EKSCENTRIČNI redikul koji je vladao Turkmenistanom otišao je u "dobu nadahnuća", upravo kada je najviše mogao dati svojim sada neutješnim podanicima.
Živopisni i nezamjenjivi Nijazov je doista pripadao kasti besmrtnih, kao od brda odvaljenih diktatora, kao što je bio i karika koja nedostaje između brutalnih i sadističkih beskrupuloznih vladara klase Envera Hoxhe, Idi Amina, Nicolaea Ceausescua i diktatora-hedonista kao što su Castro i Tito.
Gradovi i aerodromi u Turkmenistanu nose njegovo ime, čak je i jedan meteor dobio istu čast, a razmišljajući o Nijazovu i njegovim luđačkim ispadima i fiks idejama koje su nažalost po Turkemnistance u toj državi imali snagu dogmi, ostali smo zapanjeni koliko sličnosti Saparmurat Veličanstveni ima sa ovdašnjim establishmentom koji je vedrio i oblačio u raznim sferama života, ili još uvijek to radi.
Hrvatska je za vrijeme prvog i također doživotnog predsjednika bila Tuđmanistan u punom smislu riječi, a šteta je što se Mesićev prethodnik u Predsjedničkim dvorima nije stigao pobliže upoznati s kolegom sa Kaspijskog jezera, jer dojma smo, da bi zbog mnogih sličnosti, bio rado viđen gost na Pantovčaku, tek neznatno manje omiljen i čest od Francesca Cosige.
Razlog prvi: Otac nacije Kao što je Franjo bio tata svih Hrvata i kako Ljubo Ć. Rojs kaže "Otac domovine, predsjednik svih Hrvata, vrhovni zapovjednik i vrhovnik", tako si je i Nijazov nadjenuo naslov "Turkmenbašija", Vođe svih Turkmena. Kult ličnosti se za razliku od Franjinih učvršćenih pesnica, iskazuje zlatnim kipovima razasutima po cijeloj zemlji; od središta pustinje do najveće zgrade glavnog grada Ašhabada.
Razlog drugi : Avion Svi se još sjećaju Tuđmanovog Challengera, vrijednog dvadesetak milijuna dolara, nabavljenog u jeku rata. Tuđmana nije resila pretjerana sućut za patnje ratom poharane zemlje i stotina hiljada prognanika, pa su on i njegovi dvorjani njegov luksuzni zrakoplov pravdali argumentom da nam se neće valjda predsjednik po svijetu vozati ekonomskom klasom. Kolega Nijazov je investirao 130 milijuna dolara u luksuzni Boeing 767, iznutra obložen drvom i opremljen najsuvremenijom komunikacijskom i navigacijskom tehnologijom kako bi "mogao iz zraka upravljati državom". Pri tome je bitno napomenuti kako plaća ministara u Vladi srednjoazijske zemlje iznosi 70 dolara, dok stanovništvo grca u bijedi, nepismenosti i zaostalosti.
Razlog treći: Tjelovježba i šport Vrhovnik je Croatiu tetošio na državnim jaslama i preko "investicijskog telefona" u vječnog gubitnika i gubitaša ubrizgavao državne desetke milijuna i omogućavao pripreme od Čilea do Kanara, dok su se ostali iz HNL-a mogli odvažiti na dva tjedna kompenzacijama prebijene Plave Lagune. Tuđman je u Zagrebu, pored toliko neasfaltiranih ulica, zapuštenih pročelja i nedostatka vrtića, osmislio rupu bez dna zvanu "Stadion u vječnoj izgradnji", a Turkmenbaši se ponosio luksuznim rehabilitacijskim centrom i odmaralištem s bazenom i modernim medicinskim objektima, i to za konje, u kojem su čak i štale bile klimatizirane. Vrijednost centra procjenjuje se na 15 milijuna dolara.
Razlog četvrti: To je zemlja Turkmenska i od Boga i Alaha "Osoba na visokom položaju mora biti časna", stoji u popisu od 20-ak smjernica koje su objavljene u državnim dnevnim novinama Neutralni Turkmenistan. "Turkmenski dužnosnik mora uvijek misliti na Boga i moliti se Allahu. Mora se sjetiti Boga u radosti i u žalosti", tvrdi dobri i bogobojazni vođa. Podsjetimo, Tuđman je prisežući za predsjednika, mimo teksta zakletve, na kraju ubacio didaskaliju "Tako mi Bog pomogao".
Razlog peti: Atentat I Nijazov ima svog "Boška Čubrilovića", samo što su njemu priredili pravu sačekušu, s prepriječenim kamionom i rafalnom paljbom, dok je na Tuđmana benkovački Gavrilo Princip nasrnuo s plinskim pištoljem.
Razlog šesti: Sprovod Još nam je svima u sjećanju sprovod prvog hrvatskog predsjednika na kojem se pojavio jedan jedini svjetski državnik; bio je to turski predsjednik Sulejman Demirel. Nijazova će, ako je ostao prijatelj kakvi su bili i prije smrti, na Ahiret ispratiti njegov "Demirel", dobro poznati brat "po patologiji", iranski predsjednik Ahmadinedžad.
Razlog sedmi: Penzije Saparmurat Nijazov je oduzeo mirovine starim ljudima koji imaju djecu stariju od 18 godina. Turkmenbaši je smatrao da se za stare roditelje trebaju brinuti djeca, a ne država. Moramo priznati da se neviđena pljačka hrvatskih umirovljenika, izvedena tokom devedesetih, nije provodila pod ovako originalnim kredom, ali učinak po džepu umirovljenika je isti.
Razlog sedmi: Zdravstvo Turkemnbaši je dok si rekao "otorinolaringologija" zatvorio sve bolnice u provinciji i pravo na pružanje liječničke pomoći omogućio samo građanima glavnog grada. Ako ste ikad posjetili bolnice van metropole (iako ni mnoge zagrebačke nisu bolje), kao što je prošle godine inspekcija resornog ministarstva u splitskom KBC-u utvrdila da higijena u kuhinji nije zadovoljavajuća, vjerojatno ste se i sami poželjeli ovu akciju.
Razlog osmi: Amnestija Velika je milost Turkmenbašijeva: u 15 godina je amnestirao više od 150 hiljada zatvorenika. Neki od njih služili su kaznu za veleizdaju, a posljednji val pomilovanja, povodom petnaeste godišnjice nezavisnosti te nekadašnje sovjetske republike, zahvatio je 10 hiljada grješnika: ?Ostali treba da ostanu u zatvoru zato što je njihova krivica ogromna?, rekao je predsjednik. Predsjednik Mesić bi mogao nešto naučiti iz ovog primjera, jer mu se onda ne bi desilo da smanjuje kazne četničkim ratnim zločincima.
Razlog deveti: Izbori Na predsjedničkim izborima Nijazov je pobjeđivao suverenije od Vlatka Markovića, jer je na posljednjim izborima, davne 1992. osvojio čak 99.5 posto, a nema dvojbe kako je i preostalih 0.5 posto crvenih, zelenih i žutih vragova, prodanih tko zna čijim škudama, njegova svemoćna i sveprisutna policija izvela na pravi put.
Razlog deseti: Glazba Na još jednog neuništivog hrvatskog velmožu; Tončija Vrdoljaka, Turkmenbaši ne podsjeća samo po objedinjenju svih važnih funkcija u svojoj osobi, nego i po oživotvorenju želje koju si je onomad, kao ravnatelj HRT-a, dao ispuniti i Tonči: zabrana puštanja strane muzike. Vrdoljak je poludio kada se jedne noći kasno vratio pa zatekao Cuculićev Top DJ Mag i Pištinu Metal Maniju i odmah potom na sjednici vijeća Katerdale duha izjavio: "Kakva je to muzika tupa-tupa-tapa-tapa koja se pušta na HRT-u? Ona mladima tim ritmom poručuje "ja sam glup, ja sam glup" i uskoro je odzvonilo i Marushi i Motorheadu.
Podanicima Saparmurata Atajeviča Vrdoljakovog na obalama Kaspijskog mora ne preostaje satelit ni kabelska za utjehu, jer je nakon njegovog dekreta bila zabranjena distribucija i reprodukcija svih nosača zvuka i slike; CD-a i DVD-a, kako ne bi gledali Nellyjeve zlatne zube, čiji mu je odbljesak također smetao, pa je svom roblju naredio neka izvoli povaditi sve zlatne zube, koji su ovcama što su u pod takvim terorom živjele jedini prestižni simbol navodnog imetka.
Razlog jedanaesti: Stil "Božanskog" ne treba osuđivati, jer čovjek je samo bezbrižno trenirao i testirao koje su granice (i ima li ih uopće) kod ljudi kojima vlada, a njegov dekret o zlatnim zubima nas dovodi do još jedne skupine našeg društva čija je djelatnost također od posebne važnosti za opstojnost nacije. Dr. Nenad Korkut ili Emerik Gudelj bi sigurno dali po jedne svoje cipelice ili posjet wellness & spa centru da barem na jedan dan mogu potpisati posebne uredbe o imidžu kao što je ona Nijazovljeva po kojoj je muškarcima zabranjeno nošenje dugih kosa i brada.
Podrazumijeva se da se stilističko društvance u svojim dekretima ne bi gnjavilo zubima, čupama i sličnim tričarijama, nego nešto tankoćutnijim finesama, kao što su dijelovi acessoirea, stepenastim frizuricama i Gharani i Štrok haljinama, jer sigurno u njima kipti od bijesa kada gledaju toliko ružno obučenih ljudi koji se šetaju po špici i eventima i kvare im pogled. Doista, lako je "vidjet" ih kako oduševljeno i predano potpisuju "(k)rasne uredbe", jer svaki dan podnose mnoge koji s toliko modnog nemara izlaze na ulicu, da nije problem zamisliti kako u svakom Marku Grubniću čuči Saparmurat Nijazov.
Zvonko Alač |