Budući da gotovo mjesec dana Beethoven nije dolazio u kafanu, jedan kolega ga upita, nije li slučajno bio indisponiran za izlaske.
- Ne ja - odgovori muzičar - već moje cipele. Kako nemam nego jedan par, a popravak se otegao, morao sam čekati trenutak da ih podignem. Obućar mi je tek danas odobrio kredit

citat:

---

primus inter pares wrote:


A onda moje govore da sam skoro pa raspadnut.

---

"E da nije tebi, ne bih ..."


Kada vec pricamo o cipelama, sjetih se i ja necega. Pa da to podijelim sa vama.

Davno, davno jos prije nego sto su izumrla prahistorijske zivotinje, isao sam ti ja u neku tehnicku skolu.Zivot bjese u to doba normalan...malo u skolu, pa malo-malo pobjegne ti citav razred, a i ja naravno sa njime, da gledamo film sa Alijom-Delijom i Zan Pol-Bajrom, a u pauzi izmedju casova uvijek smo igrali na skolskom mali nogomet.

Kako je vrijeme prolazilo i ja prelazio iz jednog razreda u visi, primjetim ja, da su me osim lopte pocele zanimati i cure. Nekako me je to obadvoje islo dok sa skolom nisam bas bio u prijateljskom odnosu. Negdje na pocetku cetvrtog razreda, u toku jedne velike pauze, primjetim ti ja neki zenski plavi cuperak, kako osamljen stoji u moru ostalih ucenika. Pridjem i uspostavim kontakat sa njome. Pitam je sto je tako sama i pomalo zalosna, a ona ce ti meni:"Pa, ne svidja mi se skola, mislim da cu je napustiti". Ja onako iz malo iz sale, malo iz zbilje predlozim joj da izadjemo zajedno, sto ona i prihvati. I poceli smo mi ti tako izlaziti. Ponadao sam se da ce radi mene ostati u skoli.

Ispostavilo je se, da ona stanuje u mojoj blizini. Otac joj je imao poznatu obucarsku radnju a njezina majka je uvijek, kao k'o biva, ima nesto napolju raditi, uvijek izlazila da vidi kako ja cekam na njezinu kcer. Znala za mene. Uvijek je se nasmijala kada sam, prolazeci kraj nje, pozdravio je.

Proslo je nekoliko mjeseci, ona je ipak napustila skolu, ali ja nisam napustio nju. Cak, moram i priznati, da sam se pomalo i zaljubio. Doslo je proljece i lijepo vrijeme, ja sam pred skolom u novim koznim cipelama, mali fudbal sam vec odavno prestao igrati, kad ti neko od mojih drugova baci lopti i rece: "Volej". Ja se okrenem i zamahnem nogom, i umjesto da uhvatim volej, ja ti zarovim dzonom cipele po sljaci. I imam sta da vidim?! Nova cipela, neki dan kupljena, je pukla tako, da je se cijeli dzon odvalio, i to od spica sve do pete. Hajde rekoh, popravit ce to suster. I taj ti dan, ja onu cipeli pod ruku i pravo obucaru.Prvi, drugi, treci i svi za redom samo odmahnu rukom kad vide koliko je cipela razvaljena. Niko nece da je uzme popravljati. Obilazim ti ja sve radnje, ali strogo gledam da me put ne nanese na radnju moga "punca". I kada sam obisao svje obucarske radnju u carsiji, a nisam materi smjeo na oci sa poderanom cipelom, morao sam ipak uci i u tu radnju. Njezin otac i majka su za pultom i on me pita sta hocu. Odvijajuci cipelu zamotanu u neke stare novine, rekoh, moze te li mi popraviti ovu cipelu. Cipela mi ispade iz ruku na pult, a on u cudu kako je se cipela mogla tako razvaliti, sa podsmjehom progovori:"Ma kakvi popraviti"! Nije on uspio ni dovrsiti, recenicu, kad ga njegova zena, to jest moja nesudjena punica,pravo nabi laktom u slabine. A on ce ti, sto u bolu, sto u iznenadjenu prozbori:"Dobro, ostavi i dodji za dva dana". Dosao sam za dva dana, On je sam u radnji. Ispitivacki me gleda. "Dobar dan" rekoh. "Dosao sam po cipelu. Je li mozda gotova? Ako jeste, koliko kosta?" Ne skidajuci s' mene onaj pogled, jednom rukom dohvati moju cipelu ispod pulta i reci:" Ne kosta nista...da nije tebi ne bih je popravio."
Izasao sam iz radnje, sav sretan da je cipela popravljena i da smijem u njima materi pred oci. Dugo sam ih nosio.

Proslo je od toga puno vremena. Ja odavno nisam sa tim plavim cuperkom...mojom krivicom. Otisao sam u drugi grad na studije, dok je ona otisla u drugu republiku, sada drugu drzavu, i kako sam cuo tamo se i udala. Studije, posao, zenidba, rat,inostranstvo, razvod braka sve je se to nekako odvijala filmskom brzinom. Plavi cuperak mi je odavno odleprsao iz glave.

Jedne prilike, prije nego sto cu autobusom za Bosnu, kupim ti ja cipele. Nisu bile nesto ni pojeftine. I putujuci, na jednoj pauzi u Briselu, dok je jedan sarajevski slikar pazljivo smjestao svoje slike u autobus, slucajno oborim pogleda na svoje cipele i imam sta da vidim.Cipela nova, cipela pukla i to dzon se odvalio, nesto slicno kao sto bijase prije mnogo godina. Hajde, rekoh, moze biti do Tuzle. Cim sam dosao kuci, uzmem ti ja cipelu i pravac gjde je otac plavog cuperka radio. Nema ga vise, nema ni njegove zene, odavno su rahmetli. Sjetna pomisao na plavi cuprek i njezine roditelje prolazi mi kroz glavu..."Sta je Azure? Sta ima?" trze me iz misli glas njezinog mladjeg brata. On je poslije smrti oca naslijedio tu radnju. Rekoh :" Nema nista, pukla mi cipela. Mozes li mi to popravit?" Nema problema, dodji jedno za dva-tri dana. Znam da je kisno vrijeme bilo. I dosao sam po cipele. Polako ulazim u razgovor sa svojom nesudjenom rodbinom, narucujemo jednu kahvu, pa drugu, pricamo o svemi i svacemu ali i ne o plavom cuperku. Barem ja nastojim da ga ne spominjem...

Kada smo iscrpjeli sve teme, pitam ga:"Jesu li cipele gotove? Ako jesu, koliko kosta?" Dajuci mi cipele, rece mi, da je imao puno posla oko njih, bile su mokre, morao ih dva dana susiti. Ne kosta nista i da nije meni ne bi ih nikako uzeo na popravak.Znam, rekoh, to isto mi je tvoj otac jednom davno rekao.

Izadjoh napolje iz radnje, zamisljen i ne osvrcuci se na cinjenicu da je kisica ponove pocela padati...toga dana dugo, dugo mi plavi cuperak nije izlazio iz glave.







[Edited by Azur on 15-08-2011 at 12:36 GMT]

citat:

---

racionalna manjina wrote:


Žao ti se t potrošit na cipele, a pive češke se piju

---

citat:

---

Azur wrote:
"E da nije tebi, ne bih ..."


Kada vec pricamo o cipelama, sjetih se i ja necega. Pa da to podijelim sa vama.

Davno, davno jos prije nego sto su izumrla prahistorijske zivotinje, isao sam ti ja u neku tehnicku skolu.Zivot bjese u to doba normalan...malo u skolu, pa malo-malo pobjegne ti citav razred, a i ja naravno sa njime, da gledamo film sa Alijom-Delijom i Zan Pol-Bajrom, a u pauzi izmedju casova uvijek smo igrali na skolskom mali nogomet.

Kako je vrijeme prolazilo i ja prelazio iz jednog razreda u visi, primjetim ja, da su me osim lopte pocele zanimati i cure. Nekako me je to obadvoje islo dok sa skolom nisam bas bio u prijateljskom odnosu. Negdje na pocetku cetvrtog razreda, u toku jedne velike pauze, primjetim ti ja neki zenski plavi cuperak, kako osamljen stoji u moru ostalih ucenika. Pridjem i uspostavim kontakat sa njome. Pitam je sto je tako sama i pomalo zalosna, a ona ce ti meni:"Pa, ne svidja mi se skola, mislim da cu je napustiti". Ja onako iz malo iz sale, malo iz zbilje predlozim joj da izadjemo zajedno, sto ona i prihvati. I poceli smo mi ti tako izlaziti. Ponadao sam se da ce radi mene ostati u skoli.

Ispostavilo je se, da ona stanuje u mojoj blizini. Otac joj je imao poznatu obucarsku radnju a njezina majka je uvijek, kao k'o biva, ima nesto napolju raditi, uvijek izlazila da vidi kako ja cekam na njezinu kcer. Znala za mene. Uvijek je se nasmijala kada sam, prolazeci kraj nje, pozdravio je.

Proslo je nekoliko mjeseci, ona je ipak napustila skolu, ali ja nisam napustio nju. Cak, moram i priznati, da sam se pomalo i zaljubio. Doslo je proljece i lijepo vrijeme, ja sam pred skolom u novim koznim cipelama, mali fudbal sam vec odavno prestao igrati, kad ti neko od mojih drugova baci lopti i rece: "Volej". Ja se okrenem i zamahnem nogom, i umjesto da uhvatim volej, ja ti zarovim dzonom cipele po sljaci. I imam sta da vidim?! Nova cipela, neki dan kupljena, je pukla tako, da je se cijeli dzon odvalio, i to od spica sve do pete. Hajde rekoh, popravit ce to suster. I taj ti dan, ja onu cipeli pod ruku i pravo obucaru.Prvi, drugi, treci i svi za redom samo odmahnu rukom kad vide koliko je cipela razvaljena. Niko nece da je uzme popravljati. Obilazim ti ja sve radnje, ali strogo gledam da me put ne nanese na radnju moga "punca". I kada sam obisao svje obucarske radnju u carsiji, a nisam materi smjeo na oci sa poderanom cipelom, morao sam ipak uci i u tu radnju. Njezin otac i majka su za pultom i on me pita sta hocu. Odvijajuci cipelu zamotanu u neke stare novine, rekoh, moze te li mi popraviti ovu cipelu. Cipela mi ispade iz ruku na pult, a on u cudu kako je se cipela mogla tako razvaliti, sa podsmjehom progovori:"Ma kakvi popraviti"! Nije on uspio ni dovrsiti, recenicu, kad ga njegova zena, to jest moja nesudjena punica,pravo nabi laktom u slabine. A on ce ti, sto u bolu, sto u iznenadjenu prozbori:"Dobro, ostavi i dodji za dva dana". Dosao sam za dva dana, On je sam u radnji. Ispitivacki me gleda. "Dobar dan" rekoh. "Dosao sam po cipelu. Je li mozda gotova? Ako jeste, koliko kosta?" Ne skidajuci s' mene onaj pogled, jednom rukom dohvati moju cipelu ispod pulta i reci:" Ne kosta nista...da nije tebi ne bih je popravio."
Izasao sam iz radnje, sav sretan da je cipela popravljena i da smijem u njima materi pred oci. Dugo sam ih nosio.

Proslo je od toga puno vremena. Ja odavno nisam sa tim plavim cuperkom...mojom krivicom. Otisao sam u drugi grad na studije, dok je ona otisla u drugu republiku, sada drugu drzavu, i kako sam cuo tamo se i udala. Studije, posao, zenidba, rat,inostranstvo, razvod braka sve je se to nekako odvijala filmskom brzinom. Plavi cuperak mi je odavno odleprsao iz glave.

Jedne prilike, prije nego sto cu autobusom za Bosnu, kupim ti ja cipele. Nisu bile nesto ni pojeftine. I putujuci, na jednoj pauzi u Briselu, dok je jedan sarajevski slikar pazljivo smjestao svoje slike u autobus, slucajno oborim pogleda na svoje cipele i imam sta da vidim.Cipela nova, cipela pukla i to dzon se odvalio, nesto slicno kao sto bijase prije mnogo godina. Hajde, rekoh, moze biti do Tuzle. Cim sam dosao kuci, uzmem ti ja cipelu i pravac gjde je otac plavog cuperka radio. Nema ga vise, nema ni njegove zene, odavno su rahmetli. Sjetna pomisao na plavi cuprek i njezine roditelje prolazi mi kroz glavu..."Sta je Azure? Sta ima?" trze me iz misli glas njezinog mladjeg brata. On je poslije smrti oca naslijedio tu radnju. Rekoh :" Nema nista, pukla mi cipela. Mozes li mi to popravit?" Nema problema, dodji jedno za dva-tri dana. Znam da je kisno vrijeme bilo. I dosao sam po cipele. Polako ulazim u razgovor sa svojom nesudjenom rodbinom, narucujemo jednu kahvu, pa drugu, pricamo o svemi i svacemu ali i ne o plavom cuperku. Barem ja nastojim da ga ne spominjem...

Kada smo iscrpjeli sve teme, pitam ga:"Jesu li cipele gotove? Ako jesu, koliko kosta?" Dajuci mi cipele, rece mi, da je imao puno posla oko njih, bile su mokre, morao ih dva dana susiti. Ne kosta nista i da nije meni ne bi ih nikako uzeo na popravak.Znam, rekoh, to isto mi je tvoj otac jednom davno rekao.

Izadjoh napolje iz radnje, zamisljen i ne osvrcuci se na cinjenicu da je kisica ponove pocela padati...toga dana dugo, dugo mi plavi cuperak nije izlazio iz glave.







[Edited by Azur on 15-08-2011 at 12:36 GMT]

---

citat:

---

Azur wrote:
"E da nije tebi, ne bih ..."


Kada vec pricamo o cipelama, sjetih se i ja necega. Pa da to podijelim sa vama.

Davno, davno jos prije nego sto su izumrla prahistorijske zivotinje, isao sam ti ja u neku tehnicku skolu.Zivot bjese u to doba normalan...malo u skolu, pa malo-malo pobjegne ti citav razred, a i ja naravno sa njime, da gledamo film sa Alijom-Delijom i Zan Pol-Bajrom, a u pauzi izmedju casova uvijek smo igrali na skolskom mali nogomet.

Kako je vrijeme prolazilo i ja prelazio iz jednog razreda u visi, primjetim ja, da su me osim lopte pocele zanimati i cure. Nekako me je to obadvoje islo dok sa skolom nisam bas bio u prijateljskom odnosu. Negdje na pocetku cetvrtog razreda, u toku jedne velike pauze, primjetim ti ja neki zenski plavi cuperak, kako osamljen stoji u moru ostalih ucenika. Pridjem i uspostavim kontakat sa njome. Pitam je sto je tako sama i pomalo zalosna, a ona ce ti meni:"Pa, ne svidja mi se skola, mislim da cu je napustiti". Ja onako iz malo iz sale, malo iz zbilje predlozim joj da izadjemo zajedno, sto ona i prihvati. I poceli smo mi ti tako izlaziti. Ponadao sam se da ce radi mene ostati u skoli.

Ispostavilo je se, da ona stanuje u mojoj blizini. Otac joj je imao poznatu obucarsku radnju a njezina majka je uvijek, kao k'o biva, ima nesto napolju raditi, uvijek izlazila da vidi kako ja cekam na njezinu kcer. Znala za mene. Uvijek je se nasmijala kada sam, prolazeci kraj nje, pozdravio je.

Proslo je nekoliko mjeseci, ona je ipak napustila skolu, ali ja nisam napustio nju. Cak, moram i priznati, da sam se pomalo i zaljubio. Doslo je proljece i lijepo vrijeme, ja sam pred skolom u novim koznim cipelama, mali fudbal sam vec odavno prestao igrati, kad ti neko od mojih drugova baci lopti i rece: "Volej". Ja se okrenem i zamahnem nogom, i umjesto da uhvatim volej, ja ti zarovim dzonom cipele po sljaci. I imam sta da vidim?! Nova cipela, neki dan kupljena, je pukla tako, da je se cijeli dzon odvalio, i to od spica sve do pete. Hajde rekoh, popravit ce to suster. I taj ti dan, ja onu cipeli pod ruku i pravo obucaru.Prvi, drugi, treci i svi za redom samo odmahnu rukom kad vide koliko je cipela razvaljena. Niko nece da je uzme popravljati. Obilazim ti ja sve radnje, ali strogo gledam da me put ne nanese na radnju moga "punca". I kada sam obisao svje obucarske radnju u carsiji, a nisam materi smjeo na oci sa poderanom cipelom, morao sam ipak uci i u tu radnju. Njezin otac i majka su za pultom i on me pita sta hocu. Odvijajuci cipelu zamotanu u neke stare novine, rekoh, moze te li mi popraviti ovu cipelu. Cipela mi ispade iz ruku na pult, a on u cudu kako je se cipela mogla tako razvaliti, sa podsmjehom progovori:"Ma kakvi popraviti"! Nije on uspio ni dovrsiti, recenicu, kad ga njegova zena, to jest moja nesudjena punica,pravo nabi laktom u slabine. A on ce ti, sto u bolu, sto u iznenadjenu prozbori:"Dobro, ostavi i dodji za dva dana". Dosao sam za dva dana, On je sam u radnji. Ispitivacki me gleda. "Dobar dan" rekoh. "Dosao sam po cipelu. Je li mozda gotova? Ako jeste, koliko kosta?" Ne skidajuci s' mene onaj pogled, jednom rukom dohvati moju cipelu ispod pulta i reci:" Ne kosta nista...da nije tebi ne bih je popravio."
Izasao sam iz radnje, sav sretan da je cipela popravljena i da smijem u njima materi pred oci. Dugo sam ih nosio.

Proslo je od toga puno vremena. Ja odavno nisam sa tim plavim cuperkom...mojom krivicom. Otisao sam u drugi grad na studije, dok je ona otisla u drugu republiku, sada drugu drzavu, i kako sam cuo tamo se i udala. Studije, posao, zenidba, rat,inostranstvo, razvod braka sve je se to nekako odvijala filmskom brzinom. Plavi cuperak mi je odavno odleprsao iz glave.

Jedne prilike, prije nego sto cu autobusom za Bosnu, kupim ti ja cipele. Nisu bile nesto ni pojeftine. I putujuci, na jednoj pauzi u Briselu, dok je jedan sarajevski slikar pazljivo smjestao svoje slike u autobus, slucajno oborim pogleda na svoje cipele i imam sta da vidim.Cipela nova, cipela pukla i to dzon se odvalio, nesto slicno kao sto bijase prije mnogo godina. Hajde, rekoh, moze biti do Tuzle. Cim sam dosao kuci, uzmem ti ja cipelu i pravac gjde je otac plavog cuperka radio. Nema ga vise, nema ni njegove zene, odavno su rahmetli. Sjetna pomisao na plavi cuprek i njezine roditelje prolazi mi kroz glavu..."Sta je Azure? Sta ima?" trze me iz misli glas njezinog mladjeg brata. On je poslije smrti oca naslijedio tu radnju. Rekoh :" Nema nista, pukla mi cipela. Mozes li mi to popravit?" Nema problema, dodji jedno za dva-tri dana. Znam da je kisno vrijeme bilo. I dosao sam po cipele. Polako ulazim u razgovor sa svojom nesudjenom rodbinom, narucujemo jednu kahvu, pa drugu, pricamo o svemi i svacemu ali i ne o plavom cuperku. Barem ja nastojim da ga ne spominjem...

Kada smo iscrpjeli sve teme, pitam ga:"Jesu li cipele gotove? Ako jesu, koliko kosta?" Dajuci mi cipele, rece mi, da je imao puno posla oko njih, bile su mokre, morao ih dva dana susiti. Ne kosta nista i da nije meni ne bi ih nikako uzeo na popravak.Znam, rekoh, to isto mi je tvoj otac jednom davno rekao.

Izadjoh napolje iz radnje, zamisljen i ne osvrcuci se na cinjenicu da je kisica ponove pocela padati...toga dana dugo, dugo mi plavi cuperak nije izlazio iz glave.







[Edited by Azur on 15-08-2011 at 12:36 GMT]

---

citat:

---

Azur wrote:
"E da nije tebi, ne bih ..."


Kada vec pricamo o cipelama, sjetih se i ja necega. Pa da to podijelim sa vama.

Davno, davno jos prije nego sto su izumrla prahistorijske zivotinje, isao sam ti ja u neku tehnicku skolu.Zivot bjese u to doba normalan...malo u skolu, pa malo-malo pobjegne ti citav razred, a i ja naravno sa njime, da gledamo film sa Alijom-Delijom i Zan Pol-Bajrom, a u pauzi izmedju casova uvijek smo igrali na skolskom mali nogomet.

Kako je vrijeme prolazilo i ja prelazio iz jednog razreda u visi, primjetim ja, da su me osim lopte pocele zanimati i cure. Nekako me je to obadvoje islo dok sa skolom nisam bas bio u prijateljskom odnosu. Negdje na pocetku cetvrtog razreda, u toku jedne velike pauze, primjetim ti ja neki zenski plavi cuperak, kako osamljen stoji u moru ostalih ucenika. Pridjem i uspostavim kontakat sa njome. Pitam je sto je tako sama i pomalo zalosna, a ona ce ti meni:"Pa, ne svidja mi se skola, mislim da cu je napustiti". Ja onako iz malo iz sale, malo iz zbilje predlozim joj da izadjemo zajedno, sto ona i prihvati. I poceli smo mi ti tako izlaziti. Ponadao sam se da ce radi mene ostati u skoli.

Ispostavilo je se, da ona stanuje u mojoj blizini. Otac joj je imao poznatu obucarsku radnju a njezina majka je uvijek, kao k'o biva, ima nesto napolju raditi, uvijek izlazila da vidi kako ja cekam na njezinu kcer. Znala za mene. Uvijek je se nasmijala kada sam, prolazeci kraj nje, pozdravio je.

Proslo je nekoliko mjeseci, ona je ipak napustila skolu, ali ja nisam napustio nju. Cak, moram i priznati, da sam se pomalo i zaljubio. Doslo je proljece i lijepo vrijeme, ja sam pred skolom u novim koznim cipelama, mali fudbal sam vec odavno prestao igrati, kad ti neko od mojih drugova baci lopti i rece: "Volej". Ja se okrenem i zamahnem nogom, i umjesto da uhvatim volej, ja ti zarovim dzonom cipele po sljaci. I imam sta da vidim?! Nova cipela, neki dan kupljena, je pukla tako, da je se cijeli dzon odvalio, i to od spica sve do pete. Hajde rekoh, popravit ce to suster. I taj ti dan, ja onu cipeli pod ruku i pravo obucaru.Prvi, drugi, treci i svi za redom samo odmahnu rukom kad vide koliko je cipela razvaljena. Niko nece da je uzme popravljati. Obilazim ti ja sve radnje, ali strogo gledam da me put ne nanese na radnju moga "punca". I kada sam obisao svje obucarske radnju u carsiji, a nisam materi smjeo na oci sa poderanom cipelom, morao sam ipak uci i u tu radnju. Njezin otac i majka su za pultom i on me pita sta hocu. Odvijajuci cipelu zamotanu u neke stare novine, rekoh, moze te li mi popraviti ovu cipelu. Cipela mi ispade iz ruku na pult, a on u cudu kako je se cipela mogla tako razvaliti, sa podsmjehom progovori:"Ma kakvi popraviti"! Nije on uspio ni dovrsiti, recenicu, kad ga njegova zena, to jest moja nesudjena punica,pravo nabi laktom u slabine. A on ce ti, sto u bolu, sto u iznenadjenu prozbori:"Dobro, ostavi i dodji za dva dana". Dosao sam za dva dana, On je sam u radnji. Ispitivacki me gleda. "Dobar dan" rekoh. "Dosao sam po cipelu. Je li mozda gotova? Ako jeste, koliko kosta?" Ne skidajuci s' mene onaj pogled, jednom rukom dohvati moju cipelu ispod pulta i reci:" Ne kosta nista...da nije tebi ne bih je popravio."
Izasao sam iz radnje, sav sretan da je cipela popravljena i da smijem u njima materi pred oci. Dugo sam ih nosio.

Proslo je od toga puno vremena. Ja odavno nisam sa tim plavim cuperkom...mojom krivicom. Otisao sam u drugi grad na studije, dok je ona otisla u drugu republiku, sada drugu drzavu, i kako sam cuo tamo se i udala. Studije, posao, zenidba, rat,inostranstvo, razvod braka sve je se to nekako odvijala filmskom brzinom. Plavi cuperak mi je odavno odleprsao iz glave.

Jedne prilike, prije nego sto cu autobusom za Bosnu, kupim ti ja cipele. Nisu bile nesto ni pojeftine. I putujuci, na jednoj pauzi u Briselu, dok je jedan sarajevski slikar pazljivo smjestao svoje slike u autobus, slucajno oborim pogleda na svoje cipele i imam sta da vidim.Cipela nova, cipela pukla i to dzon se odvalio, nesto slicno kao sto bijase prije mnogo godina. Hajde, rekoh, moze biti do Tuzle. Cim sam dosao kuci, uzmem ti ja cipelu i pravac gjde je otac plavog cuperka radio. Nema ga vise, nema ni njegove zene, odavno su rahmetli. Sjetna pomisao na plavi cuprek i njezine roditelje prolazi mi kroz glavu..."Sta je Azure? Sta ima?" trze me iz misli glas njezinog mladjeg brata. On je poslije smrti oca naslijedio tu radnju. Rekoh :" Nema nista, pukla mi cipela. Mozes li mi to popravit?" Nema problema, dodji jedno za dva-tri dana. Znam da je kisno vrijeme bilo. I dosao sam po cipele. Polako ulazim u razgovor sa svojom nesudjenom rodbinom, narucujemo jednu kahvu, pa drugu, pricamo o svemi i svacemu ali i ne o plavom cuperku. Barem ja nastojim da ga ne spominjem...

Kada smo iscrpjeli sve teme, pitam ga:"Jesu li cipele gotove? Ako jesu, koliko kosta?" Dajuci mi cipele, rece mi, da je imao puno posla oko njih, bile su mokre, morao ih dva dana susiti. Ne kosta nista i da nije meni ne bi ih nikako uzeo na popravak.Znam, rekoh, to isto mi je tvoj otac jednom davno rekao.

Izadjoh napolje iz radnje, zamisljen i ne osvrcuci se na cinjenicu da je kisica ponove pocela padati...toga dana dugo, dugo mi plavi cuperak nije izlazio iz glave.







[Edited by Azur on 15-08-2011 at 12:36 GMT]

---

citat:

---

primus inter pares wrote:



samo da ti kazem,da me zamisli s ovim plavi ćuperak,ja pomisli reko da nije halid muslimović u pitanju?

---

citat:

---

Azur wrote:

----------------------------------------

Boze me sacuvaj kakve ti misli imas??

---

citat:

---

primus inter pares wrote:


pa zar ga nisu zvali plavi ćuperak,il veseli ćuperak il tako nekako

---