DAVID OWEN, bivši predstavnik međunarodne zajednice na ratom zahvaćenim područjima bivše Jugoslavije i britanski ministar vanjskih poslova od 1977. do 1979. je povodom smrti Slobodana Miloševića napisao opširan članak za britanski list Telegraph.

Owen opisuje Miloševića kao vrlo složenu ličnost. "Prvi sam ga put sreo u Beogradu u rujnu 1992. kao pregovarač Europske unije na području bivše Jugoslavije. Iznad svega bio je pragmatičar, nemilosrdan u provođenju svojih nauma, iako je mogao provesti sate i sate pregovarajući i pokazujući svoju fleksbilnu stranu punu razmijevanja."- piše Owen.

"Ne možete voljeti takvu osobu, ali moj je posao zahtijevao da sjedim i razgovaram s njim nebrojeno puta u sljedeće tri godine." -dodaje Owen.

Owen smatra da je Milošević posrnuo zbog Kosova: "Milošević je smatrao da je u srpskom interesu pripojiti neke hrvatske i bosanske teritorije, ali zagovaranje Kosova unutar Srbije dovelo ga je na vlast i omogućilo politički uspon."

"Je li bio rasist? Smatram da ne. Jednom se čak ispričao za rasizam generala Ratka Mladića koji je zaista naginjao rasizmu. Čak sumnjam i u Miloševićev nacionalizam. Smatram da je Milošević samo iskoristio duboko ukorijenjeni nacionalizam koji je u Srbiji postojao puno prije nego što je on došao na vlast." - navodi Owen.

Owen Miloševića smatra velikim gubitnikom u kontekstu raspada Jugoslavije. Tvrdi da su Srbi istjerani iz SAO Krajine, iz dijela Bosne i Hercegovine, a ako Kosovo postane neovisno, što smatra sigurnim raspletom, Srbija će izgubiti sve za što se Milošević godinama beskompromisno borio. Smatra da je suđenje Miloševiću bilo vrlo važno, a sada zbog njegove smrti nikada nećemo saznati njegovu presudu.

"Mnogi Srbi nikada nisu prihvatili Miloševićevu optužnicu niti odgovornost za ratove u kojima je bivša Jugoslavija, a sada Srbija i Crna Gora, sudjelovala. Bojim se da će mnogi još dugo izbjegavati pogledati istini u oči." - piše Owen.

"Moramo biti sigurni da niti jedan međunarodni sud neće ponoviti pogreške kakve je Haški sud napravio u Miloševićevom procesu. Smatram nesmotrenim od glavne haške tužiteljica Carle Del Ponte sastavljanje tolike optužnice protiv Miloševića. Očito je da je bio kriv za etnička čišćenja, vjerojatno i za genocid na Kosovu, u današnjoj Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, i smatram da je trebao biti optužen samo pod tim točkama optužnice." -završava David Owen u Telegraphu.

V.Š.

GLAVNA tužiteljica Međunarodnoga kazenenog suda za bivšu Jugoslaviju Carla del Ponte izjavila je u nedjelju u razgovoru za talijanski dnevni list La Repubblica da ne isključuje mogućnost da se bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević ubio i tako uputio "posljednji izazov" međunarodnom pravosuđu.

"Možda nam je uputio svoj posljednji izazov. Što ako se ubio?", upitala se Del Ponte.

Podsjećajući na prethodna samoubojstva u haškome pritvoru, glavna tužiteljica rekla je kako moguće samoubojstvo Miloševića, koji je u subotu pronađen mrtav u svojoj ćeliji, ne bi bio prvi takav slučaj.

Govoreći o redovitim liječničkim pregledima u Den Haagu kojima je optuženik, koji je patio od kardiovaskularnih tegoba, bio podvrgnut, Del Ponte je kazala da je "neobično, ali ipak moguće, da je umro iznenada, a da liječnici nisu primijetili naglo pogoršanje njegova zdravstvenog stanja".

Glavna tužiteljica drži da bi se Miloševićevo moguće samoubojstvo moglo protumačiti činjenicom da mu je ostalo još samo 40 sati za obranu u sudbenom postupku u kojemu je optužen za ratne zločine i za zločine protiv čovječnosti.

Usto je odbacila bilo kakvu odgovornost za Miloševićevu smrt, rekavši ipak da ju je događaj "jako naljutio".

"Čini mi se nemoguće da je toliko godina rada, truda, temeljitog ispitivanja i stalnog svladavanja zapreka u potpunosti propalo. Odjednom je sve propalo i više nema suđenja Miloševiću", rekla je Del Ponte za talijanski list.

Index.hr/Hina

NA GRADSKIM grobljima Banja Luke, Bijeljine i Doboja građani odaju počast jučer preminulom Slobodanu Miloševiću paleći svijeće. Unatoč kiši, vjetru i hladnoći na trgu Krajine u Banjoj Luci zapaljeno je pedesetak svijeća i položeno više buketa cvijeća, te jedan vijenac.

U centru Bijeljine kod spomenika osloboditeljima Semberije tridesetak je građana također zapalilo svijeće u povodu Miloševićeve smrti, a osvanuli su i plakati s Miloševićevim likom sadržaja: "Heroji nikada ne umiru" i "Volimo i mi tebe".

Na glavnom gradskom trgu u Doboju kod stuba za oglase skupina Miloševićevih istomišljenika postavila je biket crvenih ruža s crnom trakom na kojoj piše: "Srpskom heroju, heroju Slobi Miloševiću".

Svijeće su zapaljene i u dobojskoj Sabornoj crkvi sv. apostola Petra i Pavla.

V.Š.

SMRT Slobodana Miloševića prije donošenja presude za ratne zločine ogroman je, ali ne i smrtonosan udarac Haškom sudu i međunarodnoj pravdi, navodi Reuters u svojoj analizi sudskog procesa "balkanskom krvniku".

Najveća lekcija Haškom sudu u najvažnijem sudskom procesu za ratne zločine nakon onog nuernberškog je ta da suci trebaju biti stroži, a tužitelji se usredotočiti na dokazivanje optužnice, a ne na povijesnu rekonstrukciju cijeloga razdoblja.

Kraj suđenja Miloševiću očekivao se za nekoliko mjeseci. Žrtve i pravni stručjnaci zamjeraju Haškom sudu sporost, ali priznaju da je isti sud ipak učinio i mnogo dobrih stvari.

Richard Dicker, pravnik iz američke organizacije za ljudska prava Human Rights Watch, smatra da suci i tužitelji moraju naučiti još mnoge lekcije, između ostalog da duljina suđenja odvraća pozornost od bitnih točaka optužnice.

Milošević je optužen po 66 točaka za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u složenoj optužnici koja obuhvaća desetljeće sukoba u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu. Bio je prvi predsjednik neke države optužen za ratne zločine na Haškom sudu.

Bivši međunarodni predstavnik na Balkanu, David Owen, predbacuje sudu da se trebao usredotočiti na izolirane slučajeve i zločine, kao i tužiteljstvu da nije bilo nimalo selektivno što se tiče Miloševićeve optužnice.

Haški sud je kao razlog izuzetno dugog trajanja Miloševićeva suđenja naveo dozvolu Miloševiću da se, unatoč njegovu zdravlju, sam brani, a sud zasjeda samo tri dana u tjednu kako bi mu dao više vremena za odmor.

Samo pedestak sati prije kraja njegova iskaza, suci su odgodili proces do 1. ožujka kako bi Milošević imao vremena pripremiti se za svjedočenje jednog od posljednjih svjedoka obrane, bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića.

"Milošević je iskorištavao pravo da se brani sam, i to se Haškom sudu više ne bi smjelo događati. Milošević nije bio zainteresiran za svoju obranu, nego je htio očuvati kultan status u očima srpskog naroda koji je imao do uhapšenja." - rekao je Dicker.

Miloševićeva obitelj i istomišljenici optužuju Haški sud za nekorektan tretman, a analitičari se pribojavaju da bi njegova smrt mogla otežati najavljeno izručenje Ratka Mladića.

Unatoč brojnim problemima, bivši predsjednik Haškog suda Theodor Meron ističe pozitivnu ulogu Haškog suda: "Nuernberški proces ostavio nam je u nasljeđe vrlo malo dokaza i transparentnih pravnih procedura. Tu smo mi učinili mnogo."- kaže Meron za Reuters.

Stručnjaci smatraju da je za Miloševićev proces prikupljeno mnogo dokaza koji će Haškom sudu koristiti u ostalim individualnim slučajevima, kao i na suđenju Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, koje je pri Međunarodnom sudu pravde započelo u februaru.

Richard Holbrooke, bivši američki predstavnik na ratom zahvaćenim područjima za Reuters je izjavio kako smatra da je Miloševića kazna za pokretanje četiri rata, preko 300 000 žrtava i 2,5 milijuna prognanika i izbjeglica, barem donekle stigla jer je smrt dočekao u zatvoru.

V.Š.

TIJELO bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je u subotu pronađen mrtav u svojoj ćeliji u pritvoru Haškog suda, podvrgnuto je u nedjelju obdukciji koju vode nizozemski forenzički stručnjaci u Den Haagu, ali u prisustvu jednog srbijanskog medicinskog eksperta.

Haški sud je odbacio zahtjev Miloševićeve obitelji da obdukcija bude izvedena u Moskvi gdje živi njegova supruga Mirjana Marković.

Obdukcija se izvodi na Nizozemskom institutu za forenziku u Den Haagu.

Prema prvim informacijama iz Haškog suda Milošević (64) je preminuo od prirodne smrti u svojoj ćeliji u pritvoru Suda u Scheveningenu pokraj Den Haaga.

Bivši jugoslavenski predsjednik dugo je imao problema s visokim krvnim tlakom i srcem i tražio je od Suda dopuštenje da ode na liječenje u Moskvu. Sud je prije dva tjedna odbacio taj njegov zahtjev obrazloživši to činjenicom da Milošević u pritvoru ima bolju liječničku njegu nego bilo gdje drugdje.

Index.hr/Hina

JOŠ JEDNA zatvorska ćelija Haškog suda je ostala bez svog domaćina. Preminuo je Slobodan Milošević. Vijest je stigla potpuno tiho. Bez pompe, i bez naprasnog prekida redovnog programskog sadržaja na radio i televizijskim stanicama.

Smrću Slobodana Miloševića, zatvorena je još jedna zaključna stranica bliske povijesti ispisane u posljednjih dvadeset godina na najtrusnijem dijelu Balkana. Ista, novija povijest, treba utvrditi kako je svoje tragove u nastanku krenula pisati krvlju - kreirana iz bogatog Miloševićevog opusa u njenoj zamisli i nastanku.

Psi rata, kako će reći Radoslav Stojanović, a njih je, priznati se mora, bilo i previše s one tamo daleko strane Drine, uspjeli su Miloševićeve vizije na brutalan način pretočiti u djelo. Ta brutalnost danas je formulirana jednom rječju ? genocid.

Međunarodni sud pravde u Haagu narednih će mjeseci donijeti odluku u tužbi Bosne i Hercegovine za genocid koju je ona podnijela 1993.godine, protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

Ma kakva bila odluka Suda, njoj se mora prići i sa jednog relativno emotivnog aspekta, čiji dijapazon opservacije mora biti protkan činjenicama koje svoju težinu imaju u duhovnoj dimenziji. Šta za Bosnu i Hercegovinu predstavlja odlazak u vječnost Slobodana Miloševića? Na to će pitanje, razumljivo je, ovih dana, mnogi tražiti odgovor kroz analize, osvrte, iznošenje činjenica.

Za početak ne bi možda bilo loše Miloševićevu smrt smjestiti u kontekst naglašenog napora za promjene Ustava Bosne i Hercegovine. Neprirodnom, bolje reći, prisilnom oplodnjom u američkoj bazi Wright Pattersson u gradiću Daytonu, u saveznoj američkoj državi Ohio, rodilo se kopile od Ustava ? kojeg je neko morao ljuljati i smjestiti ga u kolijevku ? Bosnu i Hercegovinu.

Daytonski Okvirni sporazum za mir uistinu je okončao brutalno ubijanje koje se moglo nastaviti do istrebljenja, u BiH. Sve što je kao rezultat ostalo iza tog Sporazuma, međutim, nakaradno je i nelogično. Nepravedno i bezobzirno. Tri lidera država koje su se najoštrije sukobile u periodu 1991-1995. više nisu među živima. Kronološkim redoslijedom ovaj su svijet napustili Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i na koncu Slobodan Milošević. Njih trojica, pritisnuta Velikim bratom, koji sve nadgleda, parafirali su status quo u Bosni i Hercegovini. Nitko nije zadovoljan, nitko nije pobjedio, a samo je jedan gubitnik ? Slobodan Milošević.

On je naime iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije krenuo ka Velikoj Srbiji, nastavio u krnjoj Jugoslaviji, krahirao u svojoj Srbiji, politički sahranjen i pred lice pravde doveden u Saveznoj Republici Jugoslaviji, na stup srama obješen u državnoj zajednici Srbiji i Crnoj Gori, a vjerojatno će fizički biti sahranjen samo u Srbiji. I to, u onoj Srbiji, koja više neće imati ni Daytonskog spermija zalutalog u utrobu Bosne i Hercegovine ? Republike Srpske.

U Srbiji bez Crne Gore, za par mjeseci bez Kosova najvjerojatnije, sasvim realno i bez Vojvodine i jednog dijela Sandžaka. Miloševiću se sve vratilo kao bumerang. Posijano žito klasjem rađa. Sve ono što je Milošević okom vidio bilo je zasijano korovom. Mnogi su svoj korov istrijebili. Proporcija nicanja korova istodobno je rasla tamo daleko.

U Miloševićevoj Srbiji. No, to i nema više veze sa nečim što treba izvući kao poučak iz naše priče o boljoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Biti euforičan i govoriti o smrti nije baš umjesno.

Međutim, kada se zatvori jedan prirodni ciklus, ne može se ostati na lovorikama. Mrtvaci koji su bili prinuđeni potpisati Daytonski sporazum ući će u povijest. Oni koji ostaju nemaju vremena razmišljati previše o tome. Oni koji su zavrtali ruke u Daytonu danas su manje više politički mrtvaci ? Warren Cristhoper, Madeline Albright, Richard Holbrooke i Wiliams Jefferson alias Bill Clinton. S izuzetkom ovog potonjeg, koji ?puca? na položaj glavnog tajnika UN-a.

Clintonu će kao osvjedočenom prijatelju Bosne i Hercegovine, možda i proraditi savjest, iako zakašnjela, ali koja mu vjerojatno dugo, dugo, nije dala da ima miran i ugodan san. Jer, mogao je uraditi štošta, inicirati, zavrnuti ruku. Mogao je, a, nije. Mogao je, a, jeste. Uradio je to. Ali, prilično kasno. Rijetkima se pruža i druga prilika. On će je, možda, i dočekati.

Miloševiću, Tuđmanu i Izetbegoviću više će biti sasvim svejedno. Oni će se sa svojim djelima sresti na nekom drugom, valjda, boljem svijetu.

Za Index.hr iz BiH piše: Nermin Bise