BHDANI:

Bosanci su sve manje gastarbajteri

Hariz Halilović - socijalni antropolog, predavač i istraživač pri University of Melbourne - upravo je priveo kraju svoju doktorsku disertaciju na temu prisilnog raseljavanja, popularnog sjećanja i identiteta translokalnih zavičajnih zajednica. U svojoj disertaciji Halilović je etnografski istražio i opisao iskustva, sjećanja i rekonstruirane identitete raseljenih Bosanaca i Hercegovaca u Australiji, SAD-u, Švedskoj, Austriji i Hrvatskoj, kao i raseljenih osoba u okviru Bosne i Hercegovine. Hariz je rođen u Srebrenici, u kojoj je za posljednjeg rata izgubio preko 100 članova rodbine, od kojih i 17 članova svoje uže familije. Najmlađi među njima bio je maloljetni Dino Halilović, koji je imao 14 godina kada je istrgnut iz ruku svoje majke Rahime, u Potočarima 12. jula 1995...



Hariz Halilović: "Vodeći etnički klubovi Hrvata i Srba u Melbourneu i danas nose imena poglavnika Ante Pavelića i đenerala Draže Mihailovića"
DANI: Kakva je bila dinamika emigrantskih valova iz Bosne i Hercegovine u Australiju i druge zemlje u novijoj povijesti?

HALILOVIĆ: Ratovi su oduvijek, puno više nego ekonomske (ne)prilike, odnosili Bosance i Hercegovce daleko od njihovih zavičaja. Tako već 1914. g. počinje seoba ljudi iz naših krajeva u Australiju, odnosno mnogi od njih su na putu za Ameriku završili u Australiji, pošto je Amerika bila sinonim za prekooceanske emigracije. U Muzeju emigracije u Melbourneu mogu se naći razni putni dokumenti s bosanskim imenima koji potiču iz tog doba. Nažalost, o ovom ranom emigrantskom valu iz BiH, statistike ne govore puno, pošto se zbog političkih i drugih razloga ovi pioniri bh. iseljeništva u Australiju nisu mogli, ili nisu htjeli, izjašnjavati o zemlji porijekla. Međutim, postoje priče o tim ljudima, pa čak i imena ulica, poput, recimo, Emina Street u Sydneyju, koja je data u čast supruge jednog imućnog Bosanca iz toga vremena. Recimo, prvi čovjek AAMI-ja, jednog od vodećih australskih osiguranja, zove se Antony Durakovic; potomci te rane emigracije danas su prominentni članovi australskog društva.

DANI: Pretpostavljam da sljedeći veliki val emigracije dolazi nakon Drugog svjetskog rata?

HALILOVIĆ: Da. Ova emigracija poznata je kao politička pošto su se useljenici smatrali osobama bez domovine ili izbjeglicama iz komunističkog bloka, kako se to tada gledalo na Zapadu, te se znatan broj udruženja tih poratnih useljenika i organizirao na političkoj platformi. Nažalost, općenito govoreći, to poratno političko disidentstvo ljudi s južnoslavenskih prostora u Australiji bilo je daleko od nekih liberalnih i demokratskih ideja i uglavnom je - pod plaštom australskog multikulturalizma - promoviralo folklorni fašizam. Tako, npr., vodeći etnički klubovi Hrvata i Srba u Melbourneu i danas nose imena poglavnika Ante Pavelića i đenerala Draže Mihailovića. Australske vlasti su uglavnom tolerirale takve udruge jer ih se prije svega smatralo etničkim i "kulturnim" udruženjima, a njihova politika antikomunističkom. Može se reći da je upravo takva "tolerantna" politika australskih vlasti omogućila da se folklorni fašizam s jugoslavenskih prostora preseli na drugi kraj svijeta i tamo preživi, održi se i ojača, da bi 1990-tih pohrlio nazad.

DANI: Sinonim iseljavanja u doba socijalističke Jugoslavije bile su emigracije "trbuhom za kruhom"...

HALILOVIĆ: Taj val emigranata, u šezdesetim i sedamdesetim godinama, stiže u Australiju s uvjerenjem da je njihova emigracija, poput onih u zapadnu Europu, privremenog karaktera i da će se vratiti kući čim dovoljno zarade. Oni su s brodova i aviona odvoženi direktno u radnička naselja i fabrike i živjeli su tipičnim životom prve generacije emigranata, što je uglavnom značilo težak život u svakom pogledu, a integracija u australsko društvo bila je ograničena. Odnosi između stare, poratne, tj. "političke", i nove, ekonomske emigracije su najčešće bili zategnuti, pa čak i neprijateljski. Politički emigranti su ekonomske nazivali Jugoslavenima i komunistima, a ovi su opet formirali svoja zasebna udruženja i klubove (uglavnom fudbalske klubove i KUD-ove) koji su bili multietnički i "jugoslavenski".

DANI: Emigracije u 90-ima bile su povezane s raspadom Jugoslavije i ratom...

HALILOVIĆ: U toku 1990-tih i ranih 2000-tih u Australiju dolazi najnoviji, najbrojniji i najšarolikiji dio bh. emigracije: od univerzitetskih profesora, studenata, doktora i inženjera do radnika, polupismenih ljudi sa sela, ratnih udovica, djece bez jednog ili oba roditelja... Iako su željeli ostaviti traume iza sebe, svi ovi ljudi donijeli su svoje osobno i kolektivno ratno breme, što je po mnogo čemu definiralo karakter bh. dijaspore u Australiji. Od 1990-tih do danas, bosanska iseljenička zajednica u Australiji - koja po procjenama broji između 50.000 i 100.000 ljudi - rapidno se razvija, tako da danas samo u državi Victoria ima pet bosanskih fudbalskih klubova, bosanski jezik, kao što su i hrvatski i srpski, priznat je kao strani jezik i kao takav je uveden u redovno osnovno i srednje obrazovanje. Brojne su gostionice, društveni i zavičajni klubovi, bosanska zajednica također ima svoje redovne radijske programe, novine i magazine, pa čak i svoju televiziju BiHSAT. Postoji neprikrivena zavist članova prethodne, ekonomske emigracije prema useljenicima najnovijeg vala, koji svoje zemljake, s dozom prezira, nazivaju "izbjeglicama", kao da u tome ima nečeg nemoralnog.

DANI: U kojim (zapadnim) zemljama se Bosanci najviše koncentriraju?

HALILOVIĆ: Raseljeni smo diljem svijeta kao da nas je neki tornado razbacao bez ikakvog reda - a i bukvalno: nema gdje nas nema. I nisu samo zapadne zemlje u pitanju. Nedavno sam, npr., upoznao jednu porodicu iz Brčkog koja je 1993. emigrirala u Kolumbiju. Ti ljudi su mi ispričali da i u Kolumbiji i mnogim drugim južno-američkim državama postoje manje bosanske iseljeničke zajednice. Također znam da nas (pored Ivice Osima i Jadranke Stojaković) ima i u Japanu. U Maleziji smo poznati kao "Talijani", pošto su mnogi Bosanci otvorili talijanske restorane i picerije te se uspješno "prodaju" za Talijane. Ima nas i u Izraelu, i to ne samo bosanskih Židova. O bosanskoj, tj. bošnjačkoj prisutnosti i milijunskoj brojnosti u Turskoj također je dosta pisano... Vrlo često se razgovori o bh. dijaspori svode na one koji žive "na Zapadu" što nije OK. U okviru svog etnografskog istraživačkog projekta, koji se bavio utjecajem prisilnog raseljavanja ljudi iz BiH na njihovo kolektivno sjećanje i identitet, uvjerio sam se - nisu to samo metafore i vicevi - da nas stvarno ima od jednog do drugog "šarafa" na globusu.

DANI: Kakva je obrazovna struktura posljednjeg vala emigranata iz Bosne i Hercegovine?

HALILOVIĆ: Svaka nova emigracija iz BiH bila je obrazovanija od one prethodne, što je direktno utjecalo na brzinu i nivo integracije u društvo useljeničke zemlje. Nekada je emigracija po pravilu bila manje obrazovana od sunarodnjaka u matici, dok je danas situacija obrnuta. Dakle, više ne vrijede oni stari stereotipi o Bosancima kao bauštelcima ("nix deutsch wissen aber gut betonieren") jer su mnogi Bosanci, bivše izbjeglice, postali traženi i na globalnom nivou konkurentni stručnjaci. U Švedskoj postoji nekoliko univerzitetskih profesora Bosanaca, mnogi drugi Bosanci prisutni su i u onim sferama švedskog društva iz kojih su emigranti izostavljeni u većini drugih zemalja, kao što su, recimo, državni poslovi, policija, vodeće funkcije u poduzećima...

DANI: Kakva je situacija s bosanskim emigrantima u Sjevernoj Americi?

HALILOVIĆ: Situacija u USA gdje živi najveći broj emigranata iz BiH - oko 300.000 - potpuno je drugačija. Tamo se - po onoj neoliberalnoj retorici da će "nevidljiva ruka tržišta" regulirati sve odnose u društvu - cijela integracija emigranata uglavnom svela na ekonomsku integraciju, tj. pravo na rad i potrošnju. Društveni kontekst u gradovima i državama u Americi direktno se reflektira na novi identitet i položaj bosanskih emigranata. Recimo, mnogi Bosanci "otkrili" su po prvi put sebe kao bijelce kada su otišli u Ameriku i tamo se sreli s ljudima raznih boja kože. U Americi, pogotovo u njenim južnijim dijelovima, imao sam priliku sresti se s mnogim Bosancima, zakletim republikancima, a i onima koji nisu krili svoje osjećaje superiornosti i netrpeljivosti spram "lijenih i kriminalu sklonih crnaca". Naravno, ovi Bosanci samo pokazuju dominantne vrijednosti bjelačke većine u sredinama u kojima žive. Na istočnoj obali Amerike ipak je drugačije. U St. Louisu postoje cijeli kvartovi - naravno, u bjelačkim dijelovima grada - gdje su bukvalno cijele ulice naseljene Bosancima. Pored otplate kredita za kuće i aute, život u jednom kapitalističkom, potrošačkom društvu kao što je Amerika, zahtijeva non-stop radni dan. U Austriji, Njemačkoj i, djelimično, u Holandiji, bosanske izbjeglice i emigranti manje-više žive "gastarbajterskim" načinom života - ni tamo, ni ovamo - jer je useljenička politika, ili nedostatak te politike, odredila način života i ograničila mogućnosti emigrantima.

DANI: Oni koji, pak, odlaze u Australiju, čini se, kupuju kartu u jednom smjeru...

HALILOVIĆ: Ko stigne na taj drugi svijet shvati da je tu sve drugačije: kad je tamo noć, ovdje je dan, kad je dolje ljeto, ovdje je zima, na sjeveru je toplo a na jugu hladno, čak se i vozi na "naopakoj" strani. Saznanje da je čovjek tako daleko, odvojen od ostatka svijeta vodom sa svih strana, utječe različito na ljude: neki padnu u očaj, neki sebe potpuno reinventiraju u "nove" ljude i "zaborave" prethodni život. Na kraju, prije ili kasnije, svi se posvete životu tu gdje jesu, pošto je nekakav sinhronizirani, dupli život i tamo i ovamo praktično nemoguć. Stoga ljudi kreiraju svoje zavičaje kroz ljude s kojima dijele zajedničke uspomene na domovinu.

DANI: Posljednji val ljudi iz BiH traumatiziran je ratom. Šta to konkretno znači, npr., na australskom tlu?

HALILOVIĆ: Većina nedavnih bosanskih emigranata u Australiji preživjela je torture, bila je prisiljena napustiti svoje domove, neki od njih su izgubili članove svojih obitelji i bili direktne žrtve nasilja. Upravo su prve izbjeglice/emigranti koji su ranih 1990-tih stigli iz BiH u Australiju bili zatočenici koncentracionih logora Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača. Priliv bosanskih izbjeglica u Australiju odvijao se kontinuirano tokom cijelih 1990-tih, da bi kulminirao masovnom emigracijom od nekoliko hiljada ljudi iz Srebrenice i Podrinja krajem 1990-tih i početkom 2000-tih. Od tada u Australiju uglavnom dolaze pojedinačni slučajevi na osnovu udaja i ženidbi, spajanja porodica ili kao stručni radnici.

DANI: Kako su ovi nesretni ljudi bili primljeni u Australiji?

HALILOVIĆ: Australske vlasti pružile su psiho-socijalnu skrb žrtvama tortura i traumatiziranima, a to je pored socijalne pomoći, invalidskih penzija i besplatnog liječenja, također uključilo i pomoć psihologa, psihijatara i socijalnih radnika. Naravno, upitno je koliko bilo kakav tretman može ublažiti bol za izgubljenim djetetom, ocem, mužem... Ja sam jedno vrijeme, kao socijalni radnik pri australskom ministarstvu useljeništva, upravo radio s tim traumatiziranim ljudima iz BiH i drugih dijelova svijeta i naslušao sam se tužnih priča za tri života. Danas u St. Albansu, jednom od zapadnih, tradicionalno emigrantskih predgrađa Melbournea, živi vjerovatno najveća grupa bosanskih ratnih udovica i djece bez jednog ili čak oba roditelja izvan BiH. Ove su žene, uz pomoć lokalnih socijalnih i zdravstvenih službi, organizirale svoje udruženje koje su nazvale Ostanimo zajedno. Kroz ovo udruženje one se druže i dijele stare tuge i poneku novu radost. Udruženje je multietničko i sekularno, iako najveći broj članica udruženja čine žene iz Srebrenice i Podrinja, Prijedora, Brčkog... Sve veći broj tih ratnih udovica, samohranih majki, ostaju na kraju same - djeca odrastaju i odlaze - i po prvi put se konfrontiraju s obimom svojih tragedija i sopstvenim gubicima. Depresije su skoro endemične...

DANI: Kako izgleda formiranje grupa "zemljaka", kako te grupe funkcioniraju međusobno, šta je s nacionalnim razlikama, da li su se animoziteti iz domovine prenijeli i u bijeli svijet?

HALILOVIĆ: Postoje razna bh. druženja i udruženja, od onih ekskluzivnih etničkih i vjerskih do otvorenih muzičkih i kulturnih udruženja i manifestacija. U Australiji djeluje i nekoliko vrlo uspješnih horova i muzičkih sastava koji njeguju tradicionalnu sevdalinku, uz dozu klasične muzike i uz primjese australskog melosa. Dive bosanske muzičke dijaspore su svakako gospođe Rabija Dizdarević i Jasna Dolić koje su učinile dosta na promoviranju bosanske muzičke tradicije u Australiji, obradile mnoge sevdalinke i bosansku poeziju te ih prilagodile uhu australskog okruženja. Danas možete naći cijela sela u jednom gradu, ili jednom kvartu, na najčudnijim lokacijama u svijetu. Recimo, najveći broj ljudi iz Višegrada i Zvornika naselili su se u Austriji. Tako u gradiću Ensu živi cijela Orahova kod Gračanice. Prijedorčani su mahom u Švedskoj, a tu je, također, i cijeli protjerani Mrkonjić- Grad, Prnjavor i mnoga druga mjesta iz zapadne Bosne. Preživjelih Podrinjaca iz Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Žepe ima najviše u St. Louisu i Melbourneu, dok Melbourne također predstavlja globalni centar Brčaka. Danas Brčaci u Melbourneu imaju svoj klub, svoju web-stranicu, bilten, muzički bend, redovne društvene aktivnosti i godišnji skup Brčaka nazvan Savski cvijet, koji je vjerovatno i najviše izmiješan zavičajni klub jer okuplja sve Brčake koji su nekada živjeli u Brčkom, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost.

DANI: Kako izgleda komunikacija među zavičajnim zajednicama u tuđini?

HALILOVIĆ: Većina ovakvih zavičajnih zajednica ima veće i manje zajednice u raznim drugim mjestima diljem svijeta s kojima održavaju "sestrinske" odnose, kao i s maticom, originalnim mjestom porijekla, ukoliko ono još postoji - pošto su mnoga sela i komšiluci u BiH potpuno uništeni i bez povratnika. Nerijetko, ovakvi odnosi se učvršćuju brakovima između mladih iz lokalnih i sestrinskih zavičajnih zajednica. Ja sam ovaj fenomen, po kojem se rekonstruiraju i održavaju zavičajne veze između Bosanaca, nazvao "translokalizam" što je svojevrsna alternativa diskursu "transnacionalizma" koji ove odnose, prije svega, posmatra kroz prizmu nacija, nacionalizma i nacionalnih država. Lokalne i regionalne, dakle zavičajne, pa čak i generacijske veze, ili "identiteti odozdo", u mnogim su slučajevima, bar kad su Bosanci u iseljeništvu u pitanju, puno jače od "identiteta odozgo", tj. nacionalnih, etničkih i vjerskih identiteta. Naravno, u mnogim slučajevima su te veze "identiteta odozdo" i "identiteta odozgo" isprepletane i podudaraju se, ali su ove prve svakako primarne jer su bazirane na direktnim živim iskustvima i zajedničkim sjećanjima, pa i dijalektu, načinu govora, smislu za humor, hrani i piću, itd.

DANI: Kako se Australci odnose prema došljacima?

HALILOVIĆ: Danas je Australija vjerovatno jedna od najtolerantnijih useljeničkih zemalja, mada, s vremena na vrijeme, konzervativni političari manipuliraju strahom od pretjerane emigracije, pogotovo one iz Azije (Asian invasion) i ilegalnim dolascima izbjeglica i azilanata u zemlju. Ne treba, međutim, zaboraviti da je Australija do ranih 70-ih oficijelno bila rasistička zemlja, tj. jedino je bijelcima bilo dozvoljeno useljavanje. Među bijelcima, najprije su dolazili Anglosaksonci, pa onda redom ostali Europljani, dok su se recimo Talijani, Grci i "Yugoslavs" jedva progurali kao bijelci i odmah su po dolasku u Australiji postali predmetom rasizma i diskriminacije i nazivani su wogs - "crni". Bosanci, koji su bili dio zadnjeg izbjegličkog kontingenta useljenika u Australiju, relativno su dobro prošli, upravo zbog toga što su se "rasno" razlikovali od drugih izbjeglica koji su od sedamdesetih naovamo pristizali u Australiju, uglavnom iz azijskih i afričkih zemalja. Kao što je jedan moj bosanski sugovornik u Australiji mudro primijetio: "Njima smo dobrodošli i gologuzi - zato što smo bjeloguzi." Znači, ukoliko ne stršite nekim svojim turbanom ili baš nekakvom egzotičnom bojom kože, tj. ako se uklapate u većinu, ako ste "nevidljivi", onda ste integrirani - što je samo druga riječ za ono što se nekada zvalo asimilacija.

DANI: Kako se osjećaju djeca emigranata u novoj domovini, kakvi su odnosi s roditeljima, kako izgledaju tinejdžerske grupe?

HALILOVIĆ: Radi se o nekoj vrsti kulturnog hibrida kada su u pitanju porodični odnosi emigranata. Vrlo često, dok roditelji nastoje biti "hardcore" Bosanci, djeca su prije svega pripadnici svoje generacije, vršnjaka Australaca. Roditelji govore svoj jezik, a djeca po pravilu govore svoj jezik, a to je engleski, dok maternji jezik govore samo kad moraju. Nerijetko su roditelji i njihova djeca smiješni jedni drugima zbog grešaka koje prave kad pokušavaju govoriti "krivim" jezikom, stariji engleskim ili mlađi bosanskim. Mlađim generacijama Bosanaca maternji jezik je de facto strani jezik pošto su mnogi od njih ili rođeni u Australiji ili negdje usput u tranzitu, na putu do Australije. Nerijetko se u jednoj bosanskoj porodici mogu naći osobe rođene u tri ili četiri različite zemlje, pošto je mnogima Australija bila zadnja destinacija nakon i do desetak godina izbjeglištva u europskim zemljama. Većini mlađe generacije Bosna je samo priča njihovih roditelja i eventualno nekog ranog djetinjstva kojeg se nekada ne mogu ili ne žele sjećati. Tinejdžerske grupe, čak i kad su bosanske, ustvari su "Aussies" - australske. Slično iskustvo sam imao u Švedskoj, s mladim bosanskim "Švedima", kao i s tipičnim američkim tinejdžerima koji su najviše Bosanci dok tamane bureke i pite sirnice i krompiruše, koje im naprave njihove bosanske "moms"...

DANI: Kakav je, generalno, odnos domovine, Bosne i Hercegovine, s dijasporom?

HALILOVIĆ: Što se tiče BiH vlasti i institucija, mislim da tu još uvijek vlada neko podozrenje, nepovjerenje pa čak i zavist prema ljudima koji žive vani. To, naravno, samo odražava trend koji dobrim dijelom vlada i među običnim ljudima pa se "dijasporci" često gledaju kao materijalisti, optužuju se za nedostatak ili višak patriotizma, itd. Može se primijetiti da se po mnogo čemu - kulturno i socijalno - dijaspora i matica udaljavaju jedna od druge. Prečesto se zaboravlja da većina "dijasporaca" nije otišla iz zemlje tražiti hljeba preko pogače, već zato što više nije imala gdje ili od čega živjeti. S druge strane, i u dijaspori ima pretjeranog kafanskog i džematskog nadripatriotizma, pa se neki u dijaspori smatraju većim Bosancima od Bosanaca u Bosni. Što se, pak, tiče konkretnih slučajeva u mojoj oblasti, tj. među ljudima u visoko obrazovnim i istraživačkim institucijama vani, mišljenja sam da je taj potencijal dijaspore totalno neiskorišten za dobrobit BiH jer vlasti i institucije u BiH, na svim nivoima, apsolutno nemaju sluha da iskoriste to što im se nudi. Taj muk domaće administracije predstavlja jednu od najvećih barijera povratku pameti u Bosnu i Hercegovinu...

DANI: Na kraju, Vi ste također jedan od emigranata iz ovog posljednjeg vala... Kako se sve to odrazilo na Vas osobno?

HALILOVIĆ: Mislim da su me sva ova iskustva "obogatila" i napravila boljim i iskrenijim čovjekom, u smislu da sam upoznao svoje slabosti i vrline, ali i kvalitete drugih ljudi, kultura i podneblja. Postao sam odgovornijim i osjetljivijim na dobre i loše stvari, pravdu i nepravdu. Ali i jača su (o)sjećanja; ispod svake radosti uvijek je hrpa nagomilane tuge koja ponekad zna, i u nevrijeme, bahnuti na površinu...

citat:

---

senzualna wrote:
izmedu Frankfurta i Wiesbadena zivim,,(vjecnost);)i dobro je
a trenutno tipkam iz Wiesbadena sa posla,,

---

Razumijem kad se neko prepadne granate pa pobjegne u drugu sobu ili podrum , a mogu si misliti koliko su se ovi prepali pa pobjegli u ameriku i australiju mora da im se jos uvjek noge tresu

Ja sam u SFRJ Njemackoj.

amsterdam ... da nema ove plavooke crko bih od gladi  

citat:

---

Konnie wrote:

Djesi kono!?

Prelijepi gradic juzno od Frankfurta!

---

citat:

---

Mirko i Slavko wrote:
Ja sam u SFRJ Njemackoj.

---

Senzi alle achtung za organizaciju.
A foto... ...nezna se ko je ljepsi.

citat:

---

senzualna wrote:



odakle ti tipkas komsija=?

---

citat:

---

Konnie wrote:


Ried!

---