Mačak preživio nakon 12 metaka ispaljenih u tijelo!

citat:

---

Incident se dogodio prošlog vikenda, kada je mačak Mickey otišao na svoje uobičajene jutarnje šetnje u stambenom kompleksu Al Barsha u Dubaiju. Nekoliko sati kasnije, životinja se vratila nazad ranjena i sva u krvi. Vlasnica mačke, Alison Caldwell, kazala je da je njen mačak bio upucan čak 12 puta i to na vratu, čeljusti, u području zdjelice, na šapama i na prsima. "Najvjerovatnije, u mačku je sa veoma male udaljenosti pucano iz zračne puške", kazala je vlasnica mačke, koja je kazala da se slučajevi okrutnosti prema životinjama ne smiju zanemarivati.

Veterinaru je bilo potrebno čak četiri sata da izvadi većinu metaka iz mačka Mickeya koji se polahko oporavlja, a postepeno mu se vraća i apetit. Međutim, mačak Mickey će morati proći još nekoliko operacija kako bi se uklonio metak iz njegovih pluća.

"Svako ko ima dvije ili četiri noge, zaslužuje pravo na život bez nasilja", dodala je.



[Edited by Dajdza on 05-10-2011 at 15:22 GMT]

Americki akita inu

citat:

---

Nesto o pasmini

Veliki pas, snažne građe, skladan, sa velikom mišićnom masom i teškim kostima. Široka glava formira trokut sa tupim kutevima, sa dugačkom njuškom i relativno malim očima i uspravnim ušima nagnutim napred tako da se nalaze skoro u istoj ravni sa zadnjim dijelom vrata predstavljaju karakteristike pasmine. Prijateljski nastrojen, okretan, lako se obučava,iako neki tvrde suprotno, poslušan, ponosan i hrabar

Povjest pasmine

U početku je povijest velikih japanskih pasa (ranije američkih Akita) slična povijesti japanskih Akita. Od 1603. u području Akita, Akita Matagi (psi srednje veličine za lov na medvjede) korišteni su za borbe pasa. Od 1868., Akita Matagis je križan s tosom i mastifima. Kao rezultat toga, veličina akita se povećala, ali karakteristike udružene sa špicevima su nestale. Godine 1908. borbe pasa su zabranjene, ali akite su bez obzira na to, sačuvane i poboljšane kao velika japanska pasmina. Kao rezultat toga, devet najboljih primjeraka akita je 1931. godine proglašeno "nacionalnim blagom".

Tijekom Drugog svjetskog rata (1939. - 1945.) bilo je uobičajeno da se psi koriste za pravljenje vojne odjeće. Policija je naredila da se uhvate i konfisciraju svi psi, osim njemačkih ovčara koji su korišteni u vojne svrhe. Neki ljubitelji su pokušali zaobići ovu naredbu, tako što su križali svoje pse s njemačkim ovčarima. Po završetku Drugog svjetskog rata broj akita se drastično smanjio i postojala su tri različita tipa: 1.) Matagi akite, 2.) Akite za borbu i 3.) Akite ovčari. To je stvorilo vrlo konfuznu situaciju kod ove pasmine.

Tijekom procesa obnove čiste pasmine poslije rata, Kongo - go iz Dewa linije uživao je prolaznu, ali ogromnu popularnost. Mnoge akite iz Dewa linije, koja je pokazivala karakteristike utjecaja mastifa i njemačkih ovčara, vojnici su donijeli nazad u Sjedinjene Države. Akite iz Dewa linije, inteligentne i sposobne prilagoditi se na životnu sredinu, fascinirale su uzgajivače u SAD - u i ova linija je razvijana dalje. Broj uzgajivača je rastao, kao i popularnost ovih pasa.

Američki akita klub je osnovan 1956. godine, a Američki kinološki klub (AKC) prihvatio je ovu pasminu (upis u registar i redovni izložbeni status) u listopadu 1972. Međutim, u to vrijeme AKC i JKC (Japanski kinološki klub) nisu imali uzajamne sporazume o međusobnom priznavanju pedigrea, pa su stoga vrata bila zatvorena za uvođenje novih krvnih linija u Japan. Zbog toga su akite u SAD - u postale značajno različite od onih u Japanu, zemlji njihovog porijekla. Oni su se razvili kao tip jedinstven u SAD - u, a karakteristike i tip ostali su nepromijenjeni od 1955. To je u oštroj suprotnosti s akitama u Japanu, koje su križane s Matagi akitama, radi obnove prvobitne čiste pasmine

---

Papagaji

citat:

---

Držanje papagaja u kući datira iz davnih vremena. Jos u doba rimljana ljudi su ih gajili takmičeći se ko će ih bolje naučiti oponašanju govara ljudi. Mnogi su ih držali u pozlaćenim kavezima, a priča se da im je cena bila veća od cene jednog roba. Kada je otkrivena Amerika osvajači su zapazili da su ih indijanci gajili kao domaće životinje, da bi mnogo kasnije bili prebačeni u Evropu gde su osvajali sve veći broj domova i porodica. Ljudi su se naviše zainteresovali za papagaje zbog bogatstva boja kojim obiluje njihovo perje. Osnovna boja papagaja je zelena, ali se mutacijama došlo do širokog spektra boja, kao što su žuta, crvena, narandžasta, ljubičasta, bela, plava i dr. Vrlo je važno što su sve boje veoma žive i jarke. Manje žive boje su retke. Papagaji mogu biti jednobojni, ali i raznih boja. Druga važna osobina papagaja jeste njihova veoma razvijena osobina da mogu da imitiraju ljudski govor. Tu sposobnost naročito poseduju krupni papagaji, ali ni ostale vrste ne zaostaju previše. Pored inteligencije papagaji imaju jako osećanje privrženosti. Papagaji se lako privikavaju na kavez i na ljude, hrane se raznovrsnom hranom i mogu da dožive duboku starost. Neke vrste krupnih papagaja mogu u kavezu da dožive i više od 50 godina. Papagaja je najlakše razlikovati od drugih ptica po kljunu. Kljun im je čvrst i jak i služi za uzimanje hrane, za puzanje po drveću, lomljenje plodova i sl. Noge papagaja su kratke i često služe za hvatanje i prenošenje hrane. Papagaji žive u Australiji, Aziji, Afriici i Americi. Oni naseljevaju gotovo sve toplije krajeve sveta. U prirodi najčešće žive u jatima ili u grupama. U doba parenja, parovi se izdvajaju. U grupama najčešće spavaju u krošnjama drveća, u dupljama stabla, u rupama na stenama... Spareni papagaji žive u zajednici tokom čitavog života. To je u prirodi najbolji primer vernosti, nežnosti i ljubavi. Često se dešava da kad ugine jedan iz para, brzo za njim ugine i drugi papagaj. Parovi papagaja prave gnezda u dupljama drveća, u rupama na zemlji i korenju drveća, a neke vrste prave gnezda na granama drveća. Ženka krupnih papagaja snese jedamput u godini 2-4 jajeta, a ženka sitnih vrsta dva do tri puta godišnje od 4-8 jaja. Na jaja leže i mužjak i ženka. Jaja papagaja su snežnobela, glatka i okruglasta. Kod vrste manjih papagaja mladi se izlegnu posle 16-18 dana, dok je krupnima potrebno 16-25 dana. Papagaji se u divljini hrane semenom, voćem, pupoljcima drveća i raznim zelenjem. Jak kljun omogućava im da mogu da slome i najtvrđe plodove i koštice. Poznato je oko 600 vrsta papagaja, koje su uglavnom nastanjene u šumama toplih krajeva. Razlikuju se po veličini, boji perja, glasu, načinu ishrane, inteligenciji.

---

Australijska zebica

citat:

---

Jesam li prava životinja za tebe?

Australska zebica ljubimac je koji će Vas uveseljavati svojim umilnim pjevom, ali nije ljubimac kojeg ćete moći milovati. Zebice vole društvo pa im ga svakako omogućite. Mužjaci su, za razliku od ženki, izvrsni pjevači. Njihov životni vijek u može biti u rasponu od 5 – 15 godina.

Odakle dolazim?

U svojem prirodnom okolišu, australskim pašnjacima, zebice žive u grupama ili kolonijama od 40 do 100 ptica. Kad se pojave ekstremni uvjeti za život, počinju selidbu formirajući jato od gotovo tisuću jedinki. Kako zebice u prirodi žive u jatu, vrlo su društvene i stoga je zebice potrebno držati najmanje u paru.

Gdje volim živjeti?

Zebice su živahne i vole letjeti. Stoga svojim ljubimcima omogućite što veću krletku (min. 60 x 40 x 40 cm), a svaki dodatni prostor zebice će itekako cijeniti. Kako su zebice malene ptice, pazite da rešetke nisu preširoke. Krletku stavite na tiho i mirno mjesto, a možete ih držati i vani. Ipak, treba im nešto vremena kako bi se navikle na novu okolinu, pa ih nemojte prečesto premještati. Svakako trebaju biti zaklonjene od kiše i od propuha. Općenito, zdrave zebice dobro će se osjećati na temperaturi u rasponu od 5°C pa sve do 30°C. U krletku postavite hranilicu, pojilicui prečke. Odličan dodatak je i ljuljačka te kadica za kupanje.

Kako sa mnom postupati?

Zebice su iznimno društvene, ali samo s drugim pticama. Plašljive su u društvu ljudi i ne vole da ih se mazi ili drži u ruci. Poželjno je prilikom nabavke nove ptice, staviti zebe u odvojene krletke, ali jednu do druge, kako bi se “upoznale”. Na taj je način spriječena mogućnost međusobnog ozljeđivanja. Kad primijetite da su se prihvatile, bez bojazni možete staviti novu zebicu u kavez. U pravilu se istospolne australske zebice dobro slažu, jer im je instinktivno ostala potreba za društvom. Druželjubive su i razigrane ptice i njima se treba baviti pa će Vam svakako pružiti mnogo veselja.

Što rado jedem?

Zebice jedu gotovu mješavinu sjemenki, špinat, listove maslačka, naribanu mrkvu i krastavce, jabuke, banane... Osigurajte svojoj zebici kalcij, pa joj stoga ponudite sipinu kost, a povremeno im možete ponuditi ljuske jajeta. Hrana im uvijek treba biti dostupna, kao i svježa voda.

Održi me fit i zdravom

Ukoliko primijetite da zebica sjedi u kutu, nakostriješena je, nema apetita, kiše i općenito izgleda bolesno, obavezno posjetite veterinara.

Zdravlje

Australska zebica je zdrava kada: - oči nisu suzne i širom su otvorene - perje je čisto i uredno - nema promjene u boji i konzistenciji izmeta - ima čiste i suhe nosnice - kandže nisu predugačke - nema vidljivih oteklina niti povreda - živahna je i ima dobar apetit

Razmnožavanje

Zebe brzo sazrijevaju i spremne su za parenje sa 11-12 tjedana. Poželjno je da se ne počne s razmnožavanjem prije 6-9 mjeseci. Najljepši zebin pjev čuti ćete upravo za vrijeme parenja. Krletku treba postaviti na mirno mjesto i više ne premještati. U krletku im postavite gnijezdo s jednim otvorom, poželjno na više mjesto. Dnevno im osigurajte 14-16 sati svjetla. Ženka izleže 3-8 jaja, o kojima se brinu oba roditelja. Nakon 14 dana izlegu se ptići, a za narednih 21 dan napuštaju gnijezdo.

Volim li društvo?

Kao što smo već napomenuli, zebice izuzetno vole društvo i svakako ih treba držati najmanje u paru. Priviknuti će se na blizinu ljudi, ali neće dozvoliti da ih se dira i mazi.
Popis za kupovinu:
- informativni letak o zebicama
- veći kavez (min. 60 x 40 x 40)
- prečka za sjedenje - hranilica
- pojilica
- kada za kupanje
- različite igračke
- gotova hrana za kanarince
- poslastice - vitaminski preparati
- sipina kost - gnijezdo - škarice za nokte

---

citat:

---

Prvi kokeri su u Ameriku stigli zajedno sa prvim doseljenicima na brodu (Mayflower 1620 godine. Američki koker je nastao od Engleskog kokera u 19. stolječu. Prvenstveno namijenjen za lov sitne divljači, međutim, danas u velikoj većini slučajeva izvrstan kućni ljubimac. Američki koker španijel je najmanji član u grupi lovačkih pasa. Ima snažnu, kompaktnu građu, fino isklesanu plemenitu glavu i ukupno je potpuno uravnotežen pas idealne veličine. Stoji dobro uspravljen na ravnim prednjim nogama, pri čemu je leđna linija blago padajuća ka snažnim, primjerno kutovanim, mišićavim zadnjim nogama. To je pas podoban za pozamašnu brzinu sjedinjenu sa velikom izdržljivošću. Pre svega mora biti neusiljen i vesel, zdrav, sveukupno dobro balansiran i u kretanju da pokazuje veliku sklonost ka radu.
Idealna visina mereno na grebenu, za odraslog mužjaka je 38,10 cm, a za odraslu ženku 35,56 cm. Visina može varirati ±1,27 cm. Mužjaci iznad 39,37 cm i ženke iznad 36,83 cm, treba da budu diskvalifikovani. Mužjake ispod 36,83 cm i ženke ispod 34,29 cm, treba penalizovati. Visina se nalazi na vertikalnoj liniji koja počinje na najvišem mestu plećke i završava na zemlji, pri prirodnom stavu prednjih nogu i paralelnim došapljima zadnjih nogu prema srednjoj liniji.

---

citat:

---

Boja i oznake: Crna: Jednobojno crna, uključujući crna sa paležom. Crna treba da je smolasto crna. Nepoželjna su braon ili jetrena šatiranja. Nešto bijelog na grudima i/ili na vratu je dozvoljeno. Bjelina na svakom drugom mestu je diskvalifikacija. Druge jednobojne osim crne: Variraju od najsvjetlije krem do najtamnije crvene, uključujući braon i braon sa paležom. Boja treba da je jedinstvenog tona, a dozvoljena je svjetlija boja na zastavicama. Nešto bijelog na grudima i/ili na vratu je dozvoljeno. Bjelina na svakom dragom mjestu vodi diskvalifikaciji .

---

Britanska kratkodlaka mačka - British shorthair

citat:

---

Kod ove rase dolazi najčešće do zabune i pometanja, ne samo kod ljubitelja mačaka koji su uglavnom laici, nego i kod odgajivača koji se ne bave uzgojem Britanske kratkodlake mačke.Vrlo često se mešaju rase Chartreux, u prevodu Kartuzijska mačka i Britanska kratkodlaka. Zabunu ćemo odmah ukloniti malom uporednom pričom o poreklu ove dve rase koje nemaju nikakve veze jedna sa drugom .

Poreklo Britanska kratkodlaka mačka, kao sto nam njeno ime vec kaže, potiče iz Britanije i smatra se da je potomak domaće Evropske kratkodlake i domestifikovane mačke koju su jos Rimljani doneli na Britansko ostrvo. Kroz vekove i zahvaljujuci izolovanom položaju, razvila se jedna naročito otporna populacija koja se kroz vekove nije menjala, tako da su prvi odgajivači u 19. veku imali odlicnu podlogu za svoj selektivni rad. Britanska kratkodlaka mačka bila je pokazana već na prvoj izložbi mačaka koja se održala 1871.god. u Crystal Palace-u u Londonu. Početkom 19. veka promenio se ukus ljubitelja mačaka, počela je moda Persijskih i Sijamskih mačaka. odgajivači Britanske kratkodlake su se ograničili na uzgoj mačaka plave boje, te je od tog doba rasa bila poznata pod imenom British Blue.Raznovrsnost boja je bila pre toga sigurno veća, kao sto je u prirodi ima. Prvi i drugi svetski rat su drastično umanjili broj Britanske plave, kao nažalost i svih ostalih mačaka. Tako su u nedostatku jedinki za uzgoj pravljene nepopravljive greške u vidu incestnog sparivanja, čime je opstanak rase bio doveden u pitanje. Neki odgajivači su spasavanje rase videli u ukrštanju Britanske plave sa Persijskom mačkom, tako da je time ponovo uneta raznovrsnost boja i šara u „plavi svet“. Time je nažalost počeo da se menja i tip. Drugi odgajivači, pobornici plave boje, došli su na ideju da je ukrštaju sa rasom Chartreux , kod odgajivača u Francuskoj i Belgiji. Ovi odgajivači su posle rata imali sličan problem nedostatka mačaka za uzgoj, te su rado pristali na predlog Britanaca po pitanju ukrštanja. Naravno dogodilo se što se moralo dogoditi: plava Britanka i Chartreux, dve različite rase, postajale su tokom godina sve sličnije. Rezultat je bio da je pokroviteljsi savez FIFe 1970. godine zvanično ujedinio ove dve rase pod imenom British Shorthair, a u Nemačkoj su Britanke plave boje mogle da se izlažu pod imenom Chartreux. Odlučnoj borbi nekolicine upornih odgajivača prvobitne, nemešane Chartreux rase, mozemo da zahvalimo da je 1977. godine pokroviteljski savez FIFe napravio reviziju 1970. god. donete odluke, tako da danas možemo da se divimo i jednoj i drugoj rasi kao i ljubitelji mačaka pre 70 i više godina. Šteta bi bila da revizija nije napravljena. Time bi se izgubila Kartuzijska mačka, čije poreklo nas odvodi daleko na istok, kao njenu prvobitnu postojbinu. U poslednjih nekoliko stotina godina menjala su se imena Kartuzijske mačke kao na primer Sirijska, Kipranska ili Malteška mačka, što samo svedoči o putu trgovaca i vitezova koji su je doneli u Evropu.

Karakter
Britanska kratkodlaka mačka je kao životni saputnik veoma prijatna. Ona je inteligentna i radoznala, ali ne zahteva da bude u centru pažnje ili da mora da se nosi u naručju. Nije ni preterano mirna a ni suviše temperamentna, moglo bi se reći da je to prava mačka za odrasle osobe. Ipak Britanka može da bude dobar drug u igru sa decom ako je sa njima odrasla i dozvoljava im svažta bez da postane agresivna. Tvrdi se da temperament Britanke zavisi delimično i od njene boje. Plave Britanke su navodno mirnije, samostalnije i nisu velike maze, dok su riđe temperamentnije, a crem veoma privržene. Srebrne su senzibilne i znaju biti veoma vezane za jednu osobu. Bicolor i tricolor su temperamentne i pomalo tvrdoglave, a novija Colourpoint varijanta je umiljata i neproblematična.

Mužjak je veći od zenke, sa tipičnim debelim obrazima. Naravno najpoznatija je Britanka u plavoj boji, po kojoj je prvobitno i nosila ime, ali danas je možemo sresti u svakoj boji, sve su dozvoljene.
U poreklu Britanke je spomenuto da su ratovi osetno smanjili populaciju i da je radi održanja rase bilo dozvoljeno ukrštanje sa Perzijskom mačkom. Persijska mačka je, kao što znamo, dugodlaka. Gen za dugodlakost je recesivan, znači dolazi do izražaja samo ako ga oba roditelja nose. Ako samo jedna strana poseduje taj gen, on se neće pokazati ; mačka je kratkodlaka.
Sparivanjem Britanske i Perzijske mačke u prošlosti popravljao se tip, a dlaka je ostala kratka. Potomci su i dalje, generacijama nosili recesivan gen dugodlakosti. Ako danas dođe do sparivanja Britanki čiji su preci bili sparivani sa Persijskim mačkama, taj recesivan gen dugodlakosti može [ali ne mora] da dođe do izražaja; mačka je dugodlaka. Dugodlaka Britanka je dobila ime Highlander [negde i Lowlander] i priznata je samo u nekoličini saveza. Zato je nećemo predstaviti kao zasebnu rasu, što ona ustvari i nije.

Odgajivači Britanske kratkodlake mačke, kojima se ponekad “dogodi” jedan Highlander, tvrde da ima divan karakter, da je veoma privržen i velika maza.

Autor teksta: Ana Zivkov

---

Svasta ljudi rade ali da nos cisti sa zmijama?

http://www.youtube.com/watch?v=iQEDVVYr0jA&feature=player_embedded



[Edited by Dajdza on 06-11-2011 at 00:14 GMT]

Zanimljiv ples psa.

http://www.24sata.info/zabava/zanimljivosti/80414-VIDEO-Pas-bolje-plese-vecine-nas.html

Molim moderatora da postavi video, kako bi film ostao trajno.

Za vlasnike pit bulova taksa od 300 evra

citat:

---

BEOGRAD - Beograđani koji čuvaju opasne pse, poput pit bula i staforda, moraće u 2012. godini da plaćaju komunalnu taksu od 30.000 dinara (oko 300 evra) na godišnjem nivou. Kućni ljubimci kao što su pitbul terijer, bul terijer, staford terijer, američki staford terijer ili mini bul terijer, kao i mješanci tih rasa, mogu predstavljati opasnost po okolinu, pa njihovi vlasnici treba da plaćaju taksu u pomenutom iznosu, navedeno je u Odluci o lokalnim i komunalnim taksama koja je usvojena na posljednjoj lanjskoj sjednici Skupštine grada. Nakon serije napada vlasničkih pasa širom Beograda, gradske vlasti odlučile su da uvedu takse, ali i kazne za vlasnike koji prekrše uslove pod kojima se mogu šetati opasni psi. Novom odlukom propisano je da opasne pse mogu da šetaju samo punoljetne osobe i to isključivo na povocu i sa zaštitnom korpom na njušci. Opasni psi mogu se slobodno kretati sa korpom samo u parkovima za pse, koji su tokom prošle godine izgrađeni u Tašmajdanskom, Karađorđevom i Čuburskom parku, kao i u parkovima "Milutin Milanković", Bijele vode i Lijep izgled. Onaj ko šeta psa mora sa sobom da nosi odgovarajuću potvrdu, odnosno dozvolu Sekretarijata za komunalne poslove, koja se izdaje u "Veterini Beograd" nakon pregleda i utvrđivanja da je pas zdrav, čipovan i vakcinisan. Novina je i da će vlasnici malih pasa, visokih do 40 centimetra, i mačaka, moći da uvode svoje ljubimce u vozila javnog prevoza, ali samo u periodu od 9 do 13 sati i od 18 časova do ponoći. Izmjenama odluke o javnom linijskom prevozu predviđeno je da mali psi i mačke mogu da se uvode u prevoz u odgovarajućim kutijama, sanducima i kavezima za transport. Na njima mora da bude sigurno zatvoren rajsferšulsom, bravicom ili katancem, tako da životinja ne može da provuče njušku ili šapu, ali ni da pobjegne. Izvor: Nezavisne novine

---

Interesantno, uvijek bez greske.

http://www.avaz.ba/globus/svijet/ovaj-bi-raskucio-sibicare