PISMO MAJCI

Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svjetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.

Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.

Da ti stalno, u sutonu mehkom,
Ista slika stravom puni tamu:
U kafanskoj tuči kao neko
Zario mi ispod srca kamu.

Nemoj više biti brižna lica!
Samo tlapnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica,
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, nježan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što prije vratim našoj trošnoj kući.

Vratiću se kad nam bašta granje
U proljeće bijelo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko prije osam ljeta.

O, ne budi odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htjela duša –
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.

I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.

Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.


[Edited by djecko on 03-02-2011 at 10:32 GMT]

[Edited by djecko on 03-02-2011 at 12:35 GMT]

ISPOVIJEST MANGUPA



Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.

KO SAM, ŠTA SAM
- Sergej Jesenjin


Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj život uzgred, tužna lica,
ja prožijveh uz ostali svijet.


I s tobom se ljubim po navici -
mnogo puta već se ljubih s drugom,
k'o da krešem vatru po šibici,
nježne riječi šapućem ti dugo.


"Draga moja", "mila", "znaj, dovijeka" -
duša hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod čovjeka,
nema više istine u njemu.


Zato moja dusa i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.


Ali uvijek, tražeć' srodnu sebi,
mučeći se bez nježnosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.


Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voljeh te uzgred, tužna lica,
isto tako k'o ostali svijet.