Tacno radi se o filmu no smatram da je temi mjesto ovdje.Zapravo sve sto se u filmu vidi cuje i osjeti jeste posledica politike.
Misljenja sam da ovakve stvari ne treba gurati pod tepih...
Nesto sam ovih dana malo vise bio prisutan na nekim forumima u Holandiji o civilnim zrtvama rata.
Imao sam priliku upoznati jednu zenu koja prezivjela nesto stravicno, a sve zbog toga sto je bila u mjesovitom braku.Suvise sam mali covjek da bi mogao opisati stravican zivot ove jadne zene, a ima njih na hiljade....
rane bole svaki dan, kako se odnosti prema takvim?




http://www.slobodnaevropa.org/content/o-filmu-halimin-put/24937516.html

[Edited by mustajbeg on 18-12-2013 at 13:06 GMT]

[Edited by mustajbeg on 18-12-2013 at 13:07 GMT]

da refresh temu i da poguram.

o cemu se ovdje treba pisati?

o mjesanim brakovima?

citat:

---

MelMel wrote:
da refresh temu i da poguram.

o cemu se ovdje treba pisati?

o mjesanim brakovima?

---

citat:

---

mustajbeg wrote:


o svemu, kreni, uvodni post imas;
ako ti je volja reci svoje misljenje za ovo svoje zadnje pitanje.

---

citat:

---

MelMel wrote:

nije mi volja - degutantno mi uopste razglabati o "mjesanim" brakovima kao o nekom fenomenu, narocito u sadasnjem vijeku......samo upitah sta je tema.

---

Mozda je tema, pojedinacna sudbina ljudi..

Ja u mojoj i siroj i blizoj familiji imam dosta rodjaka koji su djeca iz mjesovitih brakova , ali mislim da taj pozitivni fenomen, gdje su mjesoviti brakovi opstali i u ratom unistavanoj Tuzli, je nesto s cime se Tuzla zaista moze ponositi..Nije svugdje bilo tako, ili pojedinacne sudbine nam svjedoce, da negdje drugo je bilo potpuno drugacije..

Neka ostane zapamceno!



Prijedor 1992: Dr. Esad Sadiković Strijeljan, a Djeca Pokrštena




Porodična tajna o kćerki i sinu svirepo ubijenog humaniste: Esu ubili, djecu pokrstili

Dvije decenije od egzekucije dr. Ese Sadikovića njegova djeca žive u Americi



Dr. Esad Eso Sadiković, ugledni ljekar, specijalista za uho, grlo, nos s UN-ovim Plavim pasošem, nenadmašni kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova, ali i običnog puka, koji je godinama hranio hedonizam čaršije genijalnom iskrom za humor, izveden je 5. avgusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.

Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 20 godina nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe “Ljekari bez granica”.

Prejak za njih

Legendu o nadmoćnom preziru Doktora Ese nad svojim dželatima i gospodski odlazak u smrt kakav još nije opisala literatura, da se barem nakratko pojavi “na kapiji” Prijedora, ovaj bi veliki čovjek ponovio “u dlaku isto” kao i 5. avgusta 1992. Ni u posljednjim trenucima nije želio pokazati kako iščekuje smrt kao svršetak poniženja. Kada su Esu poveli, a logoraši Omarske zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose, on im je, kako Vehid Gunić prenosi u svojoj knjizi “Doktor Eso”, hladno dobacio:

- Šta cmizdrite!? Je.. .. se!

Bio je intelektualna ikona prijedorske čaršije, uz to lijep i naočit muškarac, neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Takvoga Doktora Esu, kao i stotine drugih prijedorskih intelektualaca, beščasno su likvidirali.

- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je “prejak” za njih da bi živio – slažu se listom prijedorski Bošnjaci.

S druge strane, priča o njegovoj porodici drama je sama po sebi. U zavjeru šutnje o djeci rahmetli Ese, Almi i Enisu, koji su u dane kada je njihov otac odveden u Omarsku imali 14 i 12 godina, dvije decenije kasnije niko ne želi da dira. O tome u današnjem Prijedoru niko neće da priča. Neki kojima su, kako kažu, Esina djeca rasla u krilu, u pola rečenice odustanu, kao da čuvaju slike tog lijepog vremena, prijeratnog.

No, ono što se zna jeste da se bivša supruga dr. Ese Sadikovića Zorica Sadiković, zvana Cica, nakon svega udala za njegovog radnog kolegu, pravnika u prijedorskoj bolnici Bogdana Tadića, koji je, kako saznajemo, umro prošle godine. Esinoj djeci Almi i Enisu tokom rata promijenjena su imena u Veronika i Filip!

Većina Prijedorčana vjeruje da se Zorica udala onda kada je dobila sigurnu vijest da se “Eso nikada neće vratiti”. Zašto je to, uopće, važno, pitat će neki, uz stav da djecu treba ostaviti na miru, jer je dosta užasa kroz koji su prošli. No, užas nad užasima dogodio se njihovom divnom ocu Doktoru Esi i bilo bi važno čuti krv njegove krvi, bića za koje je živio do posljednjeg daha.

Njegova djeca postala su ljudi, ostala je šutnja i neizvjesnost o istini koja se iskvarila čekajući da je popravi neko novo vrijeme. Dakle, Enis Sadiković danas ima 31 godinu i nosi ime Filip, njegova sestra Alma ima 33 i zove se Veronika. Žive u Americi, u blizini Čikaga. Do njih je nemoguće doći.

Nema ih na Facebooku (FB), ne pomaže ni “googlanje”. Doduše, na FB-u jedino je moguće naći Filipa Sadikovića (ćirilicom), čiji je profil u potpunosti sakriven. Za Veroniku Gagović (Almu), koja se u međuvremenu udala, saznajemo da je završila studij medicine.

U Prijedoru, u porodičnoj kući Esinih roditelja, svega stotinjak metara od mezara njenog bivšeg supruga, ukopanog 2007., bivšu gospođu Sadiković nismo pronašli. Ni na drugim adresama nismo uspjeli stupiti u kontakt sa Zoricom Cicom Gagović-Tadić. U Prijedoru je, inače, ni poznanici ne vide. Kažu, možda je otišla kod djece u Ameriku.

Esi Sadikoviću dio svoje knjige “Operacija jesen ’94″ u izdanju DES-a Sarajevo posvetio je i ratni reporter Šefko Hodžić, koji je zabilježio da su prijedorski vlastodršci krili ubistvo doktora Ese Sadikovića.

Posmrtne nevolje

- Tek kada je pravnik Bogdan Tadić rekao Esinom daidži Enveru Kovačeviću da je Eso “otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je s vojskom 1992. godine zaposjeo lijepu kuću Ese Sadikovića. On se 1995. oženio Esinom suprugom Zoricom. U ratu su nastavljene i posmrtne nevolje dr. Ese Sadikovića. U crkvi su pokrštena njegova maloljetna djeca. Promijenili su im imena i prezime - napisao je Hodžić.

On je zabilježio i da je godinama kasnije Alma Veronika, kada se poslije rata pokušavala upisati na Medicinski fakultet u Sarajevu, ali je odustala, jer je u međuvremenu dobila stipendiju za studij u Americi, nani Seniji tada dala dokument SDS-a Prijedor iz 1993. kojim je odobreno Zorici Gagović da pokrsti djecu i promijeni im imena i prezime. Nana Senija tu potvrdu je pocijepala.

Hodžić je objavio i da je Alma imala dobre preporuke za studij, jer je radila kao prevodilac u OHR-u u Banjoj Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Kasnije je Alma Veronika u Ameriku dovela i brata Enisa Filipa.

Dvije decenije od smrti dr. Ese Sadikovića svi njegovi biografi, računajući i rodicu Alidu Pejić, rado će pričati o onome šta je on značio za Prijedor, o Esi u logoru Omarska, o peticiji za Skopsku ulicu u ovom gradu, koja bi nosila njegovo ime, o književnoj nagradi “Dr. Eso Sadiković” i Fondaciji istog naziva. Ali, o Almi i Enisu Sadikoviću, Esinoj voljenoj djeci, s kojom je svakodnevno šetao po prijeratnom Prijedoru…

- O svemu možemo pričati, ali svetinja u koju ne želimo dirati je Esina porodica. Djeca su u vrijeme rata imala 14 i 12 godina. Ja s njima nisam bila u kontaktu, ne znam šta su ta djeca proživjela u toku rata, ne znam ništa o njihovom odnosu prema smrti oca. Ne mogu vam tu pomoći. Ne znam šta su ta djeca proživjela. Ne znam zašto je njihov odnos prema ocu takav. Ne znam zašto nisu došli na očevu dženazu. Ja se samo mogu nadati da će ta djeca jednog dana doći na čelo Fondacije – kaže Alida Pejić, čiji je rahmetli otac rođeni brat Esine rahmetli majke Senije Kovačević.

Alida Pejić upoznaje nas i sa “detaljem” – Zorica Gagović-Tadić tužila je “Oslobođenje” zbog objavljivanja fotografije djece. Taj sudski proces, navodno, još nije okončan. Pejić priznaje i da je samo jednom za sve ove godine na ulici porazgovarala sa Zoricom Gagović-Tadić.

- Taj razgovor nije za novine – dodala je.

(Ne)razumljiva šutnja djece i muk bivše supruge tako ostavljaju bezbroj upitnika i dojam kako bi njihova iskrena ispovijest napravila još veću nesreću – možda i veću od svirepog ubistva njihovog oca!?

Ko je dao uzorke krvi

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića ekshumirani su iz jame Hrastova glavica, a proces identifikacije putem uzoraka DNK nije bio moguć bez krvi srodnika. Do danas je ostala tajna jesu li Alma i Enis dali u Americi uzorke krvi. Ako jesu, onda su uzorke dali Filip i Veronika.

Ako nisu, onda je uzorak krvi mogla za života dati Esina majka Senija, koja je umrla u ljeto 2001. godine. Kompletan tužilački predmet “Hrastova glavica” prebačen je u Tužilaštvo BiH, a uvid u dosje “Dr. Eso Sadiković” nije moguć. Pravila ICMP-a zabranjuju otrkivanje takvih podataka.

Cedulja iz Omarske: “Alma, Bato, voli vas Tajo”

Dr. Ibrahim Beglerbegović, specijalista fizijatar, bio je kratko logoraš Omarske. Na odlasku, Eso mu je dao cedulju.

- Na papiriću je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo.” Cedulju sam posredno uručio njegovoj supruzi – sjeća se dr. Beglerbegović.

Bolne rane nane Senije

- U proljeće 1998. godine Alma Veronika je svojoj nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. U tekstu se nigdje ne spominje Alma Sadiković nego Veronika Gagović. Veronika Alma poslala je nani i prijevod teksta i na margini rukom napisala objašnjenje: “Još nisam u mogućnosti da u školi koristim svoje ime tako da se Veronika još odnosi na mene. Nadam se da će vam se dopasti članak. Voli Vas Lola.”

Enver Kovačević, brat Esine majke, kaže da je tih nekoliko redaka teško povrijedilo dušu nene Senije. Jer, ako je i imala razumijevanja što su joj unuk i unuka u Prijedoru u ratu morali nositi imena Veronika i Filip, nije mogla prihvatiti da u slobodnoj Americi nisu vratili svoja imena i svoje prezime koje im je dao otac Eso.

Nana Senija umrla je u ljeto 2001. godine. U mezar je, kažu, odnijela dvije rane. Prva je to što su joj sina jedinca ubili prijedorski Srbi zbog kojih je ona još kao 17-godišnja djevojka u Drugom svjetskom ratu otišla u partizane, a druga – to što su joj pokršteni unuka i unuk pa potomstvo njenog sina jedinca neće nositi njegovo prezime.

Odnijela je, također, i još jednu bolnu ranu. Esina udovica Zorica i njen novi izabranik Bogdan Tadić žive u njenoj kući u Prijedoru, a jednoj međunarodnoj instituciji za visoku kiriju izdali su vilu doktora Ese Sadikovića.

Kako kaže Esin rođak Mirza Ibrahimpašić, ironija je u tome da je Tadić ombudsmen za ljudska prava u Prijedoru.

- Tako nestaju zemaljski tragovi koji treba da svjedoče o plemenitom čovjeku, doktoru Esadu Esi Sadikoviću – zaključuje svoju priču Šefko Hodžić u knjizi “Operacija jesen ’94″, izdatoj 2007. godine.

Zna i za knjigu o ocu

Iz Čikaga je prije mjesec stigao publicista Vehid Gunić, autor knjige “Doktor Eso”.

- Esina kćerka je među deset najuspješnijih studenata medicine u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Eso živi u njoj, ona nosi njegove gene. Ostavio sam joj poruku, htio sam je vidjeti. Ona zna za moju knjigu o njenom ocu, znam da je dobila knjigu – ispričao nam je Gunić.

Dodao je da je tema o Esinoj djeci delikatna i da ne zna zašto djeca šute, a volio bi znati.

Majka u partizane otišla da spašava Srbe

Ratni reporter Šefko Hodžić o Esi Sadikoviću i njegovim roditeljima napisao je i jedan, kako sam autor navodi, “važan moment za ovu priču”:

- Bio je sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog, odnosno kozaračkog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, također poznate kozaračke partizanke Senije, koja se djevojački prezivala Kovačević. Važan moment za ovu priču je činjenica da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane – radi Srba. Jer, nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi.

Hasko i Senija Sadiković proveli su radni vijek u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, službujući u raznim dijelovima Jugoslavije. Hasko je bio pukovnik, a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio Eso. Ali, porodica Sadiković najveći dio života provela je u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, pa i specijalizirao. Kao vojnik, Eso je upoznao lijepu studenticu ekonomije Zoricu Gagović iz Zaječara i ubrzo su se vjenčali. Kum im je bio poznati general Milosav Bojić, Haskov ratni komandant iz Prve proleterske.

Ostaje tajna zašto je mladi ljekar Eso Sadiković zavolio Prijedor više od Sarajeva…

Jedan od najboljih prijatelja postao je gospodar života i smrti

Šefko Hodžić zabilježio je i da je dr. Sadiković, omiljen kao ljekar, stekao veliki broj prijatelja u prijeratnom Prijedoru. Jednom je među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrojao i doktora Miću Kovačevića.

U noći sa 5. na 6. avgust 1992., napisao je Hodžić, “u logor Omarska stigao je i jedan od prijedorskih gospodara života i smrti, dr. Mićo Kovačević”. Te noći Doktor Eso odveden je iz Omerske – u smrt.

Hodžić je objavio i detalje o tome kako su po Esinom odvođenju u Omarsku mnogi pokušavali da ga spase. Čak je i njegova tadašnja supruga Zorica išla u Banju Luku i molila neke moćne prijatelje da pomognu u njegovom oslobađanju. Esina majka Senija, koja je živjela u Sarajevu, te njena braća u Prijedoru pisali su u Beograd i generalu Milosavu Bojiću i tražili pomoć. Dobili su odgovor da su moćni beogradski prijatelji poduzeli “sve što je moguće da zahtijevamo njegovu slobodu”. Bojić je napisao da je u ovome čak “pomagala” i Biljana Plavšić. No, u vrijeme pisanja ovog pisma Eso je već bio mrtav…

* * *

Definicija genocida

Dnevni Avaz
Admir Muslimović

Slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična slika genocida koji je bio namijenjen svim Bošnjacima i cijeloj BiH

Od egzekucije prijedorskog intelektualca i simbola ovog grada doktora Ese Sadikovića nad jamom Hrastova glavica protekle su dvije decenije. Priču o tragičnoj porodičnoj sudbini, čuvanu od prijedorskih vlastodržaca, zamaglilo je vrijeme i prijeti da zauvijek ostane omotana velom tajne.

Ljekar, nekad član međunarodne organizacije “Ljekari bez granica” Eso Sadiković, s UN-ovim plavim pasošem iz logora Omarska odveden je 5. avgusta 1992. godine, kada je i ubijen. Te noći u logor je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti Mićo Kovačević.

Doktora Esu zločinci koji su ga ubili ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, muslimana, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku.

Jedno je sigurno. Međunarodni sudovi su utvrdili genocid i, iako nisu kaznili Srbiju, to će ostati pravna i historijska činjenica. Ali slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična definicija genodica u BiH.

To je „školski primjer” onoga što su agresori, kada god su mogli, činili s onim što je Bosna bila i što jeste, a rahmetli Sadiković bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog čega su mu ovakvu sudbinu i namijenili.

citat:

---

neveli wrote:
Mozda je tema, pojedinacna sudbina ljudi..

Ja u mojoj i siroj i blizoj familiji imam dosta rodjaka koji su djeca iz mjesovitih brakova , ali mislim da taj pozitivni fenomen, gdje su mjesoviti brakovi opstali i u ratom unistavanoj Tuzli, je nesto s cime se Tuzla zaista moze ponositi..Nije svugdje bilo tako, ili pojedinacne sudbine nam svjedoce, da negdje drugo je bilo potpuno drugacije..

Neka ostane zapamceno!



Prijedor 1992: Dr. Esad Sadiković Strijeljan, a Djeca Pokrštena

---

evo iz moje najblize famelije;
http://slavicnet.com/vojnicko_groblje/zekic_zagorka_milan.html

ovaj Zekic(Zagorka)Milan je ustvari Hozdic Sabrija sin mog dajdze.
Koliko se vidi u upisu poginulih ime oca se i ne spominje...
ali nejse.
Poginuo je u Zaluzju u borbi u kojem je bio i njegov drugi brat ali ne na cetnickoj nego na nasoj strani.Nezna se tacno ali mozda ga bas njegov nepokrsteni brat ubio!!!
idemo dalje;
moja rahmetli tetka Mina(Hozdic)udata J...c,ciju smrt sam opisao u onoj prici je sledeci primjer.
Imala je dvije kcerke i dva sina.
Jedna kcerka je Zumra i zivi u Loznici udata za Srbina,udala se jos prije agresije.
Njen covjk bio je cetnik i ubijao je po Bratuncu Vlasenici itd.
Druga kcerka(koja je vrlo mlada umrla)bila je udata u Petrovaradin-Novi Sad za Srbina.Udala se sa 17 godina i dobila kcerku, kojoj ime necu spominjati.Dakle ova moja teticna Suhra umre mlada a cerka joj se uda isto sa sedamnaest godina.
Prije dvije godine na fejsu preko nekog saznam i stupim u kontakt sa njom.Kad sam vidio slike njnog sina Milana od tri godine sa sajkacom i na njoj kokardu razbio sam ali stvarno razbio samsung monitor od bjesa!
Majka i nena ovih pobrojanih kao sto sam vec piso presjecena je puskomitraljezom na pola, ocima svojim vidio rahmetli tetku u tom stanju koju su cetnici masakrirali...
nastavicu, dalje...

[Edited by mustajbeg on 20-12-2013 at 18:24 GMT]

Sami Allah zna koliko je ovih događaja bilo u ratu. Nedavno je objavljena sudbina preživjele djevojčice Senide koja je odgojena u Beogradu, zove se Mila i ne želi vratiti staro ime jer, kako kaže u jednom drugom članku koji sam pročitala, pod njim joj se gubi identitet. Teška i bolna, prebolna situacija.

citat:

---

Dijelovi posmrtnih ostataka Senade, žrtve etničkog čišćenja Osmaka i stravičnih zločina, pronađeni su pedesetak metara od porodične kuće u Capardima. Nakon brutalnog ubistva i spaljivanja, ostalo je tek nekoliko kostiju.
Odnesena u Beograd

"Koliko se mogu sjetiti, kosti su pronađene u dvorištu one kuće. Bile su dvije kosti potkoljenice, lijeve i desne. I bila je desna ramena kost. Mi smo ustanovili da se radi o odrasloj osobi. Pol nismo mogli odrediti, jer su oštećene ostale kosti, ali iz ovih nismo mogli utvrditi način smrti", kazao je jučer doktor Tuco tokom identifikacija kojima su, pored Senide, prisustvovale i dvije Senadine sestre.

Senida je plakala i nije imala snage razgovarati sa novinarima. Umorna je ponavljati svoju tragičnu priču koja je počela u maju 1992, kada su srpski vojnici protjerali bošnjačko stanovništvo iz naselja Kusonje, Caparde, Hajvazi, Mahala...

Tada su počinjeni brojni zločini, a Senida je, ispostavit će se kasnije, odnesena u Beograd i tamo odrasla pod imenom Mila Janković.

Priča o Senidi, koja sada živi u Sarajevu, 2009. godine je obišla cijeli svijet. Nakon što su spalili Caparde i Hajvaze, srpski vojnici su Senidu, tada devetomjesečnu bebu, odnijeli prvo u Šekoviće i Vlasenicu, a zatim je završila u Beogradu, u porodici Živane i Živka Jankovića. Nakon 16 godina Senida - Mila je saznala da je usvojena, te je krenula u potragu za roditeljima. Babu Muhameda, koji živi u Njemačkoj i povremeno dolazi u Caparde, prvi put je vidjela u januaru 2009. Senidina sestra Sanda (198, koja je, također, nestala 1992. godine, još nije pronađena.

Za ratne zločine u naseljima Kusonje, Caparde i Hajvazi do sada niko nije odgovarao. Ubijeno je desetine stanovnika, a njihova imena su ispisana na spomen-ploči pored džamije u Hajvazima. Senidino ime je izbrisano sa ploče.

U prostorijama Komemorativnog centra Tuzla jučer je identifikovano još sedam osoba, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz pojedinačnih i masovnih grobnica u općinama Osmaci, Zvornik, Tuzla, Milići i Šekovići.
Najmlađa žrtva

Identifikovani su Meho Hamzić iz Zvornika (pronađen na površini u Snagovu kod Zvornika), Alija Mustafić iz Srebrenice (reekshumacija na groblju Trnovac u Tuzli), Zejna Ahmetović iz Bratunca (reekshumacija na Trnovcu), Hazim Hasanović iz Srebrenice (pronađen u Novoj Kasabi), Zejnil Lokmić iz Kalesije (pronađen u Šerovačama, Osmaci), Izet Hadžić iz Vlasenice (pronađen u masovnoj grobnici Pelemiši kod Šekovića) i Mirsad Mustafić iz Srebrenice.

Najmlađa žrtva je Hazim Hasanović, ubijen sa 17 godina.

---

U mom mjestu ima slucaj slican doktor Esadovom rahmetli

Zena odmah pred rat rekla muzu da ide kod svojih,i to je bilo sve.Djecu je odvela promjenila imena,pokrstila

Prije par Godina se jedan sin zenio,u crkvi po pravoslavnom obicaju.Bila tu njihova tetka(to jest sestra njihovog oca).kaze bilo joj tesko i kajala se sto je dosla

[Edited by tesnim87 on 23-01-2014 at 13:00 GMT]