Nacrtao mapu Antarktika 300 godina prije nego što je Južni pol otkriven

citat:

---

Grupa istoričara je 1929. godine istraživajući arhive Otomanske Imperije u Topkapi palati/muzeju u Turskoj pronašla nevjerovatnu mapu nacrtanu na koži gazele. Istraživanje je pokazalo da je mapa originalni dokumenat načinjen 1513. godine, samo 21 godinu nakon Kolumbovog otkrića Amerike. Ovo otkriće objelodanio je njemački istoričar Paul E. Kahle [Pol Kal] dvije godine kasnije na kongresu u Holandiji.

Priča o mapi počinje 1501. godine, samo 9 godina nakon Kolumbovog čuvenog otkrića, kada je Kemal Re'is [Kemal Reis], pomorski kapetan Otomanske flote zarobio sedam brodova blizu obale Španije. Ispitujući zarobljene mornare, Kemal Reis pronalazi jednog koji je plovio na jednom od Kolumbovih brodova, štaviše, u doba u kojem su pomorske mape bile od neprocenjive vrijednosti i strogo čuvana tajna, ovaj mornar bio je u posjedu mape Novog Svijeta koju je načinio niko drugi do sam Kristifor Kolumbo. Kemal Reis je zaplijenio njegovu mapu, čuvao je, a zatim ostavio u nasljeđe svom nećaku koji se zvao Piri Re'is [Reis] koji je takođe bio mornarički oficir Otomanske flote.

Njegova strast bila je kartografija, a njegov visoki čin otvorio mu je privilegovani pristup Imperijalnoj Biblioteci u Konstantinopolju. Priča dalje kaže da je Piri Reis započeo da radi na novoj mapi 1511. godine, a namjeravao je da izradi mapu koja bi objedinila sva skorašnja Za izradu ove mape koristio je dvadesetak različitih mapa od nekoliko izvora sakupljenih tokom njegovih brojnih putovanja. Prema njegovim riječima, osam ovih mapa potiče još iz doba Velikog Aleksandra Makedonskog iz IV vijeka prije Hrista. Koristio je i Arapsku mapu Indije, četiri portugalske mape Kine i Indijskog Okeana kao i zaostavštinu svog ujaka, mapu zapadnih područja koju je sačinio Kristofer Kolumbo. Piri Reis ne navodi porijeklo ostalih mapa koje je koristio. On je lično na mapi napisao komentare koji nam govore šta je tačno radio sa kojim djelom mape. Takođe navodi da on nije odgovoran za originalno istraživanje i kartografiju terena na mapi, te da je njegova uloga bila da da sakupi podatke sa sakupljenih mapa i sačini jednu na osnovu podataka.

Mapa Pirija Reisa prikazuje zapadnu obalu Afrike, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika. Mapa prikazuje obalu Antarktika u nevjerovatnom detalju. Jedna od zagonetki, mada ne najveća, jeste kako je Piri Reis uspio da nacrta ovako preciznu mapu Antarktika cijelih tri stotine godina prije no što je ovaj kontinent otkriven. Pravi problem nastaje kada pokušamo da odgovorimo na pitanje kako je uspio da sa velikom preciznošću na mapi prikaže obalno područje Antarktika pod ledom. Neoborivi dokazi sakupljeni geološkim istraživanjima ovog kontinenta govore da je Zemlja Kraljice Maud posljednji put bila bez leda prije oko 6.000 godina, negdje oko 4 000. godine prije Hrista

Zvanična nauka tvrdi da je ledeni prekrivač koji prekriva Antarktik star oko milion godina. Mapa Pirija Reisa otkriva nam da je sjeverni dio Antarktika istražen prije no što ga je prekrio led. Ovo navodi na pomisao da je karta ovog područja sačinjena prije milion godina, ali bi to bilo nemoguće jer ljudska rasa nije ni postojala u to doba. Novija i mnogo preciznija istraživanja dokazala su da je ovaj dio sjeverne obale Antarktika posljednji put bio bez leda prije 6.000 godina. Još uvijek postoje neslaganja u naučnom svijetu o tome kada se završilo posljednje Ledeno doba i različiti navodi ukazuju na period između 9.000 i 13.000 godina prije Hrista. Prema tome, najveća misterija je ko je onda sačinio detaljnu mapu kopna sjeverne obale Antarktika prije 6.000 godina? Koja je, nama nepoznata civilizacija posjedovala tehnologiju koja je bila u stanju da uspješno završi ovakav poduhvat?

Dobro nam je poznata činjenica, ako je vjerovati tradicionalnoj istoriji, da se prva civilizacija razvila nekih 3 000 godina prije Hrista na Srednjem Istoku, a zatim i u dolini Inda i u Kini. Nijedna od ovih civilizacija nije postojala niti je mogla da sačini ovu mapu. Pa ko je onda prije 6 000 godina posjedovao znanje i tehnologiju potrebnu da se učini nešto što je nama tek u današnje vrijeme pošlo za rukom?

Kroz cio Srednji vijek u cirkulaciji su bile pomorske mape zvane "portolani" i bile su to precizne mape najčešćih i najuobičajenijih plovnih puteva, a prikazivale su obale, luke, moreuze, zalive, plitka područja i slične druge podatke neophodne za uspješnu navigaciju i plovidbu. Većina ovih "portolan" mapa bavila se Mediteranom i Egejskim morima, ali i drugim poznatim plovnim putevima, baš kao i knjiga o jedrenju koju je napisao Piri Reis. Ali nekoliko "portolan" mapa prikazivalo je u to doba nepoznate plovne puteve. Ove mape mornari su čuvali kao najstrožu tajnu kao, uostalom, i samo znanje o njihovom postojanju. Navodno je i Kristofer Kolumbo bio u posjedu jedne ovakve "specijalne mape".

Kada se Piri Reis privremeno penzionisao u Galipolju, prihvatio se u to doba veoma teškog zadatka da sve mape koje je namjeravao da koristi za izradu svoje mape svede na isti razmjer, a zatim i da započne posao oko izrade mape. Ukupno mu je trebalo tri godine da sačini svoju novu mapu. Kada je završio, na mapu je dodao i ovaj zapis: "

Autor ove mape jeste skromni Piri ibn Hadži Muhamed, poznat kao nećak Kemala Reisa. Galipolje, u svetom mjesecu Muharemu 919 godine (1513. godine nove ere)" Mapa je potom prezentovana Sultanu Selimu I koji ga je zauzvrat načinio Admiralom. Ova mapa nije bila jedina zaostavština Pirija Reisa kartografiji. 1521. godine on piše mornarski vodič kroz obale i ostrva Mediterana. Kitab-i Bahriye ("Mornarska knjiga" ili „Mornarički priručnik") Iako nikada nije otkriveno kojih šest mapa je Piri Reis koristio, a da nije naveo njihovo porijeklo, kao što nikada nisu pronađene mape koje potiču iz vremena Aleksandra Makedonskog, nema nikakve sumnje da je jedna od mapa korištenih za izradu zasigurno bila i mapa koju je nacrtao sam Kristofer Kolumbo. I mapa i knjiga koju je Piri Reis napisao bile su nesumnjivo od velike vrijednosti Otomanskoj Imperiji. Fokus im je bio na otkrića [panskih i portugalskih moreplovaca pa su najvjerovatnije ukazale sultanu na prijetnju Otomanskoj Imperiji koju su predstavljala otkrića evropskih moreplovaca u Indijskom okeanu i Arapskom moru.

Priča dalje navodi, ne bez ironije, da je knjiga koju je Piri Reis napisao bila povod za njegovu smrt. Naime, u knjizi je Reis zahtijevao od Sultana da protjera Portugalce iz Crvenog mora i Golfskog zaliva, te ga je Sultan postavio kao glavnokomanujućeg flote. 1551. godine u bici protiv Portugalaca Piri Reis gubi većinu svojih brodova i, iako već u osmoj deceniji života, biva osuđen na smrt.

Do 1929. godine kada ponovo otkrivena, mapa je bila potpuno zaboravljena. Svega nekoliko istoričara, sa izuzetkom Kahle-a posvećuje pažnju ovoj mapi.
Ali 1954. godine diplomac sa Harvard Univerziteta u Kembridžu, u državi Masačusets, profesor istorije nauke na Keene State koledžu Dr Charles Hapgood [Čarls Hapgud] daje zadatak svojim studentima da pobliže ispitaju ovu mapu. Nakon punih sedam godina istraživanja i mnogo odbačenih hipoteza, Hapgud izdaje knjigu.

U uvodu za svoju knjigu, Maps of the Ancient Sea Kings, iz 1979. godine, Dr Charles Hapgood navodi: "Ispostavlja se da su precizni podaci prenošeni od usta do usta. Čini nam se da su karte proistekle od nama nepoznatih civilizacija i da su prenošene generacijski, najvjerovatnije preko minojske kulture sa Krita i Feničana koji su kroz period od više od hiljadu godina bili najveći moreplovci starog svijeta. Mi danas imamo dokaze da su ove mape sakupljene i da su bile proučavane u velikoj Biblioteci u Aleksandriji i da su geografi koji su tamo radili uz pomoć ovih starih mapa pravili nove."

Prema hipotezi koju je postavio Dr Charles Hapgood, Piri Reis je najvjerovatnije došao u posjed jedne ili više ovakvih mapa koje su nekoć bile locirane u Velikoj Aleksandrijskoj Biblioteci, čuvenoj i najvažnijoj biblioteci starog svijeta. Hapgood je sačinio rekonstrukciju prema kojoj su kopije ovakvih dokumenata kao i neki originali prebačeni u tadašnje regionalne centre za obrazovanje među kojima je bio i Konstantinopolj, današnji Istanbul. Tokom četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine, krstaši su uspjeli da prodru u Konstantinopolj i tada su ove mape počele da cirkulišu među evropskim mornarima.

Hapgood dalje piše:
"Većina ovih mapa predstavljala je Mediteran i Crno More, ali su opstale i mape drugih područja. Među njima su bile i mape Sjeverne i Južne Amerike, mape Arktika i okeana Antarktika. Jasno je da su davni moreplovci putovali od Sjevernog do Južnog pola. Koliko god to zvučalo nevjerovatno, iz podataka sa ovih mapa proizlazi da su stare civilizacije istraživale Antarktik još u doba kada obala Antarktika nije bila prekrivena ledom. Takođe je jasno da su ovi stari moreplovci raspolagali instrumentima za navigaciju kojima su mogli veoma precizno da određuju koordinate u prostoru i da su ovi instrumenti nadmašivali svu tehnologiju i nanje Starog i Srednjeg vijeka kao i ono modernih vremena sve do druge polovine XVIII vijeka..."

Ovi dokazi o postojanju naprednih tehnologija podržavaju mnoge druge hipoteze iznošene dugi niz godina koje govore o davnim, nestalim i zaboravljenim, naprednim civilizacijama kao što su Atlantida ili civilizacija Mu. Naučnici su mnogo puta bili u stanju da opovrgnu ovakve hipoteze zbog nedostatka dokaza i prikažu ih kao mit, ali ova mapa nam pruža dokaze koji ne mogu olako da budu zapostavljeni. Ovi dokazi nam nalažu da preispitamo sve ostale dokaze koji su u prošlosti izneseni i zapostavljeni, u novom svjetlu i otvorenog uma."

Dvije godine kasnije, Hapgudove hipoteze dostižu neočekivanu popularnost kada izlazi kontraverzni bestseler po imenu "Chariots of the Gods?" [Kočije Bogova?], prva knjiga još čuvenijeg autora po imenu Erich von Däniken. U ovoj knjizi monumentalne važnosti, koja je doživjela više od dvadeset izdanja i koja je prodata u više miliona primjeraka, Deniken po prvi puta iznosi šokantnu teoriju da su našu planetu u više navrata kroz istoriju posjećivali vanzemaljci. Na osnovu dugogodišnjih istraživanja ruševina izgubljenih gradova, potencijalnih aerodroma i mnogo naučnih činjenica, Deniken tvrdi da su našu civilizaciju potpomagala bića sa neke druge planete. Njegova najkontraverznija teorija tvrdi da smo i mi sami potomci ovih "Bogova" i prikazuje arheološke dokaze koji potpomažu njegovu teoriju.

Kao jedan od dokaza Erih fon Deniken navodi i mapu Pirija Rajsa, koja je, prema Denikenu, načinjena uz pomoć mapa koje su vanzemaljci napravili uz pomoć osmatranja iz vazduha. 1953. godine jedan turski mornarički oficir šalje mapu Pirija Reisa Birou za Hidrografiju američke mornarice. Biro je u pomoć pozvao penzionisanog Kapetana američke mornarice koji se posvetio proučavanju davnih mapa, čovjeku po imenu Arlington H. Mallery. Nakon dužeg ispitivanja, Mallery je otkrio koji je metod projekcije korišten da se sačini mapa Pirija Reisa. Kako bi provjerio preciznost sa kojom je mapa sačinjena, napravio je mrežu i prebacio mapu Pirija Reisa na globus. Rezultat je bio fascinantan: mapa je bila nevjerovatno tačna. Njegov zaključak je bio da je jedini način da se načini mapa poput ove bio pomoću fotografije iz vazduha - ali ko je bio u mogućnosti da takvu tehnologiju koristi prije 6 000 godina?

Navodno je i sam Biro za Hidrografiju američke mornarice bio zaprepašćen preciznošću i detaljima mape, uz pomoć koje su čak uspjeli da isprave nekoliko grešaka na današnjim mapama! Određivanje longitudinalnih koordinata za izradu mape Pirija Reisa zahtijevalo je korištenje sferne trigonometrije koja u obliku koji bi omogućio izradu ovako precizne mape nije bila poznata sve do sredine XVIII vijeka.

Hapgood je uspio da dokaže da je urađena geometrijskom metodom i da koristi geografske koordinate pod pravim uglovima raspoređene u mrežu, ali i da je očigledno kopirana sa starije mape koja je projektovana uz pomoć sferne trigonometrije koja u to doba nije bila poznata! Ne samo da su rani geografi znali da je Zemlja okrugla nego im je bio poznat i obim Zemlje sa preciznošću od oko stotinjak kilometara.

Hapgood je tada poslao svoju kolekciju starih mapa čovjeku po imenu Richard Strachan [Ričard Strečan] koji je u to vrijeme radio na Institutu za Tehnologiju u državi Massachusetts [Masačusets], popularnom MIT-u. Zamolio ga je da procjeni koliki je nivo poznavanja matematike bio potreban kako bi se načinile originalne mape. Odgovor je stigao 1965. godine. Strachan je bio uvjeren da je bilo neophodno izuzetno dobro poznavanje matematike, sferne trigonometrije, zaobljenosti Zemlje kao i metoda projekcije. U pismu koje je američki oficir i komandant jedinice za izviđanje američke avijacije Harold Z. Ohlmeyer napisao Čarlsu Hapgudu piše da je norveško-britansko-švedska ekspedicija na Antarktik potvrdila da su geografske odlike terena Zemlje Kraljice Maud kao što su kopnena masa, obala, rijeke i planinski lanci, platoi, zalivi, a koje prikazuje mapa Pirija Reisa do u tančina vjerodostojne. Istraživači su do ovih detalja došli koristeći sonar i seizmička osluškivanja, a sam teren nalazi se ispod gotovo 2 kilometra leda.

Charles Hapgood je 1953. godine napisao knjigu "Earth's shifting crust: a key to some basic problems of earth science" (kasnija izdanja ove iste knjige nose naziv "Path of the Pole") u kojoj je postavio teoriju koja bi trebalo da objasni iz kog razloga Antarktik nije bio pod ledom sve do 4.000 godine prije Hrista.

Ukratko, Hapgood tvrdi da je razlog zbog kojeg na Antarktiku nije bilo leda i koji je bio mnogo topliji položaj kontinenta u to doba. On kaže da se cio Antarktik u to vrijeme nalazio oko 2.000 kilometara sjevernije, a ne na južnom polu, i da se nalazio van polarnog pojasa, u hladnom, ili čak umjerenom temperaturnom pojasu.

Razlog zbog kojeg se kontinent, po njegovom mišljenju, pomjerio na svoju današnju lokaciju treba da se traži u tzv. Pomjeranju Zemljine kore. Ovaj mehanizam, koji se razlikuje od mehaničkog pomjeranja tektonskih ploča ili pomjeranja kontinenata, je ustvari pomjeranje cjelokupne spoljašnje kore planete, koja se naziva litosfera, u odnosu na mekšu unutrašnjost. Hapgood detaljnije opisuje ovu teoriju u svojoj knjizi "Maps of ancient sea-kings".

Ova teorija poslata je na razmatranje čuvenom Albertu Ajnštajnu koji je pokazao iznenađujući entuzijazam, te u uvodu za knjigu "Earth's shifting crust" kazuje: "Polarne regije raspolažu sa konstantnim depozitima leda koji nije simetrično raspoređen oko polova. Zemljina rotacija utiče na ove asimetrično nataložene mase i prouzrokuje centrifugalni momentum koji se prenosi na krutu, ne tako elastičnu Zemljinu koru. Kada konstantno uvećanje centrifugalne sile prouzrokovane na ovaj način dostigne određenu tačku, cjelokupna Zemljina kora se pomjeri u odnosu na unutrašnjost planete".

Bila ova teorija tačna ili ne, misterija ostaje. Mapa Pirija Reisa je predmet koji uopšte ne bi trebao da postoji. Prema današnjim saznanjima, niko nije bio u stanju da sačini toliko preciznu mapu, i sa potpuno preciznim longitudinalnim koordinatama u to vrijeme. Prvi instrument koji je bio u mogućnosti da približno izračuna koordinate meridijana izumio je englez John Harrison [Džon Harison] 1761. godine. Prije toga nije postojao način da se dobije prihvatljiva vrijednost meridijana - greška je mogla da iznosi i više stotina kilometara. A mapa Pirija Reisa je samo jedna od niza mapa koja prikazuje nepoznate krajeve, nemoguće znanje i preciznost koja i danas zapanjuje. I sam Piri Reis je priznao da je za izradu mape koristio mnogo starije mape koje su i neki drugi kartografi koristili za izradu mapa velike preciznosti. Jedna od takvih mapa je i Dulčert Portolan mapa iz 1339. godine na kojoj je mreža paralela Evrope i Sjeverne Afrike savršeno precizna, a meridijani koji presijecaju Mediteran i Crno More prikazani su na mapi sa odstupanjem od samo pola stepena! Mapa koju je sačinio Turčin Hadži Ahmed 1559. godine prikazuje 1 600 km širok kopneni pojas koji povezuje Aljasku i Sibir, prirodni most koji povezuje dva kontinenta, Ameriku i Aziju, a koji je pod vodom od završetka posljednjeg ledenog doba kada je nivo vode na planeti porastao i ova teritorija na mapi postala morsko dno. Oronteus Fineus mapa. Još nevjerovatnija je Zenova mapa iz 1380. godine koja prikazuje veliku kopnenu masu koja se proteže na Sjever sve do Grenlanda, a nezamislivo je precizna. Potpuno je nemoguće da je neko u XIV vijeku bio sposoban da proračuna i prikaže ovako preciznu koordinatnu mrežu meridijana i paralela. Mapa koju je 1532. godine sačinio Oronteus Fineus je isto tako veoma precizna, i prikazuje Antarktik bez polarne kape.

Zaključak
Ove mape, i niz drugih, kao naprimjer Zheng He-ova mapa svijeta, Pizzigano nautička mapa iz 1424. godine, Cantino mapa svijeta iz 1502, Albertin Di Virga mapa svijeta iz 1410, prikazuju geografske osobine naše planete koristeći znanja koja danas smatramo plodovima novog doba. Štaviše, za izradu ovako preciznih mapa korišteni su podaci uzeti sa još starijih pradavnih mapa koje su zauvijek izgubljene. Mapa koje su, vjerovatno, pripadale izgubljenim civilizacijama. Da li je moguće da su ove davne kulture raspolagale znanjem i tehnologijom koju mi smatramo svojom kreacijom i na koje smo posebno ponosni u današnje vrijeme? Neko je sve ovo znanje pretočio u mape u vrijeme u kojem smo mi još uvijek živjeli na veoma primitivan način, i to koristeći nekoliko preostalih parčića koje vrijeme nije uništilo i zaturilo, ali, vidjećemo da ove mape nisu jedino znanje koje su nam naši preci ostavili u amanet, a mi zaboravili kako da ga koristimo. Mapa Pirija Reisa najčešće se pominje kada se raspravlja o mogućnosti da je nekada davno ovu planetu nastanjivala veoma napredna civilizacija, možda naprednija od naše, a koja je na nepoznat način nestala sa lica zemlje i tek sada polako počinjemo da nagađamo šta bi moglo da prouzrokuje ovakav tragičan ishod. Najstarija nama poznata civilizacija, kultura Sumerana u Mezopotamiji, javlja se niotkuda oko 4 000 godina prije Hrista i nema nikakvog pomorskog iskustva. Ali Sumerani nam sa strahopoštovanjem govore o precima koji su bili "bogovi", a zvali su ih Nefilim.
http://www.nezavisne.com/nauka-tehnologija/nauka/Nacrtao-mapu-Antarktika-300-godina-prije-nego-sto-je-Juzni-pol-otkriven-Foto-111754.html

---

Zanimljiv tekst.

Kako su Rumuni prisvojili Teslu
Tezu o rumunskom poreklu poznatog izumitelja godinama plasira deo tamošnje stručne javnosti



„Nikola (Nicolae) Tesla, poznati rumunski naučnik, rođen je 1856. godine u Lici, u selu Smiljanu. To kompletno područje bilo je naseljeno Istro-Rumunima…”, navodi se u srpskoj javnosti do sada nepoznatoj knjizi „Vanzemaljski Rumun“, objavljenoj 2005. godine.

Autor knjige Valentin Ovidiu Vazdoaga, u delu posvećenom Teslinim idejama koje i danas raspaljuju ljudsku maštu, izvodi zaključak da nema nikakve sumnje da je njegovo poreklo bilo rumunsko, budući da mu se ni prezime ne završava na -ić, niti ono ima neko značenje na srpskom jeziku, a nije ni često u današnjoj Srbiji…

Teza o navodnom rumunskom poreklu poznatog izumitelja nije nova, nju već godinama plasira deo rumunske stručne javnosti. „U priličnom brojnim rumunskih izvora pominje se „činjenica“ o Teslinom istro-rumunskom poreklu“, potvrdio je za „Politiku“ Vladimir Jelenković, direketor Muzeja Nikole Tesle u Beogradu. On kaže da se sa takvim podatkom prvi put sreo 2006. godine.

„Na jednom od brojnih skupova koji su Tesli u čast održani 2006. godine, povodom 150. godišnjice njegovog rođenja, posle održane prezentacije, prišao mi je prilično ljutiti poštovalac Tesle i pokazao jednu od stranica velike enciklopedije na rumunskom jeziku. Na toj strani bio je predstavljen poznati ’rumunski’ naučnik i pronalazač Nicolae Teslea i njegov patent aviona s vertikalnim poletanjem iz 1928. godine“, naveo je Jelenković.

Istro-rumunska pripadnost Nikole Tesle „potvrđena“ je naučnim otkrićem profesora Dinu Stefana Morarua, počasnog člana Akademije nauka Rumunije. On tvrdi da su pokrajina Lika i grad Gospić, u čijoj je blizini Tesla rođen, od 15–16. veka bili kompletno nastanjeni Istro-Rumunima.“

Moraru je ove navode prvi put izneo u tekstovima koje su početkom 1999. godine, baš nekako uoči agresije NATO-a na SRJ, objavile rumunske novine. Upravo je Moraru sopštio da poseduje audio-zapis na kome poznati rumunski pronalazač Anri Koanda (čije ime danas nosi aerodrom u Bukureštu) govori o Tesli kao Rumunu. Samo, po ovoj teoriji, Tesla je Rumun poreklom iz srpskog Banata.

„Čini se da je čitavu stvar zamrsio Anri Koanda, poznati rumunski pionir aerodinamike, koji je 1910. godine izgradio prvi eksperimentalni mlazni avion koji je nazvao ’koanda-1910’. U najrazličitijim izvorima često je citirana Koandina izjava koju je navodno uputio Tesli prilikom jednog njihovog susreta. On mu je rekao da je ’jedan od veoma važnih Rumuna, Banaćanin, koji može da menja svet’. Uz to ide i tvrdnja da su njih dvojica razgovarali na rumunskom jeziku“, objasnio je Vladimir Jelenković.

Prema rečima našeg sagovornika, jedan od stručnih rumunskih časopisa koji se bavio ovom temom objektivno primećuje da je „istorija Rumuna na Balkanu, posebno Istro-Rumuna, obavijena misterijom, spekulacijama i vrlo čestim kontradiktornim tvrdnjama“.

Međutim, već u nastavku, isti izvor ulazi u sopstvenu kontradiktornost tvrdeći da „imajući u vidu da je Teslina porodica bila srpskog porekla, postoji velika verovatnoća da je njihovo etničko poreklo vlaško. Ukoliko je to tako, moglo bi se pretpostaviti da je on Arumun ili Megleno-Rumun, pre nego Istro-Rumun“.

Na sva pitanja i dileme čiji je Tesla, najbolje je odgovorio on sam, kroz svoje vatrene i veoma emotivne govore koje je održao za vreme svog kratkog boravka u Beogradu 1892. godine:
„Neobično sam ushićen oduševljenjem kojim me vi predusretate, i oduševljenjem svojim kad se ja posle toliko godina moga bavljenja na strani u dalekom svetu, daleko od svoje otadžbine, daleko od vas gospodo, moja mila braćo, nalazim ovde, među vama. Svoju radost, koju ja ovoga trenutka osećam, ja ne umem da vam iskažem, ali se radujem što ovom prilikom da pred vama, mila braćo, izrazim svagda svoje najmilije zadovoljstvo, da sam bio i da vazda ostajem samo Srbin i ništa više... I ako ima kakve slave i zasluge za čovečanstvo, da se pripiše mome imenu, to ta počast još više pripada srpskom imenu, srpskom narodu iz čije sam sredine ja ponikao”.

Zamalo Šveđanin

Tesla je u najvećem broju izvora označen kao Srbin ili Amerikanac, odnosno srpsko-američki naučnik, inženjer i pronalazač, ali je ponegde i Austrijanac, Hrvat, Mađar, Grk, ili Čeh. Prema rečima našeg sagovornika, jedno od najneobičnijih Teslinih nacionalnosti je svakako švedsko.

„U Teslinoj ličnoj arhivi koja se čuva u Muzeju, postoji važan zvanični dokument koji je izdala Carinska služba SAD u Njujorškoj luci 27. aprila 1908. godine. Iz nekog razloga, Tesla je mnogo godina posle svog dolaska u Ameriku tražio izdavanje dokumenta kojim se potvrđuje tačan dan njegovog ulaska u Sjedinjene Američke Države. U dokumentu doslovce piše da je ’Nikola Tesla’, star 27 godina, rođen u Švedskoj, uplovio u ovu luku na parobrodu City of Richmond 6. juna 1884. godine.“

Zagonetna greška postaje potpuno jasna kada se pogleda spisak putnika koji su ovim brodom zajedno sa Teslom uplovili u njujoršku luku. Činovnik koji je popisivao nove doseljenike, upravo pristigle u „Novi svet“, Teslu je upisao zajedno sa velikom grupom švedskih doseljenika sa kojima je zajedno putovao do Amerike“, rekao je Vladimir Jelenković.

Naš čovek, Bugarin

„Tesla bi mogao da bude i Bugarin, bar sudeći prema originalnoj verbalnoj akrobatici koju je načinio jedan od bugarskih naučnika u lepom gradiću Montani“, kaže Jelenković.

„Federacija naučnih i tehničkih saveza Bugarske uputila mi je poziv da učestvujem u obeležavanju 150. godišnjice Teslinog rođenja. Malo su zakasnili, pa se gostovanje izložbe Muzeja Nikole Tesle i moje predavanje desilo dobre dve i po godine kasnije, krajem 2008. Kada je došao red na domaćine, bugarski naučnik je na početku svog izlaganja utvrdio da je Nikola Tesla srpskog porekla, ali je kao pripadnik slovenskih naroda on isto toliko i Bugarin, dakle „naš“ čovek u potpunosti“, objasnio je Vladimir Jelenković, dodajući da nije bilo prilike da zameri svom domaćinu na ovoj tvrdnji jer je bila izrečenu sasvim dobronamernom i pozitivnom duhu i sa beskrajnim poštovanjem prema genijalnom pronalazaču.

Marko Albunović
Izvor: Politika, Beograd

Objavljena monografija: Kako su vojni piloti bivše SFRJ pokušali uništiti "NLO"?


Misterija je ostala do današnjih dana, a do skora je čuvana i kao najveća vojna tajna

Penzionisani general Zvonko Jurjević, bivši komandanat RV i PVO JNA, opisao je višednevne slučajeve navodnog kontakta sa NLO-o objektima, koje je bivša SFRJ, prema njegovim riječima, čuvala kao najveću tajnu.

U monografiji, posvećenoj najvećoj vazdušnoj jedinici u Crnoj Gori, 172. avijacijskoj brigadi sa aerodroma Golubovci, objavljeno je i autentično svjedočenje o bliskim susretima sa NLO!

Penzionisani general-major Zvonko Jurjević, jedan od bivših komandanata RV i PVO JNA, opisao je fascinantan višednevni slučaj pojave NLO nad južnim dijelom Crne Gore. Tada je bio komandir 172. odreda na aerodromu "Titograd" i konstatovao je čudne situacije u prvim letačkim danima poslije novogodišnjih praznika, prenose "Niške vijesti".



- Pri izvođenju obuke u noćnom letenju, permanento se pojavljivao NLO – posvjedočio je Jurjević.

- Objekat je izgledao kao svjetleća kugla, koji se kretao i mijenjao spektar boja od bijele pa do ljubičaste. Na nebu se ocrtavao kao svijetleće tijelo, izrazito veće od najsvjetlije zvijezde. Viđan je samo u noćnom letenju, pri vedrom ili oblačnom vremenu, tako da je pri potpuno oblačnom bio jedino svijetleće tijelo na nebu, osim aviona.

Svakodnevnim praćenjem uočeno je da je dolazio "niotkuda", približno 50 minuta poslije polijetanja prvog aviona na noćno letenje. Odjednom bi se "iznikao" kao svijetleće tijelo u rejonu Nikšić - Herceg Novi, u letu u kursu 130-150 stepeni.

Uočene brzine objekta su u većini slučajeva bile nešto veće od brzine aviona u vazduhu (N-60 i J-21), znači oko 600 kilometara na sat. A kretao se i i znatno većom, ali i manjom brzinom, pa se nekada činilo kao da se ne kreće.

- Radarska stanica na Prevlaci je u manjem broju slučajeva imala od istog objekta odraz – navodi penzionisani general-major u monografiji, koju je izdao "Prometej" iz Novog Sada.

- Ali, u većini slučajeva nije ga imala na ekranu. Pojavu NLO u vazduhu su sve posade u vazduhu gotovo istovremeno uočavale i javljale u kom pravcu ga vide. Dešavalo se da se u vazduhu nađe po 12 aviona "N-60" i da ga svih 24 pilota zapaze.

NLO bi se vidio u vaduhu približno 10 minuta, a potom bi nestajao tako što bi jednostavno ugasio svijetla, pa nije moglo da se uoči u kom pravcu bi se izgubio.

Pisani su brojni izveštaji o tome, ali su pristizala i dolazila i brojna potpitanja, ponekad sa znatnom dozom nepovjerenja, kao "pratite jaču svijetleću zvezdu" i slično.

Bilo je brojnih pretpostavki, ali ni za jednu nije bilo čvršće materijalne podloge.

A, kako su na obuci imali i stranih pilota, pomišljano je da neko izviđa te aktivnosti. Zato su pretražene sve prostorije, kako bi se na aerodromu uvjerili da neko ne dojavlja vrijeme polijetanja.



Računalo se i odakle bi objekat mogao da dođe za 50 minuta, leteći različitim brzinama...

Jedne subote ili nedjelje, tadašnji komandir 172. odreda kod kuće je donio neočekivanu odluku.

Htio je da vidi šta bi se desilo u neradnom danu, bez planiranih aktivnosti, kada bi tada letilice poletjele, jer je do tada bilo zapaženo da se NLO nije pojavljivao ako nema aviona u vazduhu.

- U kasnim popodnevnim satima pozvao sam u stan tri pilota i komandira VTC, kome sam diskretno rekao da obezbijedi minimalni broj tehničara za opsluživanje četiri aviona "J-21 jastreb" - svjedoči Jurjević.

- Po dolasku na aerodrom, uveče sam saopštio šta sam zamislio, da bez najave i radio veze polete dva aviona i da vidimo šta će se desiti. Avioni su poletjeli jednovremeno, jedan u zonu Nikšić, drugi u zonu Cetinje, i tu su kružili na visini 3.000 metara.

A, poslije 40 minuta, polijeću druga dva aviona i smjenjuju prethodne u istim zonama. Posade prva dva aviona u zoni Cetinje su bili Đuro Stupar, a u zoni Nikšić Đorđe Stanković. Poslije isto toliko vremena i Zvonko Jurjević je poletio u zonu Cetinje, a poručnik Milan Maček u zonu Nikšić, dok su prethodna dva aviona odlazili na slijetanje.

NLO nije tada uočen, ali je očito da su avioni bili mamci za njegovo pojavljivanje. Jer, samo što se Jurjević popeo na 3.000 metara i tačno 50 minuta nakon polijetanja prva dva aviona, iznenada se u rejonu Budve pojavio NLO u vidu jako svijetleće kugle.



- Istovremeno me pilot Maček iz zone Nikšić zove radio vezom, kada je prvi put uspostavljena i pita "Da li ga vidite?" - navodi Jurjević.

- Odgovorio sam da vidim i da ostane u zoni i posmatra. Objekat sam doživio kao svijetleću kuglu, koja mijenja spektar boja od bijele do narandžaste, ali ne mijenja jačinu svjetlosti.

Tada se našao u kursu 310 stepeni i imao je osjećaj da se i objekat tako kreće. Činilo mu se da je rastojanje do NLO oko 10 km i da ima nešto manju visinu. Kako mu je bio tačno preko lijevog krila, dao je "gas" 95 posto i pošao oštro prema njemu.

- Snizio sam na 2.500 metara i poslije minut, pri brzini oko 600 kilometara na sat, vratio sam se u kurs 310, pri čemu mi je objekat bio ispred vjetrobrana – navodi Jurjević u monografiji "172. avijacijski odred".

- Naglo sam skinuo gas na minimalnu snagu, izvukao vazdušne kočnice i smanjio brzinu na 300 kilometara. Činilo mi se da se odstojanje od objekta ne mijenja. Pozvao sam radarsku stanicu na Prevlaci i operator je konstatovao moj radarski kontakt, ali ispred mene nije ništa vidio.

Kada je Jurjević bio iznad Prevlake, upalio je reflektor u nosu aviona, a operator je potvrdio da ga vizuelno vidi. Ali i da ispred njega na većem odstojanju uočava i vidi jako svjetio, koje se kreće u istom kursu. Povećao je potom brzinu na 450 kilometara i sa istim odstojanjem letio do Dubrovnika. Tu je NLO naglo ubrzao, pošao u penjući zaokret ka otvorenom moru i nestao iz vidokruga...

– Dobro je da ja njega ganjam, a ne mogu da ga stignem, jer šta bi bilo da se okrene i počne da ganja mene, a ne mogu da mu pobjegnem – pomislio je Jurjević poslije ovog bliskog susreta.



Po slijetanju, pilot iz zone Nikšić je rekao da ga je stalno vizuelno pratio, a vidjeli su ga i svi ljudi sa stajanke dok je bio u rejonu Budve. A, poslije ovog bliskog susreta sa NLO, Jurjević je napisao izvještaj komandi RV i PVO. Predložio je i dva aviona "Mig-21" bez plana i radio-veze prelete iz Batajnice u Titograd, i da mu se stave na raspolaganje.

Već poslije dva dana u Titograd je avionom JAT-a došao i inženjer Milivoje Jugin, koga je poslala komanda RV i PVO. U kancelariji komandira 172. odjela je formirana stručna grupa na čelu sa Juginom, i uvedena su potrebna sredstva veze.

Jurjević je sve upoznao sa do tada poznatim u vezi pojave NLO i iznio im zamisao za sljedeću noć. Da oni sa pitomcima izvodu normalnu letačku obuku, a da pri pojavi NLO, na njegovo znak svi avioni snižavaju visinu na 500 metara iznad terena, i da idu na slijetanje najkraćim putem. Dva aviona "Mig-21" bi iz pripravnosti broj jedan poletjela i išla na presretanje.

A, po planu obuke, trebalo je da se uvježba grupno letenje u sastavu para po maršruti Bioče-Nikšić-Herceg Novi-Petrovac-Tuzi-Bioče, uz promenu uloga vođa-pratilac, pa još jedan krug. Letjelo bi se na visini 2.500 metara sa šest parova u lancu.

Parovi su redom polijetali i rasporedili se po navedenoj maršruti, tako da su bili na različitim mjestima. Poslije nekih 50 minuta, kada je prvi par aviona najavio dolazak na slijetanje, NLO se pojavio u sredini prostora oivičenog spomenutom maršrutom.

- Sve posade su ga vidjele i javile u kom pravcu ga vide - navodi bivši komandant RV i PVO JNA.

- NLO se pojavio negdje između Cetinja i Danilovgrada i to na istoj visini kao i avioni u vazduhu u kursu prema aerodromu, kao da će i on na slijetanje. Dao sam preko radija ugovoreni signal, avioni su pošli na slijetanje, par "migova" je poletio, a kada je NLO krenuo u pravcu Prevlake, posade su ga odmah vizuelno otkrile.

Piloti "migova" tada dodaju "gas", polaze maksimalnom brzinom za NLO, koji je već od Prevlake letio ka otvorenom moru, ali odstojanje od njega ostaje nepromijenjeno. Avioni čak daju i dopunsko sagorijevanje, ali ne smanjuju odstojanje. Radarska stanica vidi naše avione ali i NLO, kome bilježe brzinu od 1.700 kilometara na sat! A potom radar uočava NLO iza aviona, sa brzinom oko 80 kilometara!



- "Migovi" skidaju forsaž, a kako sam po radio-vezi zaključio da su piloti vidno zbunjeni i uzbuđni, naređujem da prekinu let – svjedoči Jurjević. - NLO je nestao, a Jugin je prokomentarisao da ne postoji ovozemaljska letjelica koja ima ovakav raspon brzina, a koje ostvari u tako kratkom vremenu. Ništa konkretno nismo zaključili.

Potom su napravili i izvještaj komandi RVi PVO, a kako su sa NLO bili u kontaktu oko 15 dana, to ih ih znatno opterećivalo. Pojavili su se i prikriveni strahovi, naročito kod pitomaca, a sa drugih aerodroma su zvale kolege i pitali šta to ganjaju. Neki su podrugljivo, ili u šali, komentarisali da ganjaju vještice.

Kada je Zvonko Jurjević zaključio da ne mogu da dođu do ničega konkretnog i da im od NLO ne preti opasnost, na pripremi za dalje letenje naredio je da se više ne osvrću na pojavu misterije na nebu. Poručio je da, kada ga neko ugleda, samo treba da mu javi.

A sljedeće noćno letenje je otpočelo kao i obično, avioni su odlazili i dolazili na stajanku. Odjednom, u uobičajeno vreme, u rejonu Čeva pojavio se NLO, sa već viđenim karakteristikama. Svi koji su bili na stajanci aviona su ga ugledali i glasno komentarisali.

- Gledao sam ga, iako sam se ponašao kao nezainteresovan – potvrdio je Jurjević. - NLO se kretao prema aerodromu, a uočili su ga i posade aviona u vazduhu. Pilotima na stajanci sam tvrdio na ništa ne vidim, dok mi komandir eskadrile nije prišao i rekao da NLO vidi 100 ljudi na stajanci! Odgovorio sam glasno da ništa ne vidim, jer neću da vidim i da se prestane sa komentarima. A NLO je po dolasku iznad aerodroma ugasio svjetla i nestao. I to zauvijek.

Najveće otkriće čovječanstva: Što je zapravo Higgsov bozon ili "Božija čestica"?!


U "lov" na spomenuti bozon utrošene su milijarde dolara, zna li iko šta je, ustvari, otkriveno

Ne samo što nijedan maučnicima laicima još uvijek nije uspio pojednostavljeno objasniti što je zapravo Higgsov bozon, već danas objavljuju kako su "vjerovatno" pronašli isti. Vijest je doslovno pomela sve druge vijesti iz fokusa, uprkos činjenici da se radi o temi koja je izuzetno stručna i zaista teška za shvaćanje svima koji aktivno ne prate najnovija dostignuća na polju fizike.

No, u "lov" na spomenuti bozon utrošene su milijarde dolara i sukladno tome nije čudno da mnogi nastoje objasniti da li je sav taj novac zaista bio potreban.

Potraga za Higgsovim bozonom

Današnja konferencija će bez sumnje razočarati mnoge. Da li se iko više sjeća NASA konferencije krajem 2010 kada je cijeli svijet s nestrpljenjem očekivao "navodne" senzacionalne vijesti vezane uz otkriće vanzemaljskog života?

Ta konferencija je stvorila toliko uzbuđenja da su pucali internetski serveri diljem svijeta. U konačnici, već 10 minuta nakon početka konferencije, milioni su se začuđeno pogledavali pitajući se "kada će pokazati aliena?"

Potraga za Higgsovim bozonom vjerovatno će ostaviti isti dojam, pogotovo zbog činjenice da mediji uporno inzistiraju na imenu "božja čestica" i samim time potpaljuju bujnu maštu masama. A i LHC tuneli izgledaju kao svemirski brod, što svakako pomaže u održavanju euforije, piše portal Advance.hr.

Ipak, pokušajmo bar u osnovnim crtama pojasniti što je zapravo Higgsov bozon. Kao prvo, definirajmo što je "bozon".

Ako pogledamo unos u našoj inačici wikipedije pronaći ćemo ovaj opis: "Bozoni su čestice cjelobrojnog spina, zbog čega njihovo ponašanje u skupini opisuje Bose-Einsteinova statistika."

Jasnije? Naravno da ne.

Pokušajmo rasčlaniti to u detalje. Naime, u fizici elementarnih čestica "bozon" je jedna od dvaju klasa pod-atomskih čestica. Što to znači? Bez da ulazimo u popis pojedinih čestica, recimo samo kako su pod-atomske čestice one čestice koje su manje od atoma. Uz bozone imamo i femione. Riječ "bozon" dolazi od izvedenice prezimena indijskog naučnika Satyendra Nath Bosea.

Jedna od tih elementarnih čestica je i tzv. Higgsov bozon. Zašto Higgsov? Prema britanskom naučniku Peter Higgsu. Gospodin Higgs je teoretičar fizike sa sveučilišta University of Edinburgh, ima 83 godine i otišao je u penziju 1996.

Crtice o Higgsu

Spomenimo u nekoliko crtica i ponešto o samom Higgsu. 2004. je dobio nagradu izraelske Wolf Fundacije za fiziku, ali nije želio otputovati u Jerusalem po nagradu jer se protivi izraelskom postupanju prema Palestincima. Eto, sada znamo kako je otac teorije o najpopularnijem svjetskom bozonu ujedno i pravično politički osviještena osoba.

Ono što je i važnije od samog bozona je tzv. "Higgsovo polje". A što je Higgsovo polje? Hipotetičko sveprisutno kvantno polje koje - ukoliko zaista postoji - je odgovorno za davanje mase pojedinim česticama. Naravno, radi se primarno o hipotezi - teoriji koja tek treba biti dokazana.

Ono što hipoteza zapravo govori je slijedeće - sve fundamentalne čestice, kao npr. elektroni, dobivaju svoju masu upravo kretanjem kroz to Higgsovo polje. Kada govorimo o konkretnom polju govorimo o prostoru od kojega je , prema hipotezi, sačinjen cijeli naš svemir.

Tu dolazimo do konkretne važnosti Higgsovog bozona. Naime, u anti-naučno pojednostavljenom terminu - nakon što fundamentalna čestica prođe kroz polje, i pritom dobiva svoju osnovnu masu, iza nje ostaje trag - taj trag je upravo Higgsov bozon.

Nadalje, prema teoriji, trag ostaje u izuzetno kratkom vremenu i do njega je nemoguće doći bez sofisticirane opreme.

Tu na scenu dolazi tzv. "Veliki hadronski sudarač" (LHC). LHC se nalazi u tunelu dugačkom 27 km koji se nalazi 175 metara ispod francusko-švicarske granice u blizini Ženeve. Hadron? Hadroni su subatomske čestice na koje djeluje rezidualna jaka nuklearna sila.

Uložen ogroman novac

Privedimo polako kraju ovaj pokušaj opisivanja aktualnog procesa. Milijarde dolara koje su uložene u ovu operaciju trebale bi pronaći ili "primijetiti" postojanje opisanog Higgsovog bozona. Što bi to značilo? Prije svega bi značilo da je teorija gospodina Higgsa tačna i da čestice zaista dobivaju masu kroz proces kretanja u spomenutom teoretskom polju.

Što bi to zaista značilo? Bio bi to velik napredak za nauku u procesu istraživanja subatomskih elemenata, možda čak i promjena paradigme - tj. promjena načina gledanja na pojedine stvari u okviru nauke.

Postoje li loše strane? Možda ni dužnosnici u američkom industrijsko-vojnom kompleksu ne bi znali puno bolje objasniti što je zapravo Higgsov bozon, ali ne bi nas iznenadilo da znanstvena revolucija - kao i bezbroj puta do sada - završi u svrsi stvaranja novog oružja.

Priznali mi to ili ne, naučnici su posebna sorta, velik broj njih jako malo mari za to da li će njihov progres biti u svrhu pozitivne ili negativne konzekvence po čovječanstvo.

Progres ispred implikacija. Naravno, ne svi, nemojmo zaboraviti Alberta Einsteina čiji je jedan od najvećih strahova bio da bi se napredak na polju proučavanja atoma mogao iskoristi za stvaranje oružja. Nažalost, znamo kako je to završilo.

Sve u svemu nakon današnje konferencije i niza "vanrednih vijesti", o Higgsovom bozonu vjerovatno nećemo čuti neko duže vrijeme, kao ni o vanzemaljcima koje nam je NASA navodno trebala prezentirati prije dvije godine.

citat:

---

arnie wrote:

Ne samo što nijedan maučnicima laicima još uvijek nije uspio pojednostavljeno objasniti što je zapravo Higgsov bozon, već danas objavljuju kako su "vjerovatno" pronašli isti....

---

Hronologija potresa u BiH: Najjači onaj iz Banje Luke 1969. godine



Uključujući i posljednji snažniji zemljotres u blizini Zenice, do sada je u Bosni i Hercegovini zabilježen značajan broj zemljotresa što ponovo potvrđuje činjenicu da je ovo područje tektonski aktivno i podložno manjim, pa čak i onim razornijim zemljotresima.
Teritorija Bosne i Hercegovine predstavlja jedan od seizmički najaktivnijih dijelova Balkanskog poluastrva, koji ulazi u sastav sredozemno-trans-azijskog seizmičkog pojasa. Prema raspoloživim podatcima na području Bosne i Hercegovine, u prošlosti se dogodilo više razornih zemljotresa iz lokalnih žarišnih zona magnitude oko 5.0, dok je intenzitet u epicentru dostizao i do 7 stepeni MCS skale.
Posljednji razorniji zemljotres koji je zabilježen u BiH desio se jučer u 1 sat i 12 minuta u blizini Zenice. Podrhtavanje tla trajalo je oko deset sekundi, a potres je bio magnitude 4,7 prema Richteru. Epicentar potresa bio je oko 10 kilometara sjeveroistočno od Zenice, a intenzitet u epicentru 6 – 7 stepeni Mercalli-Cancani-Siebergove ljestvice. Ubrzo nakon prvog potresa, uslijedio je drugi jačine 4,2 po Richteru, a kasnije još jedan od 2,9 stepeni.
U BiH ima nekoliko značajnih regionalnih rasjeda kao što su bugojanski, višegradski, neretvanski i banjalučki, uz koje se mogu stvarati zemljotresi razorne jačine, a često uzrokuju manja podrhtavanja tla.
Tako se, po podacima seizmografa, u BiH godišnje zabilježi oko 1100, ili u prosjeku tri zemljotresa dnevno slabija od tri stepena po Mercallijevoj skali. Radi se o zemljotresima koje zabilježe uređaji, dok ih ljudi ne osjete, a oko desetak zemljotresa godišnje osjete stanovnici BiH.
Najjači zemljotresi koji su zabilježeni do sada u BiH su 1905. godine, u Petrovcu, jačine 5,0, 1907. u Počitelju, jačine, 5,7, 1908., Vlasenica, 5,3, 1916., Bihać, 5,0, 1923. Jajce, 5,0, 1927., Ljubinje, 6,0, 1940., Derventa, 5,1, 1950., Drugovići / Banja Luka, 5,7, 1962., Treskavica, 6,0, 1967., Srebrenica, 5,1, 1969., Gacko, 5,0, 1981., Banja Luka, 5,4, 1974., Lukavac, 5,0, i 2003., Stolac-Hutovo blato, 3,6 stepeni prema Richteru.
Najjači zemljotres ikada zabilježen u BiH desio se u Banja Luci, 1969. godine, a izmjerena jačina ovog zemljotrea bila je 6,6 Richtera. Počeo je neuobičajeno jakim prethodnim udarom, u noći 26. oktobra u 2:55 sati; podrtavanje se nastavilo do 8:53 sati kada je se desio i onaj najjači zemljotres jačine 6.6 Rihterove skale.
U zemljotresu 1969. godine, 15 osoba je izgubilo život, hiljadu ljudi su bili teže i lakše ozlijeđeni. Materijalna šteta je bila ogromna. Potpuno je uništeno 86 000 stanova.
U posljednjih 104 godine u BiH je zabilježeno 1084 zemljotresa jačih od tri stepena Richterove skale. Seizmografi tvrde da u sljedećih 50 godina na području BiH mogu se očekivati zemljotresi maksimalnog intenziteta do sedam stepeni Mercallijeve skale, znači s mogućim oštećenjima kuća.
No za razdoblje od 100 ili više godina za područje Banje Luke, planine Treskavice, te područje Trebinja i Neuma, prognozira se razorne zemljotrese s velikim štetama, ali i ljudskim žrtvama.
Iz zabilježenih zemljotresa jasno je da se na području Bosne i Hercegovine, dogodilo više razornih zemljotresa s najjačim intenzitetima iz žarišnih zona Ljubinje, Treskavica i Banja Luka.
Južna i zapadna Hercegovina su vrlo ugrožena područja zemljotresima. Posljednji zemljotres, u 2004.godini, jačine 3,3 stepena po Richterovoj skali te nekoliko slabijih još jednom su građanima Livna pokazali kako žive u seizmološki poprilično aktivnoj zoni.
Na teritoriju bivše Jugoslavije najčešći i najjači zemljotresi desili su se u predjelima Dinare, donjeg toka Neretve, Boke Kotorske, Dubrovnika, Podrinja, Šumadije, Metohije, Banja Luke i Skopja.
Najveći zemljotresi do sada su zabilježeni u Skopju (1518. i 1963.), Dubrovniku (1667. I 1924.), u predjelu Resave (1911), Hercegovine (1924), u Šumadiji (1927), Valandovu (1931), Debru (1967), Banja Luci (1969), i crnogorskom primorju (15.04.1979).

Izvor. Avaz

Napomena: A Tuzla? Izgleda da je Tuzla najsigurnija.

[Edited by Dajdza on 30-07-2012 at 01:55 GMT]

Gje mozemo ocekivati zemljotrese?



Dakle, ni Tuzla nije izuzetak.

Gugl u čast Marije Montesori



SAN FRANCISKO - Najpoznatiji internet pretraživač "Gugl" promijenio je danas logo povodom 142 godine od rođenja Marije Montesori italijanskog ljekara, obrazovnog radnika i pedagoga, filozofa i filantropa.
Marija Montesori, koja je rođena 31. avgusta 1870. u Kjaravaleu, u Italiji, najpoznatija je po svom obrazovnom sistemu "Montesori", koji se odnosi na djecu od rođenja do adolescencije.
Njene obrazovne metode i danas su u primjeni u velikom broju državnih i privatnih škola širom svijeta.
Kada je imala pet godina, cijela porodica se preselila u Rim, gdje je, po završetku osnovne škole, nastavila školovanje na Regionalnom tehničkom institutu "Leonardo da Vinči", sa namjerom da postane inženjer.
U to vrijeme, kada su se žene uglavnom bavile društvenim naukama, to nije bilo uobičajeno.
Do mature su se njene želje izmijenile, ona je poželjela da upiše medicinski fakultet. Iako su je roditelji nagovarali da se počne baviti obrazovnim radom, tj. da postane nastavnik u školi, ona je čvrsto ostala pri svojoj odluci da postane ljekar.
Osim njenih roditelja, ni tadašnje društvo nije bilo spremno na tako nešto: na medicinskom fakultetu svi studenti su bili muškarci i Mariji je odbijen upis.
Nakon neuspješnog razgovora sa profesorom, Marija se nije predala i navodno mu je odgovorila: "Ja znam da ću postati ljekar.“
Postoje tvrdnje da se na kraju u spor umiješao i sam papa Lav 13. koji joj je pomogao da se upiše na Univerzitet u Rimu, na odsjeku za fiziku, matematiku i prirodne nauke, na kome je dvije godine kasnije diplomirala.
Na osnovu te diplome bez problema je upisala medicinski fakultet i tako postala prva ženska osoba u Italiji koja je završila medicinski fakultet, na Univerzitetu "La sapijenca" u Rimu.
Odmah nakon što je kao vrlo dobar student diplomirala, u julu 1896. godine, Marija Montesori se zaposlila u bolnici "San Đovani" u sklopu univerziteta.
Iste godine dobila je molbu da predstavlja Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena, na kojem je u svom govoru zastupala društvene reforme prema kojima žene treba da imaju ista prava kao i muškarci.
Godine 1897. dobrovoljno je pristupila istraživačkom programu u psihijatrijskoj klinici Univerziteta u Rimu, gdje je radila sa Đuzepeom Montesanijem.
Postavši član univerzitetske psihijatrijske klinike, Montesorijeva je ubrzo počela da se zanima za obrazovanje "retardiranih“ i "nazadnih“. NJen rad sa djecom zaostalom u razvoju počeo je da pridobija više pažnje u naučnim krugovima.
Iako je doživjela brojne kritike tokom tridesetih i četrdesetih godina 20. vijeka, metoda "Montesori“ je preživjela i danas se primjenjuje u brojnim školama i vrtićima širom svijeta.
Najviše se primjenjuje u SAD, u kojima postoji više od 1.100 škola zasnovanih na toj metodi. U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji preko 500 škola zasnovanih na obrazovnom sistemu "Montesori", u Kanadi 33, u Australiji 160 sa više od 12.000 učenika, a brojne škole zasnovane na njenom sistemu postoje i u Njemačkoj, Holandiji...
Godine 1949. Marija Montesori je nominovana za Nobelovu nagradu, ali je nije dobila, a 1980. godine Montesori se našla na kovanici od 200 italijanskih lira. Tokom devedesetih godina prošlog vijeka njena slika bila je na novčanici od 1.000 lira, koja je tada najčešće bila u upotrebi.
Na prethodnom izdanju novčanice od 1.000 lira bio je Marko Polo, a novčanica sa likom Marije montesori održala se sve dok nije uveden evro kao zvanična valuta u Italiji.
Odmarajući se u bašti porodice Pirson u Holandiji, u Nordvijku, Marija Montesori je preminula 6. maja 1952. godine u prisustvu svog sina Marija.
Razgovarali su o tome da li treba da se uputi u Afriku. Rečeno joj je da je sa 81 godinom isuviše krhka da bi putovala tako daleko i da bi mogao neko drugi ići umjesto nje i održati predavanje.
"Znači više nikakve koristi od mene?“, upitala je. Nakon sat vremena umrla je od moždanog udara.