STRUČNJACI opet udaraju. Ovaj put Stefan Rahmsdorf, profesor oceanske fizike na Potsdamskom sveučilištu blizu Berlina, izdaje novu studiju u kojoj predviđa ozbiljne posljedice koje bi globalno zatopljenje moglo imati na svijet. Rahmsdorf predviđa da bi do 2100. razina vode mogla narasti između pola metra i metra.
Istraživanje je proveo nesiguran u dosadašnje procjene o efektu staklenika i globalnog zatopljenja na razinu mora. Te procjene dosad su se kretale između 9 i 88 centimetara. Tvrdi da kompjuteri koji izračunavaju efekte globalnog zatopljenja podcjenjuju rast razine mora i zato je odlučio provesti vlastitu studiju.
Primijenio je podatke o rastu mora po stupnju Celzijevom po godini, i to je kombinirao s predviđanjima o globalnoj temperaturi u budućnosti i tako došao do ovog rezultata. Glavni krivac, za rast temperature i globalno zatopljenje, jest povećanje ugljičnog dioksida u ozonskom omotaču, što onda pojačava efekt staklenika.
Efekt staklenika je jedan od onih mističnih pojmova za koji nitko točno ne zna što je, ali su svi složni da je nešto loše, zlo, i neprijateljski nastrojeno. A zapravo je stvar vrlo jednostavna. Efekt staklenika je oduvijek prisutan na Zemlji. Naime, plinovi u ozonskom omotaču dopuštaju da dio zrake Sunca dođe na površinu Zemlje, od koje se odbijaju. Kad se vraćaju nazad, onda ti isti plinovi zadrže dio tih zraka, čime se zapravo regulira temperatura na planetu. U elementarnom smislu, bez efekta staklenika ne bismo mogli živjeti. Problem efekta staklenika danas je u tome što u ozon biva puštano sve više plinova, prvesntveno ugljičnog dioksida. Kad je ozonski omotač napunjen ugljičnim dioksidom, onda on propušta zrake Sunca na Zemlju, ali zadržava veći broj njih koje se odbijaju nazad. Zato što je omotač gušći. To dovodi do povećanja temperature.
Dakle, sad smo prešli iz efekta staklenika (koji je vrlo jednostavna stvar, zar ne?) na efekt globalnog zatopljenja. Povećane temperature otapaju polarni led (jako velike količine njega), i on se topi u oceanima. Kako se topi, raste razina mora. Ako bi se globalna temperatura dovoljno podigla, razina mora bi mogla toliko narasti da bi napravila suprotno od onog što očekujemo. Dakle, ne bismo se svi sunčali na plaži, nego bi nastalo novo ledeno doba.
Treba napomenuti da su ovo procjene. Ima podataka koji govore u prilog ovom scenariju. Recimo, razina ugljičnog dioksida u ozonskom omotaču drastično se povećala od industrijske revolucije naovamo. 1750. njegova razina u omotaču bila je 280 dijelova po milijunu, dok je danas 380. Glavni razlozi ovome su povećanje izgaranja fosilnih goriva (najviše nafte i benzina) i smanjenje šumskih površina.
Dakle, kad uzmemo ovo u obzir, imamo klasičnu balkansku tezu da su SAD, zajedno s Kinom i ostalim nepotpisnicima Protokola Kyoto (kojim se pokušava uspostaviti globalni konsenzus oko potrošnje goriva) krive za to što će Zemlja jednog dana opasno nastradati, kao u nekom od filmova katastrofe (recimo, "The day after tomorrow", u kojemu planet odjednom pogodi ledeno doba).
U jednom članku iz jednih dnevnih novina danas piše: "U svakom slučaju, tako dugo dok SAD, kao najveći svjetski zagađivač, bude izbjegavao svoju odgovornost za stanje planeta, odnosno dok se zemlje poput Kine, ali i mnogih drugih, budu pretvarale da odgovornost leži negdje drugdje, neumoljiva prirodna logika brojeva vodit će k daljnjem rastu temperature, otapanju "vječnog" ledenog pokrova na Zemlji i rastu morske razine."
Ovo je elementarno nepoznavanje osnovnih klimatskih odnosa, a kombinirano je i s nepoznavanjem ozbiljnih znanstvenih studija koje se bave globalnim zatopljenjem. Naime, i sam Rahmsdorf kaže o svojoj studiji "Sama činjenica da diljem svijeta dobijamo ovako različite procjene govori o tome koliko su naša predviđanja o razini mora nesigurna".
Dakle, ne tvrde znanstvenici da ćemo mi 2100. plivati u ledenom moru, nego daju jedan vid procjene o tom kako bi stvari mogle izgledati ako se nastavi trend kakav imamo danas. Dakle, oni imaju matematički model, donekle potkrijepljen empirijskim dokazima iz kojeg su izvukli jednu teoriju. Usto, znanstvenici nisu notorne neznalice koje ne uvažavaju jednu od glavnih fizikalnih teorija, onu o determinističkom kaosu.
Ta teorija također je mistificirana, a isto je vrlo jednostavna. Ona se bavi proučavanjem sustava koji pri maloj promjeni početnih vrijednosti daju vrlo različite konačne razultate. Ona je oslikana poznatim efektom leptirovih krila, koji je opet oslikan poznatom rečenicom o leptiru koji mahne krilima na jednom kraju svijeta, a na drugom izazove uragan. Ne morate vi sad bježati iz kuće i ubijati sve leptire, jer ne izazivaju leptiri stvarno uragane. Radi se o tom da ima sustava čije se ponašanje ne može predvidjeti, jer je broj ulaznih vrijednosti strahovito velik. Jedan od takvih sustava je i vrijeme. Najmoderniji kompjuterski sustavi na svijetu, koji zauzimaju cijele sobe, nisu u stanju predvidjeti vrijeme na više od nekoliko dana.
Globalne prilike su druga priča. Mi danas možemo analizirati trendove koji postoje danas, uspoređivati ih s trendovima koji su bili prije, uspoređivati i posljedice i predviđati najizglednije scenarije. Ali, nismo sigurni kako će klima budućnosti izgledati. Jednostavno ne možemo predvidjeti što će sve na nju imati utjecaja. Neka predviđanja o efektima klime u prošlosti pokazala su se netočnim, a neke male stvari koje su se činile nebitnima pokazale su se razornima po klimu današnjice. To jednostavno tako ide.
Naravno, postoji ozbiljan problem klime, i o tome nitko ne dvoji. Sasvim je sigurno da u najgorem scenariju, pa čak i u nekim vrlo realnim, možemo očekivati da ćemo s Medvednice skakati u Atlantski ocean. Ali, nijedan ozbiljan znanstvenik na svijetu, drage Hrvatice i Hrvati, ne tvrdi da je to neizbježno.
Dakle, Index ovim putem, za Novu Godinu, poručuje svojim čitateljima da se ne moraju bojati morskih pasa u Karlovcu, jer to nije baš realan scenarij.
Jovan Dragišić
>>Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu | 
