Ovdje mozete ostaviti svoje radove:
knjizevne (poezija, kratka prica, pisma...)
fotografije (crno-bijele i u boji)
crteze i slike (grafika, ulje...)
kompjuterske radove (flash animacije i sl.)

Molim vas da sve slike budu hostirane na www.imageshack.us a za flash animacije cemo naci host, ako neko ima potrebu da postavi nesto takvo ovdje.

Ovo je tema iskljucivo za radove, svaki komentar se moze ostaviti na temu "Pohvale, kritike, prijedlozi na radove forumasa".
Svaki komentar ostavljen ovdje ce biti premjesten na istu temu.

Zahvaljujem na saradnji i nemojte se stiditi , svaki rad ima vrijednost jer je dio vase duse.

Ovo nije vidjelo ni U od umjetnosti , ali pisalo mi se jednom davno i ide u nastavcima...ostim toga necu da Anna misli da je nikad ne podrzavam cccc!

Od Pocetka

Ljudi me cesto pitaju sta sam i odakle sam. Zamislim se dobro prije no sto odgovorim. Bosna mi je majka, tu sam rodjena, tu prohodala,govoriti naucila.
Bosna mi je oblik dala.

Malezija mi je pomajka, ona me odhranila, naucila me da postujem i razumijem ljudsku raznolikost koju u Bosni nikad nisam upoznala. Naucila me da ne dijelim ljude po bilo kojoj osnovi osim na dobre i lose. Malezija mi je dala priliku da rasirim krila, da ostvarim svoje snove pa bilo kakvi da su. Bas kao sto roditelji daju svom djetetu svaku sansu da se snadju u zivotu, tako je i Malezija meni.

I opet se zamislim.

Sjecam se daleke 1992, Novembar mjesec, vrijeme kisno i nikakvo, potpuna reflekcija raspolozenja na autobuskoj stanici u jednom gradicu u Bosni taj dan.. Nas 15, 30 roditelja i po koji djed i nena su tu, svi tuzni i placni. Put dugacak i naporan. Tri dana se vozimo do Zagreba po blatnim planinama, i skrivenim puteljcima, da nas ne vide, da ne pucaju na nas. Granicari nas drze 18 sati pred granicom, ne daju da predjemo u Hrvatsku, ko zna zasto, a kao da je onda razlog i trebao. Sjedamo u avion svi u svojim mislima. Svaki put kad se okrenem vidim nekog drugog kao rukavom brzo obrise suzu na obrazu, prije no sto i izadje iz oka kako treba. I tako 12 sati do Kuala Lumpura.

Nastojim da ostanem jaka, ali slika mog oca mi je urezana u sjecanje, slika njega kako nastoji da ne zaplace na autobuskoj stanici, nastoji da istisne nepostojeci osmijeh na lice da me ne sekira. Znam da su i ostali plakali, naravno da su, ali slika njega koji je uvijek bio stijena u porodici kako se bori sa poplavom suza, me skrhava bespovratno. Nastojim da barem placem bez glasa, a vise ni sama ne znam zasto. Nisu me nikad ucili da je plakanje na bilo koji nacin sramotno, niti da su oni koji placu slabici. A opet nekako osjecam da nije u redu, da ne trebam…Polako tonem u san, nemiran i nelagodan, ne sanjam nista, to znam, ali nesto me pritiska, nesto sjedi na grudima i ne da mi da disem. Pitam se po ko zna koji put, da li je sve ovo velika greska? Mozda nisam trebala otici, ostaviti cijelu porodicu u ratu, otici.... sa svega 17, zaboga, kako cu sama sa 17 godina donositi pravilne odluke, kako sama sebi napraviti zivot kojeg se necu stidjeti ni pred znanim ni neznanim. Sta ce biti s mojom porodicom, kako se uopste cuti s njima s telefonskim vezama u prekidu i zatvornim cestama u Bosni. Tuga, nesigurnost i potpuno beznadje nikad nisu bili tako jaki kao sto su bili tada u mom 17-godisnjem srcu.

A onda carolija - jer u tom momentu, nista drugo nije bilo ravno tom osjecaju.

Izlazimo iz aerodroma a vazduh ljetnji topao i mirisan do besvijesti! Taj miris jos uvjek pamtim, miris karanfilcic-zacina. Ostar i dubok kao cimet, ali jos sladji i opojniji. Gdje god da se okrenem - zelenilo, tropsko rastinje i cvijece u najvatrenijim bojama, u oblicima koje ni u knjigama poznavanja prirode i drustva nikad ne vidjesmo. Svjetla na ulicama kao da je Nova Godina vec stigla u grad - svako drvo obasjano ukrasnim lampicama, i svjetluca kao novogodisnja jelka. Ljudi se oprastaju na aerodromu ali ne placu, smiju se i grle, govore nesto na jeziku nama nepoznatom.

Nevjerovanto!! Gledam svu tu Boziju ljepotu i pitam se, da li uopste postoji ono odaklo smo mi upravo dosli?!?! Nevjerica mi je napisana na celu. Ne mogu da povjerujem da se ovaj predivan svijet nece rasplinuti pred ocima poput nedosanjanog sna, i sve ce opet biti blatnjave ceste i sitne duse u uniformama. Da li je moguce da se neciji zivot promjeni ovoliko u par dana? Ne mozes a da se ne osjecas poboznim, da ne osjetis Njegovu moc, pa ma kako ga ko zvao.

A carolija se ne rasplinu, ne nestade s prvim zracima sunca naredno jutro, nego se nastavi dan za danom, svaki put veca i mocnija, katkad iznnadjujuca, ali nikad s namjerom da zastrasi i nagna nas putnike namjernike da se pokajemo sto se upustisimo u igru s njom.

Sjecam se sve ijednog svog ´prvog puta´ u Maleziji. Sad su vec mozda milioniti ali se prvi ne zaboravlja. Kad prvi puta ugledah hibiscus, taj orientalni cvijet koji su nase majke s paznjom odgajale u kucama kao malo dijete, kako bezbrizno raste, divlji kraj ceste; kuce bez radijatora i prasnjavih podruma punih uglja; ljude kako jedu u javnosti koristeci se cistom desnom rukom umjesto kasikom, i hranu 1001 mirisa, okusa i izgleda, svaki put bi mi se oci razgoracile kao djetetu u slaticarnici.

I tako momenat za momentom, dan za danom vec vise od decenije. I dalje se pitam ko mi je majka a ko pomajka, i ko je na mene uticao da odrastem ovako kako jesam i postanem bas ovo sto jesam. Mada mi vazno nije, jer obje me vole i ja ih obje volim svom dusom. Ja sam ono sto jesam zbog njih dvije i hvala im za sve jer su napravile zenu od mene, zenu ponosnu na samu sebe i na ono za sto stoji......

Bagrem i Lipa

Uvijek kad osjetim miris bagrema i lipe, sjetim se Bosne, a ne znam zasto. I place mi se. Ne, nije to plac iz nostalgije, nije to ni plac jer mi neko nedostaje....
Place mi se jer nema vise vremena koje je bilo, setnji Oktobarskom, kupovine na Bulevaru i Omaldinskog Doma. Nikada vise necu vidjeti neke drage ljude, nikada vise prosetati ulicom i sresti desetine poznatih lica.
Nekako sam znala da je sve gotovo 15. Maja. Svijet kojeg sam znala, onaj poznati, komotni, prepoznatljivi i dragi, je nestao za samo jedan dan. I nikada ne mogu da se sjetim cijelog dogadjaja odjednom, samo fragmenata, bolnih kao posjekotina, i mada vremenom slike i bol blijede, osjecaj tog dana nikada nece potpuno prestati.
Kazu ljudi da trebaju godine da covjek odraste. Ja sam odrasla za jedan dan, imala srecu u nesreci da na vlastitoj kozi i vlastitim ocima vidim i dozivim istorijske promjene u Bosni. Da li sam sretnija, pametnija, mudrija zbog toga?
Vjerovatno nisam, ali da sam druga osoba od one prije 15. Maja, to sigurno jesam. Odraslija, ozbiljnija sa sumnjom u ljudsku dobrotu i vjecnim pitanjem: zar ljudi i to mogu jedni drugima da urade?
I nakon ovoliko godina, lekcija naucena tog dana se isplatila i jos isplacuje, iako je cijena prevelika. Svaki dan poljubim muza, kao da ga ljubim zadnji put...zagrlim mog sina i gledam ga dugo, dugo, da me slika njegovog lika nosi kroz dan, da kada zatvorim oci cak i na trenutak, uvijek jasno vidim dva najdraza covjeka u mom zivotu, jer nikad se ne zna...
A miris lipe i bagrema me i dalje tjera na plac...jer mi miris vrati sliku sretnijih dana, sliku bez oziljaka od granata na asfaltu ulice na kojoj sam odrasla, sliku porodice okupljene na Nedeljnom rucku, mirisa svjeze poprzene kafe i zvuka sevdalinke, jedva cujnog...djevojka sokolu zulum ucinila...pijace Petkom, mirisa povrca...prvih tresanja...proslava Novih Godina...ljubavi i prvih poljubaca...
A ona, Bosna, samo cuti, nijema i ceka ko zabrinuta majka na djecu iz skole. Ima jedna Bosna da prostis...a svaka slika koju vidim i koja me okruzuje u ovom mom a tudjem svijetu, svjedoci da ima jedna Bosna da prostis...

Anna, 1996

Prvi Bajram u Maleziji

Malajci, kao etnicka grupa, su svi muslimani, i njihov najveci vjerski praznik u godini je ramazanski bajram, poznatiji u Maleziji kao Hari Raya Puasa. To je naravno prvenstveno zato sto je ramazanksi bajram propisan muslimanima kao takav. Doduse, ja cvrsto vjerujem da je to donekle i zbog toga sto ovaj praznik dodje nakon cijelog mjeseca posta, a posto malajci izuzetno cijene dobru hranu, ramazanski bajram im dodje kao otvorena dozvola za dnevnu gozbu, i pri tom, dakle, razlog za jos vece slavlje. Da sam vjerovatno u pravu pokazuje i to sto slavlje ramazanskog bajrama u Maleziji traje citav mjesec - tacno onoliko vremena koliko je provedeno u postu. Skoro kao da jedan cijeli narod pokusa nadoknaditi za sve nepojedeno tokom Ramazana.

Kuala Lumpur je potpuno prazan tu prvu sedmicu Ramazanskog Bajrama. Sjecam se svog prvog Bajrama u KL-u – kako Kuala Lumpur zovu njegovi stanovnici od milja - nas petoro, tada vec studenta, smo razgovarali da, kad bi kojim slucajem legli na najprometniji autoput u gradu, sasvim je vjerovatno da bi se dobro naspavali prije no sto bi se neko ljutito nasadio na automobilisku sirenu, ljuteci se na kretene i svakakve ideje koje im padnu na pamet.

Cetiri miliona ljudi u zivi u ovom gradu, a za Bajram on izgleda nesto poput opustosenog grada u osrednjem, naucno-fantasticnom filmu o eksploziji nuklearne bombe. Ili jos tacnije – sjecate li se kaubojskih filmova sa Dzon Vejnom koje smo gledali kao djeca, nedjeljom popodne? Kad Dzon Vejn ponosno ujase na mracnom konju u potpuno opustoseno malo mjestasce gdje samo “bar-tender” daje znake zivota? Eh, tako nekako KL izgleda prvih dana Bajrama.

Za prvi Bajram u Maleziji za nas Bosance bio je organizovan put u jedno sela na zapadu Malezije. Malo, slikovito mjestasce sa drvenim sojenicama, bez cestite ceste, I ogradjeno s dvije strane pravom pravcatom dzunglom s majmunima i pitonima a na trecoj s izlazom na more.

Svakog od nas je prihvatila jedna od porodica u selu da nas ugoste par dana. Bili su to nevjerovatno topli i prijatni ljudi. Djeca, ko djeca, rodjena u udaljenom ruralnom dijelu Malezije, nisu nikad prije vidjela bijelog covjeka uzivo - mi smo im bili zanimljiviji od lokalnog vashera koji bi povremeno prosao kroz selo. Tako bi se par njih obuceni u laganu odjecu od batika – malezanksog platna oslikanog rukom, i bosonogi, brze-bolje skupili oko nas, ali jos uvijek na pristojnoj udaljenosti, u slucaju da nismo bs tako bezopasni kao sto izgledamo, i gledali u nas netrepcuci.

Domacice obuceno u sarong suknje, majice kraktih rukava i ovlas prebacene marame su iznosile hranu pred nas, i stavljale je na sto koji je nazlost, na visokoj temperaturi i u kuci bez klima uredjaja bio opsjednut muhama, od kojih se nista nije moglo odbraniti. Jos uvijek imam jasnu sliku koliko sam se neugodno osjecala u tom momenu jer nisam zeljala uvrijediti ljubaznu domacicu, i ispasti arogantna bjelkinja za koju hrana u malajskom selu nije dovoljno dobra, ali zaista samo pomisao da se izborim s rojem muha za zalogaj mi je stvarala sliku tog zalogaja kako biva impulsivno izbacen iz mog stomaka vani!

‘Ah’, dosjetih se savrsenom izgovoru, ‘ako vam nije tesko ja bih se istusirala prvo da se malo svjezim prije nego sto jedem’ toplo se nadajuci da ce neko do tada pojesti barem pola od onog sto je izneseno. Naravno jezik je bio ogromna prepreka u tom periodu, ja sam govorila engleski tek pomalo, a malajski nikako a oni nisu govorili engleski uopste.... Tako da samo se sporazumjevali najvise gestikulacijom. Najvise zbog toga sam pomislila da me domacica nije razumjela kada me je umjesto u kupatilo izvela vani u dvoriste, zatvoreno drvenom ogradom, i dala mi u ruke sarong i peskir! Pokusala sam joj ponovo obajasniti da meni treba kupatilo a ona se ljubazno osmjehnula i pokazala mi a ogromnu kantu punu vode, i manju plasticnu posudu sa kojom, u tom momentu mi sinu misao, bih ja trebala vaditi vodu iz vece kante i okupati se. Vani!!

Poenta saronga, to sam kasnije shvatila je bila ta da jedan omotas oko sebe i ispod njega skines svoju odjecu i onda se kupas PREKO tog istog! Mislim da mi konkretna tehnika nije postala jasna cak ni 13 godina kasnije, ali u teoriji to je bilo to. A djeca su se ko kakvim cudom bas u tom momentu sva nalazila s druge strane ograde vireci kroz pukotine!!

Zahvalila sam se domacici, oprala ruke i umila se i vratila nazad u sojenicu, zatrazila casu soka, uzela kolacic od rizinog brasna i samljevenog kikirikija jer dodje zamotan u list banane, tako da mi se ucinio prilicno “siguran” i pokusala gledati malo lokalni TV program, jer nije bilo govora o mogucnosti bilo kakve dublje konverazije izmedju nas.

Naredno jutro je pocelo mnogo bolje. Bio je to dan pred bajram, i nas 20-tak Bosanaca se pridruzilo mjestanima da ocistimo seosku dzamiju, sto nije bio narocito veliki zadatak za toliko nas. Za svega 3 sata dzamija se sijala kao nova, cvijece je bilo zasadjeno u dvoristu i ograda oko dzamije bila ukrasena sarolikim svjetlima, kao sto je to obicaj u Maleziji za svaki praznik. Zadovoljni ucinkom svog truda, krenuli smo prema periferiji sela, gdje su nas ogranizatori cekali. Na kraju sela ukazala se povelika cistina, ocito tek napravljena jer su mjestani jos uvijek krcili siprazje a posjeceno drvece papaje i kokosa je lezalo u istom polozaju u kojem je palo. Ne znam zasto, ali i dan danas slika tropskog voca kako raste na drvecu, me apsolutno fascnira! Nekako me vrati u stvarnost da sam stvano u tropima!

Jedan od mjestana mi je prisao sa svjeze ubranim kokosom jos uvijek zelene kore, i s ogromom macetom, vjesto odsjekao vrh, i pruzio mi orah zivo gestikulirajuci da ga prinesem usnama. Nepovjerljivo sam to i ucinila, ispocetka samo uzimajuci mali majusni gutljaj a onda veci i veci.

Tek nakon prvih utisaka shvatih i zasto je cistina bila napravljena – mjestani su gradili kucu jednoj od mjestanki jer je odlucila da svoju sojenicu u kojoj je zivjela preko 20 godina, ostavi sinu i njegovoj tek vjencanoj zeni. Nije bilo niti govora da bi svi mogli nastaviti zivjeti u istoj kuci jer su seoske sojenice ovdje gradjene vrlo male, sa svega dvije sobe i vanjskim kupatilom. Njena nova kuca je zaista bila zavrsena za samo jedan jedini dan! Nisam mogla da vjerujem ali kuca je bila potpuno useljena sutradan ujutro i tu smo cak popili kafu kad smo otisli da joj cestitamo Bajram...

Deepavali

Danas je posebno vazan dan u Maleziji - Deepavali je, najznacajniji hinduski vjerski praznik.

Deepavali znaci ´ praznik svjetla´, dan kada je, u drevna vremena, dobro konacno pobijedilo nad zlim, i omogucilo covjeku da zivi nesmetan od strane zlih duhova, pa bili oni mefatorske ili stvarne prirode.

Na ovaj dan, cijele se porodice bude narocito rano, u 5 ujutro, malo zbog uzbudjenja, narocito djeca, a vise zbog molitve bozansvu Laksmi, koja se mora obaviti prije izlaska sunca.

Hindusi zapocinju Depavali kupanjem susamovim uljem, sto nije kupanje u pravom smislu rijeci, nego se ulje nanosi na cijelo tijelo od vrhova vlasi do noznih prstiju, prije kupanja, a simbolicno predstavlja tjelesno i dushevno pranje grijeha. Supruge, zatim simbolicno stavljaju samo jednu kap susamovog ulja na muzevo celo i cela djece ako ih imaju, i taj ritual se smatra cascu za svaku zenu, koja je na dan Deepavalija utovljenje bozanstva Laksmi, vrhovnog bozanstva majcinstva i zenstvenosti. Kroz ovaj mali ritual zena podsjeca muskarca na njenu vaznost u njegovom domacinstvu i zivotu uopste.

O tome sta se tacno desilo na dan Deepavalija i zasto se slavi, postoji bezbroj mitova i legedni. Jedna od njih kaze da je skoro pa cijelu jednu vjecnost prije, vrhovno bozanstvo u hindu religiji – gosdpodar Vishnu, ugledao bozanstvo Laksmi i bezkrajno se zaljubio u nju. Da bi bio sasvim siguran da ga Laksmi zaista voli, Vishnu se sakrio na ostrvo u sred mora, koje je potom pretvorio u more susamovog ulja, da bi otezhao svaki pristup mjestu svog izgnanstva. Medjutim to nije nimalo smetlao Laksmi u njenoj ljubavi i namjeri da postane njegova. Preplivala je cijelo susamovo more i nasla svog Visnu i dva najiskrenija i najposvecenija ljubavnika u indijskoj tradiciji su konacno bila ujedinjena.

Ova ljubavna prica, ma kako lijepa i topla nije bez poucnog i simbolicnog konteksta. Laksmina upornost da pronadje Visnu je lekcija svima da ne priznaju prepreke u svojoj potrazi za Bogom, u potrazi za pravom konekcijom sa spiritualnim, i da na tom putu samo oni ciste dushe, koji se pokaju i “operu” svoje grijehe, mogu doseci bozansku milost.

Mada praznik meni licno ne znaci nista, ne mogu a da me ne ponese raspolozenje ljudi koji slave. Zene obucene u prelijepe sarije, prosarene obaveznim zlatnim tkanje, nakicene najboljim nakitom koji posjeduju, muskarci elegantni i dostojanstveni u isto tako bogato ukrasenim odorama -djipa ih zovu. Djeca, cista okupana, mirisu po sandalovom ulju i kamforu od jutarnjih molitvi, trckaraju okolo, bez ikakve brige na svijetu. A kako i ne bi, danas su ih majke pustile da jedu ´ladu i muruku´ do mile volje. Niko se danas ne sekira da li su oprali zube nakon svog tog secera i masla.

Ima nesto u tihom zvuku njihove molitve i tihom ritmickom zazivanju OM-a....u pucketanju plamena na tacni koji se pronosi krzo cijelu kucu, jer u indijskom vjerovanju vatra cisti od grijeha, zlih misli, i duhova. Ako slusam OM par minuta i gledam u plamicak na kaforu kako talasa, ne mogu a da ne utonem u beznad vlastitog samoispitivanja. Nekako me ta cijela atmosfera uljuljuska u toplo osjecanje unutrasnjeg mira. Natjera me na razmisljanje o zivotu, o tome sta sam postigla, gdje pogrijesila i gdje zelim da stignem.

I to je citava poenta Deepavalija. Nista vise nista manje.

Zato ce vam cesto obrazovani indijci u maleziji reci da deepavali nije samo hinduski, pa cak ni samo indijski praznik, nego praznik svih ljudi na svijetu. dan kada svi provedemo sami sa sobom, kad sami uvidimo gdje smo grijesili, i kako da te pogreske ispavimo. Dan kada svjetlo opet po bijedi u samim nama.

###

Kafa boje jesenjeg lista

-------------------------------

Sjedim na proplanku

Jesen je

U ruci mi mlin

Slabo ih vise ko koristi

Kafa se sad kupuje samljevena

Drzim ga u supi i volim da cujem zvuk zrna koja pucketaju

Zvuk koji me vraca u djetinstvo

Spavali smo u dnevnom boravku koji je bio povezan sa kuhinjom – nisom

Ta prostorija je bila kuca

Kuca kao kuca je bila velika i prostrana sa vise soba koje su mi sluzile najvise za igru zmire ili veliki hodnik u kome smo se igrali fudbala kad bi neko dosao na sijelo

Ali taj dnevni boravak sa nisom bio je kuca

Otac je na posao isao rano

Za mene u djetinjstvu veoma rano a kasnije kad sam poceo vozariti isli smo zajedno i to ranjenje prati me jos uvjek u zivotu

Sjecam se kao kroz maglu upaljene sijalice u nisi – bez lustera - i onog zvuka mlina

Mlina koj je bio stariji od mene ,

kafe sto puca pod njegovim malim zrvnjem .

Skupio bih se pod jorganom i cekao da zamirise topla kafa pa opet utonuo u djecije lijepe snove .

Prvi fildzan tog napitka koji je pomirio mnoge , koji je razgovorio namrgođene , koji je udruzio suprotne , popio sam kad jos nisam znao ni izgovoriti sva slova abecede

Djed ljudina ipo kojeg odavno odavno vec nema a sa kojim jos razgovaram doduse u mislima tresnuo je o isparanu tacnu fildzan pred mene

- Dede popi-

-Narasce mi rep djede-

Samo se nasmijao

-Popi ti sa djedom ,de Medina naspi mu-

Djedova je bila uvijek zadnja i na nju dok je bio ziv nikad niko nije imao prigovora

Fildzan koji mi je izgledao kao najveca zgrada svijeta i koji me uveo u svijet odraslih

sa zelenim sarama po sebi i zlatnim mjesecom i zvijezdom koji sam mogao jos dugo ugledati dno

jer su mi ljevali tanku sa vise mlijeka

A ja sam se osjecao odraslim . Mogao sam da slusam njihove price , da budem u zacaranom krugu zivota .





Sjedim i sjecam se svega toga dok oko mene pada jesenje lisce

Lisce raznih boja

Boja koje samo jesen moze da nacrta i oboji





Isto lisce da jos kao mali gledao sam u polusnu zavaljen na kola otave, mirisnije od cijele police cajeva na rafi samoposluge , koja su kao od sale vukli volovi .

Djed je uvijek imao najbolje volove u selu sve do nezgode kada mi se jedna od tih misicavih grdosija igrom slucaja nasla na noznom stopalu

Prebolio je djed stopala al volove nikad

Ehhhhh-znao je uzdahnuti-kakav je moj Mrkonja bio-

Ko da o najboljem drugu govori

Jedne jeseni otkinuo se list sa naseg porodicnog stabla .Najcisci list il mozda cijela grana

Ostalo je drvo nekako tuzno ogoljeno

Preselio je djed .

Svi su ga zvali djed i jos uvijek nisam o njemu cuo ruznu rijec

Ratna jesen prosarana istim ovim bojama koje mi tad bile jos tuznije

U djedovoj kuci cijela famelija – ispijena ratna lica- oci koje ne odaju tugu jer rat je a u ratu kad neko umre od starosti i ne lezeci na postelji bilo je nesto uzviseno a Bogami i rijetko

Familija se skupila u kuci – sjedi se na podu .

Djedov krevet prazan a u mojoj dusi praznina veca od tog kreveta veca od kuce

Svi sute samo se cuje krckanje mlina i pucketanje zaspa kahve sto ga neko doturi ni sam ne znajuci kako ga sacuvao. Pucketanje kahve pod zrvnjom mlina



List mi se vrti u ruci .



Isti takav vrtio sam pred rat na autobuskoj stanici kod crvenih sedam vracajuci se sa fakulteta

Mozda tad na stanici sa tim listom koji je kliznuo iz ruke ponesen vjetrom postao sam covjek

Odrastao sam i svatio da je zivot list koji se igra na vjetru snazan i cuvan u pupoljku zilav dok je zelen

Lijepih boja ali krhak u jesen a u zimu ce otpasti ako vec nije prije

-Heej cupavi sta si se zamislio?-

-Kako prodje na vjezbi?-

-Hocemo li na kafu?

Glas me vraca u stvarnost na autobusku u prohladno tuzlansko jesenje vece

-Naravno da hocemo-


Stiscem joj ruke i grijem poljupcima promrzle usne

Ubrzo nas je rastavio rat

Ostala je u Tuzli a kasnije su je zanijela svjetla velikoga grada , zaslijepila i zavarala.



Stavljam cadjavu serpu na ognjiste . Crne cadjave sare posjetise me na rat .



Rat je dosao u nase selo

Jedno jesenje jutro morali smo da bjezimo

Uvijek samo se pripremali za taj trenutak a kad je dosao bili smo tako izgubljeni .

Dan prije bombardovali su avioni i artiljerija .

Cijeli dan smo proveli u kuci .

Onda ujutro projurilo je par sarenih spodoba crnih u licu sa neurednom civilno vojnom uniformom

-Probili su liniju-

-Ulaze-

Brzo se pronijelo od basce do basce

-Bjezimo povlacenje-

-Ako hoces evo ti puska j,,te puska-

Mati u mojoj trenerci ja u ocevim cipelama

Torba sa dva keksa i konzervom je bilo sve sto smo ponijeli

-Izvukli ste zivu glavu – tiho kroz nos rece tetka kojoj smo stigli pred vece poslije dugog pjesacenja.

Tjeskoba u kuci tjerala me napolje

U daljini preko brda dizali su se gusti dimni stubovi

Dizali su u nebo nasu proslost nase uspomene.



Vec davno zadnje zrno iscurilo je kroz zrvanj mlina ali ruka i dalje okrece meljac prebiruci po oknu uspomena .





Na ovom istom mjestu stajao je jos golobradi mladic i gledao pusto selo na nicijij zemlji

Napusteno od preplasenih stanovnika a nezanimljivo za bradonje koje odose u drugom smijeru

Lomile su se u meni tada uspomene , srah i bosanski inat

Pojurio sam stazom na ivici sume ni sam ne znajuci u kakvu neizvjesnost idem . Spustio se prema kucama

Sve pusto . Pokoja zivotinja vec pomalo podivljala gledala me preplaseno trazeci utociste u sjenci vocnjaka

Nigdje nikog . Srce je udaralo . Leprsalo kao list . Dovoljan je bio samo blazi vjetric na mom vratu iskocilo bi – otkinulo se.

Dosao sam do kuce . Ulazim kroz otvoren prozor spajza.

Kuca pusta . Jeziva .

Razgledam . Znam da se brzo moram vratiti jer uskoro ce noc.

Sta ponijeti od uspomena za neizvjesno buduce sutra koje ko zna kakvo ce biti.

Otvaram po ormarima . Dodirujem stvari . Prisjecam se.

To su ipak samo stvari .

Otvaram kuhinju .

Uzimam stari mlin .

Odlazim oprastajuci se od kucnog ognjista ,momkovanja .

Sa mlinom u ruci odlazim u rat , u uzas , lomatajuci se bosanskim brdima al ne zaboravljajuci ognjiste , mlin i onaj suhi list na drvetu sto treperi i neda se vjetru vremena.



Voda vri .Klobuce . Pjenusa.



Vrilo je i one 95 u sumama nadomak Srebrenice.

Sjedimo okruzeni gljivama u sjenci starih bukvi.

Gledamo sijenke koje promicu i izvlace se iz pakla odlazeci .

Odlazeci

Odlazeci .

Ruka u dzepu na nozi napipa nekakav zamotuljak .

Kafa . Mali zasap koji je ostao ko zna od kada .

Konzerva nareska odjednom se pretvori u sarenu dzezvu sa Bascarsije , mala pastetica u Lutvin fildzan sa travnickih Plavih voda i u hladu stoljetne bukve na ivici pakla zamirisa kahva . Zamirisa na jad , cemer i odlazak .



I evo zamirisa ponovo na brdu iznad sela.

Zadrhta ruka sa dzezvom . Zaljulja se pjena , a prostor paru fildzana nacinise dva mala fildzana

koji tresnuse o izgrebanu tacnu .



Otkide se list sa krosnje iznad stola i lagano , zadrzavajuci se sto duze u zraku pade na polupraznu dzezvu kafe .

Kafe boje jesenjeg lista .













Zmaj

[Edited by Zmaj on 01-11-2005 at 11:09 GMT] 

Malo fotografija od mene:

Bosna
vise fotografija mozete naci na:
http://www.alki.homechoice.co.uk/photos/bosnia/index.htm




Skotska:
vise fotografija mozete naci na:
http://www.alki.homechoice.co.uk/photos/bosnia/index.htm

Pardon, ovo je link za Slike iz Skotske:

http://www.alki.homechoice.co.uk/photos/scotland/index.htm

Jos da dodam http://www.atlic.co.uk portfolio website. Tamo su moji radovi:design, ilustracije,interaktivni design, logotipi, animacije, fotografije...

samo pazljivo za one sa starijim kompjuterima. Sajt je jako procesor intezivan, pa sporiji kompjuteri mogu jako usporiti. Treba flash player za ulaz. Takodje, Brza konekcija je pozeljna. Website je napravljen uglavnom za posjetioce design industrije.

Na tvom licu

Dal` su te suze na tvom licu
one sto si zeljela
jednom kad si davno
pjesmu pisala o tom.
Sad nemas razloga da lazes
kad si osjetila sve ono
i bol
i radost
i grdnju
ogromnu.
Ne treba broj ni adresa
brzo ce te zaboraviti svi
I slikama je mala vrijednost
samo mi reci
dal su te suze na tvom licu
one sto si zeljela.

Selma 2001.
(moja zena )