Koje su bajke i price ostale urezane u vasim djetinjstvima?
Zaista je to zanimljivo, sjecam se kao sada kada smo jedno po jedno iscitavali price iz nasih citanki moj razred i ja.

Jedna od mojih omiljenih prica iz moga djetinjstva, koja mi se duboko urezala u pamcenje je, prica o djedu i unuku, a rijec je o prici;

--Basta sljezove boje
--Branko Copic

Muskarci obicno slabo razlikuju boje, ali jedan takavneznajsa u bojama kakav je bio moj djed e, takvog je bilo teskonaci. Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje, aostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku
(ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis:"Zuto je, a kao i nije zuto, nego nesto onako - i jest i nije."
Kako je na ovome nasem sarenom svijetu vecina stvorenja ipredmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedomoko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci,rascvjetao bi se u bastici kraj nase kuce crni sljez i ljupkoprosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna suncanajutra zracio tako povjerljivo i umiljato da to nije mogloizmaci cak ni djedovu oku i on bi udobrovljeno gundjao majucise po dvoristu:
- Pazider ga, sva se basta modri kao civit.
Ono, istina, na sljezovu civjetu jedva da je negdje i bilotragova modre moje, ali ako je djed kazao da je modra, ondaima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da nekegodine djed rekne za tu istu bastu da se crveni, i onda zatu godinu tako i vazi, sljez mora ostati crven.
Djedov rodjak Sava Damjanovic, negdasnji kradljivac sitnestoke, a pod starost ispicutura i pricalica, i nenamjerno je
znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed prica, on ti gaistom zacudjeno prekine:
- Otkud lisica crvena kad je zuta!
- Hm, zuta? - beci se djed. - Zut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ruzicasti baburast nos i vreci:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju da je zuta, a ti...
Savin savjet prostire se do Bihaca, jer je cica nekolikoputa tamo lezao u apsu, ali cak ni ti prostori ne moguda razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaca! I drugi su ljudi lezali u bihackoj "Kuli"pa ne vele da je lisica zuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju
i cuti, ne kvari mi unucad.A unucad, nas troje, nabili se u cosak blizu staraca i
cekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim dozivljajima.Prepirka o bojama bas nas nimalo ne interesuje, lisica je
lisica, pa ma kakve farbe bila.

Zbog djedove trvdoglavosti u pogledu boja i ja sam,vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne skole.
Negde sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku,te zivi ovako, te hrani se onako, dok ce ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko ce nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Uciteljica se trze i zacudjeno nadize obrve.
- Bog s tobom, dijet, gdje si to cuo?
- Kaze moj djed - odvalih ja samouvjereno.
- Nije tacno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neocekvano seuzjogunih kao pravi unuk cestitog djeda Rade.
Uciteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u mojelice i povuce me za uvo.
- Kazi ti svome djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv,zapamti.
Skoro placuci otkipsao sam toga dana kuci i smrcajuciispricao djedu sve sto se u skoli dogodilo.Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.
Sta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca,tegliti za usi, a uvazenu sarinu posprdno nazati mudrim,bolje receno, budalom! Dokle li smo dosli? I jos reci da
vuk nije zelen vec nekakav... hm! E, to ne moze tak takoproci.
Sjutradan, pusuci poput guska, djed je doperjao samnom u skolsko dvoriste i pred svom djecurilijom razgalamiose na uciteljicu:
- A je li ti, sistavico, ovakva i onakva, ti mi boljeod mene znas kakav je vuk, a?! Nije zelen? Pazi ti nje!Ja se sa vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njima
muku mucim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trebalo ovimstapom, pa da se jednom naucis pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uciteljica, a i mi, djaci,od svega toga uhvatismo neku vadju: toga dana nije bilonastave.
Vec sledeceg jjtra djeda otjerase zandarmi. Odsjedistarina sedam dana usreskoj "buvari", a kad se vrati,
ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.
- A ti, jezicko, nek te ja jos jednom cujem dablejis kakav je ko, pa cu ti ja pokazati. Vuk je zelen,heh! Sta te se tice kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da cutis, pa kvit.
Sljedeceg proljeca, bujnog i kisovitog, sljez u nasoj basti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagala ni sva trljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep
i za boje i za sve cvijece ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
- Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.



[Edited by Magrib on 13-12-2005 at 06:24 GMT] 

citat:

---

Magrib wrote:
Koje su bajke i price ostale urezane u vasim djetinjstvima?
Zaista je to zanimljivo, sjecam se kao sada kada smo jedno po jedno iscitavali price iz nasih citanki moj razred i ja.

>

---

Definitivno Pepeljuga .
Ja se i danas trujem onim dugometraznim crticima ...pa kad vidim one duge haljine sa onim puf rukavima, pa lepeze, pa one tijare u kosi i ogrlice, pa cipelice male

Voljela sam i Crvenkapu, al´ mi onaj vuk uvijek nesto simpatican bio. Kad sam malo odrasla, kontala sam da bih ja njega zavela umjesto ubila pa tako i vuk sit i baka na broju

Evo i ove prelijepe price, price u kojoj se mnogi mogu prepoznati;

MAJKA

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.

Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i - poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.

Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.

- Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes´ čuo. Nemoj da te ja špruljom pitam đe si bio! A sad - abdest pa namaz.

Zid pred sitnim dječijim željama.

Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno ćutala. Moj plač... Sjećam se majke. Blijedila je.

Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžinice, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas.

Majka bi tada obicno ležala. Samo ne znam zašto sam sve češce bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...

Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da! Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, žuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.

- Baš k´o truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, veg´ k´o kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

... Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže. Očajno brzo! Tuu!

- Tonobil! - prestrašeno je skočio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrčene ruke, sjetih se...

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. Čije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno. Ljudi i djeca. Žagor. Užas.

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina.

A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da počiva, beskrajno riječita ukočenost majčinih očiju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:

- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.


* * *

Sjećam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispraćajući me:

- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, nego hajde ´nako, ´nako...

Dalje nije znala. Ili nije mogla!...


Zija Dizdarevic

(Savjet kakav samo mati moze dati)





[Edited by Magrib on 14-12-2005 at 02:10 GMT] 

Ljudi,ja sam sve price zaboravio?

Ili ce biti da su mi ih slabo pricali,kad sam bio mali?

citat:

---

Magrib wrote:
Evo i ove prelijepe price, price u kojoj se mnogi mogu prepoznati;

MAJKA

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.

Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i - poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.

Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.

- Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes´ čuo. Nemoj da te ja špruljom pitam đe si bio! A sad - abdest pa namaz.

Zid pred sitnim dječijim željama.

Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno ćutala. Moj plač... Sjećam se majke. Blijedila je.

Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžinice, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas.

Majka bi tada obicno ležala. Samo ne znam zašto sam sve češce bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...

Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da! Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, žuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.

- Baš k´o truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, veg´ k´o kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

... Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže. Očajno brzo! Tuu!

- Tonobil! - prestrašeno je skočio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrčene ruke, sjetih se...

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. Čije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno. Ljudi i djeca. Žagor. Užas.

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina.

A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da počiva, beskrajno riječita ukočenost majčinih očiju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:

- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.


* * *

Sjećam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispraćajući me:

- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, nego hajde ´nako, ´nako...

Dalje nije znala. Ili nije mogla!...


Zija Dizdarevic

(Savjet kakav samo mati moze dati)

---

Prelijepa prica , sjecam je se iz osnovne skole .

Evo jos jedne predivne price, jedna od mojih omiljenih iz malih dana;

Branko Copic
Ježeva kućica

SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k´o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig´o
kad je Ježurka do lije stig´o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k´o bubanj ratni.

NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž´te se, ptice, počinje lov!

RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k´o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al´ mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al´ jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!

POTJERA

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit´ će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

VUK

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

MEDO

Dok jure dalje brzo k´o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat´ ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

DIVLjA SVINjA
Sve troje jure k´o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!

PRED JEŽEVOM KUĆICOM

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi´!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

TRI GALAMDžIJE

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

JEŽEV ODGOVOR
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To re e, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k´o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.



[Edited by Magrib on 14-12-2005 at 19:51 GMT] 

Barem za tren, prisjetimo se i zavirimo i djeciji zivot. Zivot iz kojeg i odrasli mogu mnogo toga nauciti!! Ipak je tamo u tom malenom svijetu mnogo ljepse!!

[Edited by Magrib on 15-12-2005 at 03:26 GMT] 

Vidis, m-v, meni su te tuzne price uvijek isle na zivce. Ma stalno sam nesto plakala citajuci, i hvatao me strah, sta ako se to meni desi. Mislim da nijedno dijete ne bi trebalo da ima i vjestacke izvore straha. Imam osjecaj da su napisane sa namjerom da djeci ocitaju lekciju, vidis ti ne slusas mater, a sta ces ako ti ona umre?

Kao dijete sam imala puno knjiga, onih "lastavica" i raznih kolekcija prica i bajki. Neke su bile bas da sjedes i da places (Bez porodice, Zastidio se majke, Divlji djecak...).

Ima boljih nacina da se djeci objasni siromastvo, nepravda, sta je to biti siroce i bez da se oslika lazna ruzicasta slika...Npr. Hajdi - nit je imala koga svoga osim namcorastog djeda i dvije koze, pa su joj i to na kraju uzeli, ali sve u svemu knjiga ima pozitivan pogled, na sve i na kraju ne moras da places u jastuk. Voljela sam Druzbu Pere Kvrzice vise nego i jednu drugu, i sad sanjam da cu jednoga dana da sebi renoviram mlin.

Kad sam malo odrasla - Grof Monte Kristo (mmmm slatka osveta) i 20000 milja pod morem.

Doduse ima i druga krajnost - gledam knjige koje moja djeca citaju, to je sve politicki korektno i slatko, ne znam koliko je i to dobro.

Baste sljezove boje se dobro sjecam, posebno ono Vuk je zelen - Bog s tobom dijete, gdje si to cuo - Kaze moj djed (posto ako djed kaze to mora biti tako ) 

Samo da ti napisem par rijeci...mozda zelis s nekim tugu da dijelis, u ovoj noci koja traje ...ili mozda da ne tugujes vise...Neznam.
Rijeci su ti lijepe. Volim da ih citam. Bez obzira koliko jake bile. Mogu da ti posaljem rijeci utjehe, mada znam da utjehu ne trazis ti. Mogu da odvojim vrijeme za tebe, u poredenju sa rijecima koje ostavaljas u beskraju, ono mi ne znaci nista. Mogu da ti pruzim virtuelnu ruku iskrenog prijateljstva, mogu da te, nevidljivo, stisnem zagrlim cvrsto...ako ce pomoci.
Hvala ti za rijeci, budi pozdravljena od nas...mene i supruga moje...



[Edited by m-v on 17-12-2005 at 04:22 GMT]