni i potpuno mraèni, a sve podržano britkim zvukom gitare u hardcore punk i blues maniru sa izrazitim minimalistièkim stilom, ali, kako Avdiæ koristi samo gitaru i glas, to zvuèi i izgleda kao nešto istinski novo, proroèki snažno i krajnje politièki i umjetnièki nekorektno. Ovaj subverzivni prorok naših dana ne poznaje tabu teme, tako da æe njegova poezija i muzika sigurno imati iscjeliteljsku i iskupiteljsku ulogu, kakvu prava poezija i treba da ima. Avdiæ zagovara anarhistièku viziju života, ali samo ako se ona ostvaruje u pojedinaènom èovjeku, èime ljudska sloboda može biti potvrðena u najveæoj moguæoj mjeri, a to je najhumanija taèka do koje umjetnièki izraz može da dobaci.
Tri romana Damira Avdiæa, Na krvi æuprija (2003.), Enter džehenem (2009.) i Tiket za revoluciju (2012.) prirodni su nastavak njegove muzike. Zapravo se njegovi muzièki tekstovi i njegove proze miksaju i prožimaju, pa æete tako èitajuæi njegove romane odjednom nailaziti na stihove sa Avdiæevih muzièkih albuma. Rijeè je o jedinstvu muzike i teksta. Rijeè je o pravom živuæem umjetniku.
|
27-04-2012 at 12:26 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|