VETERINAR Blagoje Bošković objesio se u svojoj kući radi toga jer je 60-ak ljudi oboljelo od trihinele kojom su bile zaražene kobasice čije je meso 40-ak dana ranije on pregledao i ocijenio kao ispravno za konzumaciju, javlja beogradski Blic.

52-godišnji veterinarski tehničar iz mjesta Srpski Miletić je 25. augusta pregledao meso koje se nalazilo u mesnici umirovljenog mesara Ištvana Vincea iz Bogojeva, te ga je svojim potpisom ovjerio kao ispravno. No, ovih dana lokalnim liječnicima se javilo 60-ak ljudi zaraženih trihinelom, a sve ih povezuje upravo meso kupljeno kod Vincea.

Bošković se objesio u subotu, a supruzi Slavici je u oproštajnom pismu naveo kako nije mogao podnijeti ljagu na svom imenu koja je nastala nakon pojavljivanja zaraze na kobasicama.

Inače, u Miletiću je Bošković bio iznimno cijenjen i poštovan kao odgovoran i savjestan čovjek, a njegovi kolege tvrde da prilikom pregleda mesa nije mogao pogriješiti. Nagađa se da je mesar iz Bogojeva pregledanom mesu dodao meso koje nije pregledano, a koje je u proizvodnju otišlo s certifikatom pregledanog mesa.

Bošković je u oproštajnom pismu supruzi Slavici napisao da je na njegovo ime bačena ljaga, da je sto posto čist u slučaju trihinele i da oboljelima želi sreću i ozdravljenje. Na kraju pisma je svoje molio za oproštaj uz kratki pozdrav "ćao".

KADA je početkom devedesetih u Sierra Leoneu izbio civilni rat mnogobrojno siromašno stanovništvo nije moglo ni naslutiti koje će razmjere poprimiti krvoproliće u toj državi zapadne Afrike. Amputirci, da ih tako nazovemo, danas u državi žive na rubu bijede, a najgore su prošli oni koji u ratu - nisu sudjelovali.

41-godišnji Mamusu Thoronka jedna je od onih koje u Sierra Leoneu nazivaju amputirci, a tu je ponižavajuću titulu zaslužila, ni kriva ni dužna, nakon što su joj 22. siječnja 1999. godine pobunjenici mačetom odsjekli lijevu ruku. Pobunjenici su tokom rata razvili taktiku stravičnog amputiranja udova (šaka i stopala) civilnom stanovništvu, a s ciljem širenja straha među građanstvom.

"Čula sam pobunjenike kako dolaze pa sam se htjela sakriti od njih, ali su me uhvatili. Stavili su mi lijevu ruku na stol i mačetom ju odsjekli. Molila sam za milost i pozivala se na Boga. Rekli su mi da desnom rukom pokažem prema Bogu pa su mi i nju pokušali odrezati. Pokušali su tri puta, ali nisu uspjeli." - opisala je stravičan događaja Mamusu, kojoj su tri prsta desne ruke ostala nepokretna.

"Pobunjenici su mi rekli da ću novu ruku dobiti od Kabbaha (tadašnjeg predsjednika), i da on ima puno rezervnih ruku. Bila sam u agoniji, mislila sam da ću umrijeti. Otišla sam do bolnice, ali svi su doktori pobjegli. Grad je bio pun trupla. Lijeva ruka mi je visjela na koži, i počela je trunuti. Napokon, nakon tjedan dana sam uspjela pronaći doktora koji mi je zaliječio ranu." - kazala je BBC-u oskaćena stanovnica sela smještenog pokraj glavnog grada Freetowna. Ona je samo jedna od nekoliko hiljada ljudi koje je zatekla takva sudbina.

Danas, četiri godine nakon završetka rata Mamusu se jedva bori da izdrži obitelj u kojoj živi s mužem i šestero djece. No, kako kaže, čini joj se da se njen muž udaljio od nje, te je prilično sigurna da je našao drugu ženu, a da joj nije ništa rekao.

"Mislim da se brine što će mu naše šestero djece reći. Pokušavam sama izdržavati djecu, tako da na selu kupujem palmino ulje pa ga prodajem u Freetownu. Ipak, ne mogu svakom djetetu priuštiti školovanje, a već dvoje ih je odustalo od školovanja jer plaćanje školarine postalo preskupo." - priča Mamusu.

Pored toga, jedan se pobunjenik nakon rata ponovno pojavio u selu u kojem Mamusu živi te je prijetio da će dokrajčiti nju i njenu obitelj. Zbog toga živi u svakodnevnom strahu jer ne zna što joj budućnost nosi, a nema se niti na koga osloniti.

Hendikepirana Mamusu danas se bori za život bez ikakve vladine pomoći, a jedna joj je norveška humanitarna organizacija izgradila najnužniji smještaj za nju i obitelj. Djeca joj pomažu u kućanskim poslovima, a kako kaže, često u školi doživljavaju neugodnosti zbog toga jer im je majka "polu-čovjek".

"To me zaista pogađa. Mi amputirci smo u Sierra Leoneu uistinu diskriminirani. Svakog 22. siječnja postanem žalosna kada se sjetim napada, ali onda dođu moji prijatelji i zaokupiraju mi pažnju... " -  zaključuje Mamusu Thoronka.