Ja sam to večer bio na Kapiji i najradije bih zaboravio sve...

Al nemože....







.

Tuzla danas 25.05.2006.g.

Mezarje/groblje Slana banja











[Edited by cupo on 06-05-2009 at 02:25 GMT]

Dragi nasi sugradjani, bol koju osjecamo je prevelika da se opise na ovim stranicama. Iskreno suosjecamo sa vasim roditeljima. Neka vam je rahmet dusi i vijecna slava.
Pocivajte u miru!

DA SE NE ZABORAVI

Prije godinu dana,
izgubih voljenu osobu.
Tada me jako zaboli duša.

Prije tri dana
izgubih svoju raju,
moje duše više nema…

Tuzla, 28.maj 1995



Prijateljima

Moji najdrazi prijatelji!
Kada ste nas napustili,
ovaj grad je bio,
tako tuzan, bez Vas.

Osjecali smo tegobu,
koju jos i danas,
pokusavamo savladati,
jer Vi ste nam bili sve.

Bili ste nasa sreca,
nasa igra,
nas osmijeh,
bili ste nasa mladost.

Sada smo svi kao jedno.
Svi o Vama razmisljamo,
svi Vas se sjecamo,
svima nama nedostajete.

U gradu, sreca vise ne postoji,
djecijih igara, kao nekada vise nema,
osmijeh je odavno ostao u grcu,
mladost zatvara svoja vrata.

I dok djeca svijeta,
ulaze u buducnost,
mi ostajemo u proslosti,
jer bez Vas ne idemo nikuda.

Tuzla, 28.maj 1995



Nesretnica

Te noci zeljeli su setati,
zeljeli su se zaljubiti.

Pozdravise oca, poljubise majku.

Bili su sretni, jer ce
jos jednu noc, provesti sa
drugom, drugaricom.

Bili su sretni, jer ce
jos jednu noc, gledati
voljenu osobu.

Ali nesretnica im te veceri
oduze najmilije,
ljubomorna na srecu i radost
oduze im zivote.

A zeljeli su samo, setati,
zaljubiti se i biti sretni.

Zar zaista postoji neko,
kome ljubav smeta?

Tuzla, 28.maj 1995

vjecni vam rahmet pocivajte u miru i spokoju

[Edited by sanjalica on 25-05-2006 at 15:23 GMT] 

Vjecni rahmet i neka vam je lahka zemlja

 

Poslusajte pjesmu koja je posvecana danu mladosti od tuzlaka Benny ba

Benny ba - Svijetlo tuzle grada



http://ambasador.ch/taqwa/svijetlo%20tuzle%20grada-%20taqwa-benny%20ba%20feat%20sejla%20&%20emilio.mp3

[Edited by DJ-DaJo on 26-05-2006 at 22:13 GMT]

To vece sam izasao sa djevojkom i krenuo u grad na kaficu. Nismo se mogli dogovoriti gdje da odemo. Ona je predlagala kafic koji se zvao “Evergreen”, a ja neki drugi, ne sjecam mu se vise imena. Bilo je proljece, toplo majsko vece, ja zaljubljen, u dzepu 5km, ma sve idealno. Odlucili smo da ne bude ni po mom ni njenom, pa smo odabrali kafic “Gulam” u blizini kapije. Jedva nadjosmo mjesto. Sjecam se da smo narucili kafu, a ja i sendvic. Masa mladih ljudi je prolazila pored nas, prijatelji, poznanici. Neko se zaustavi da se pozdravimo, neko sjedne sa nama, na kratko. Svi nasmijani, svi djeluju sretni iako je rat. Pridruzuje nam se djevojkin kolega s posla, s prijateljem. U daljini se cuje explozija granate. Bas je daleko, tako da niko ne obraca paznju. Cak je i ne komentarisemo. Smijemo se ovom prijatelju, njegova djevojka je otisla u posjetu kod neke rodbine van grada, pa on prica kako je vrijeme da uhvati nesto sa strane. Ne vjerujemo mu bas jer su jako dugo zajedno. Vrujeme prolazi, skoro je 21. Ovaj prijatelj ustaje i odlazi, mi mu dobacujemo da se pazi. Smijemo se.
BLJESAK ispred mene!
DETONACIJA!
Na zemlji sam. Potpuna tisina, par sekundi. Mogla se muha cuti, a onda….
Vrisci iz stotina grla, ljudi urlaju, zapomazu, ne razaznajem glasove. Svi smo popadali na zemlju. Cujem djevojku da me zove. Ne odgovaram. Razmisljam. Sigurno sam ranjen. Boze, samo da nisam ostao bez ruku i nogu. Pomijeram prste na ruci, osjecam ih, na drugoj, nozne, dobro je, sve osjecam.
Ziv sam, govorim djevojci koja me jos uvijek zove.
Konju jesam li ti rekla da idemo u “Evergreen”. Vidi sad ovo. Joj, kako me boli, cujem je kako vice. Njen kolega urla od bola. Ustajem, nije mi nista, covjece kako sam sretan. Pokusavam im pomoci, ali ne znam kako. Vristim i sam i vapim za pomoc. Niko me ne cuje, kad svi vriste. Podigao sam djevojkinu glavu ne znam ni ja na sta i milovao je po kosi. Vidim veliku krvavu mrlju na njenom koljenu. Kolega zaziva majku, ne vidim njegove rane od dima i prasine. Neginjem se nad djevojku i tjesim je. Vidim kapljice krvi na njenom celu. Ne govorim joj nista, samo ih brisem rukom. Ne vidim nikakvu ranu, ali kapljice se konstantno pojavljuju, a ja ih brisem. Odakle ovo dolazi, mislim, i tu tom trenutku shvatam, da to kaplje sa mene. Dodirujem rukom celo, osjecam ljepljivu masu pod prstima, i nekakvo peckanje. Prestrasen sam. Ustajem. Vidim plavi kombi nedaleko od nas, neki covjek istrcava, i gleda unezvjereno. Prilazim mu i molim ga da nam pomogne. Prelazim preko tijela ljudi, dolazim do djevojke i njenog kolege. Prvo nju ubacujemo u kombi, onda kolegu. Gomila ljudi je stigla, pokusavaju pomoci postradalima. U kombiju sam. Unose neku djevojku koja priguseno jeci. Cini mi se da je prepoznajem u mraku kombija. Nisam siguran. Osjecam bol u lijevoj nozi. Pokusavam dodirnuti to mjesto, i opet osjecam ljepljivu masu pod prstima, ranjen sam i u nogu. Stizemo pred bolnicu. Masa ljudi u bijelim uniformama je oko nas, stavljaju moju djevojku i njenog kolegu na nosila, i odvoze ih. Ustajem i krecem prema ulazu u bolnicu, cujem nerazgovjetne glasove oko sebe. I dalje idem prema ulazu, vrti mi se u glavi. Osjecam da tonem, ljudi su oko mene, ali su nekako daleko, glasovi se gube, sve se vrti. Ne osjecam nista. Mrak.


Probudio sam se na operacionom stolu. Izvadili su mi gelere iz glave, ramena, nogu, prsta na ruci. Ziv sam, “lakse ranjen”.
Djevojka je ziva, koljeno joj je smrskano, imala je jos rana po tijelu. Teze ranjena, odvedena na lijecenje u jednu evropsku zemlju. Nikad je vise nisam vidio.
Njen kolega je isto teze ranjen, ogromna rupa u stomaku, noga sjebana, masa rana po citavom tijelu. Odveden u istu zemlju na lijecenje. Ni njega nikad vise nisam vidio.
Mene su takodje odveli u jednu drugu zemlju na lijecenje. Tu sam i danas.
Jebaji ga,

Hvala sto si podijelio svoju pricu s nama

citat:

---

cupo wrote:
Hvala sto si podijelio svoju pricu s nama

---