citat:

---

cupo wrote:
25.05.2009
Godišnjica masakra na tuzlanskoj Kapiji

---

citat:

---

Lida wrote:


Doći ću sutra naveče na Kapiju, a zasada od mene, bar po jedna ruža, za nevine žrtve

---

25-05-2009 02:00
Sandru Kalesiću zlikovci s Ozrena nisu dali da odraste

Granata ispaljena sa ozrenskih položaja vojske ratnog zločinca Radovana Karadžića 25. maja 1995. godine prekinula je 71 mladi život na tuzlanskoj Kapiji.

Najmlađa žrtva - Sandro Kalesić, imao je tek dvije i po godine. Ubijen je ni kriv ni dužan, ali ne i za Mladićeve i Karadžićeve horde koje su za vrijeme četvorogodišnje agresije na našu zemlju uništile djetinstva hiljadama mališana.

Posljednji izlazak

- Porodicama poginulih i ranjenima na Kapiji svaki dan je 25. maj. Sandro se rodio 26. decembra 1992. godine. Nećete vjerovati, ali sve do 25. maja 1995. s njim se nisam pošteno izigrao. Naime, radio sam na TV Okruga Tuzla i na Radiju Tuzla po 16 sati dnevno, tako da me jednostavno nije bilo kod kuće. No, tog 25. maja uzeo sam slobodan dan. Sa tadašnjom suprugom Irenom proslavljao sam četvrtu godišnjicu braka – prisjeća se najtužnijeg dana Dino Kalesić, otac ubijenog Sandra.

Četvrtak 25. maja 1995. godine poslije niza kišnih dana osvanuo je okupan suncem. U Tuzli se igrala završnica rukometnog prventva BiH, a uprkos ratnim okolnostima u ljetnim baštama se tražila stolica više.

- Sa Sandrom sam se igrao cijeli dan. Prvi put, a nažalost i jedini, zaspali smo jedan kraj drugog u po bijela dana. Pored godišnjice braka, uvečer smo izašli do kafića ”Plej–of”, jer jedna naša prijateljica sutradan putovala u Ameriku. Ne znam zašto, ali sam bio nervozan. Upravo u ”Plej–ofu” sam posljednji put fotografisao Sandra. Desetak minuta prije ispaljenja granate odlučili smo se da promijenimo kafić. Sjeli smo u kafić ”Gulam” koji se nalazio 20-ak metara od mjesta gdje je pala granata – priča Kalesić.

Uslijedila je strahovita eksplozija, poslije koje se čula jecaji ranjenih. Među ranjenima bio je i Sandro.

Zločinci na slobodi

- Znam da sam nakon eksplozije uzeo Sandra sa stolice i otrčao do susjedne zgrade, jer sam se plašio nove granate. Nisam odmah primjetio da je ranjen. Kada sam pomjerio ruku sa njegovih prsa vidio sam krv, te sam odmah potrčao do automobila kako bih ga odvezao na Klinički centrar. U tim trenucima sam trčao ulicom koja je bila natopljena krvlju. Neposredno pred dolazak u Klinički centar Sandro mi je izdahnuo na rukama. Geler veličine rižinog srca bio je koban, jer ga je pogodio direktno u srce – kaže Dino Kalesić.

Njegov se život od 25. maja promijenio iz korijena. Svaki dan pred očima mu je slika sina Sandra, koji ga je ujutro pratio na posao.

- Ustajao sam poprilično rano, ali bi se i Sandro redovno budio. Prvo bih čuo šuštanje pelena, prije nego što bi on došao do mene. Poslije Sandrove pogibije Irena i ja smo se na jedan civilizovan način rastali, ostavši i dan danas u odličnim odnosima. Jednostavno nismo mogli dalje – kaže Dino Kalesić, kojega su tri gelera pogodila u masakru na tuzlanskoj Kapiji.

Danas bi Sandro bio srednjoškolac. No, njegove djetinje snove prekinule su Mladićeve i Karadžićeve harange. Za maskr tuzlanske mladosti odgovarao je tek general Novak Đukić, dok su ostali ozrenski zločinci – na slobodi.

Edin Skokić

Humanizmom protiv zločinaca

Vijest o pogibiji 20-godišnje kćerke Edine, tadašnjeg pripadnika Armije BiH Arifa Ahmetaševića dočekala je na majevičkom ratištu.

- Bio sam na vojnom zadatku kada se dogodila tragedija na Kapiji. Odmah sam došao u Klinički centar Tuzla i saznao kako je jedan geler od ispaljene granate ubio moju kćerku – kaže Arif Ahmetašević, koji je prije agresije na BiH bio poznati staklorezac.

Četiri mjeseca kasnije Arif je bio raspoređen na ozrensko ratište. Zajedno sa saborcima zarobio je grupu vojnika Vojske RS. Imao je priliku za osvetu, ali je postupio po pravilima Ženevske konvencije.

- Ne bih puno pričao o tome. Počinioci tog gnusnog zločina davno su se razbježali s Ozrena, a ti zarobljenici su bili obični vojnici – kaže on.

Ipak, zbog humanog postupanja sa zarobljenicima, Ahmetašević je na prijedlog Srpskog građanskog vijeća 2005. godine dobio priznanje Internacionalne lige humanista iz Graca za humanistu godine.

Imena ubijenih

Na današnji dan prije 14 godina na tuzlanskoj kapiji ubijeni su Suzan Abu Ismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić – Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ilvana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo, Suzana Đušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasičić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović – Kindže, Elvira Hurić, Almir Jahić – Bato, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić – Veca, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković – Nešo, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović, Edin Mujabašić – Mony, Samir Mujić, Elvir Murselović, Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani, Fahrudin Ramić, Nedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihad Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Asim Slijepčević – Asko, Savo Stjepanović, Jelena Jezidžić – Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković, Adnan Zaimović – Garo.

"Budiš se svijete, ali ja te ne čujem, ja te ne vidim, ja ti se ne divim. Ostavi me samu sebi i ne gledaj na mene ko sam i šta sam, ja sam kapija na kraju svijeta, istina nepobjediva..."

Iz knjige "ZASTO JA". Ovu knjigu, posvetu svojim poginulim drugovima, sacinili su 1998.godine clanovi novinske sekcije TTC TELEX.

Sta reci? Tesko mi je , tesko...svaki maj,i sve do kraja mog zivota, bice najtuzniji mjesec u godini, ali nikad necu zaboraviti, i nikad necu halaliti.Nikad! Nek dragi Allah svima podari lijepi Dzennet, a cetnicima kaznu kakva im dolikuje.  

Neka se pamti,
Neka se nikad Nezaboravi,
Vječni rahmet i slava mojim drugovima, poznanicima, prijateljima, sugrađanima...

ovdje se i umire da bi se živjelo

nemam sta reci, jer sve je vec receno... samo se nadati da ce kazna nekada stici one kojima je mladost bila "vojni cilj". u mislima smo sa porodicama poginulih i sa onima koji su prezivjeli ovaj dan... svaki 25. maj je tuzan i nikada ne moze biti samo dan.

TUZLA -25.05.1995. DAN KADA JE UBIJENA TUZLANSKA MLADOST.
25.05.1995 godine dogodio se nezapamceni zlocin u Tuzli. Srpsko.crnogorski agresor, Karadzicevi fasisti, Mladicevi chetnici nazovimo ih kako god sem ljudi, su na Tuzlu u 20:55 minuta sa lokaliteta Ozrena ispalili granatu na tuzlansko korzo tacnije na sastajaliste mladih poznatije pod imenom Kapija. Cetnicka granata ubila je 71 gradjanina Tuzle a preko 150 ranila. Prosjek godina poginulih je bio 3-30 godina. Ni tako mrtvima, chetnici nisu dali mira da se sahrane dostojanstveno. Dzenaze i sahrane ubijene mladosti obavljene su u ranu zoru jer zvijeri sa brda nisu dopustile da se ljudski sahrani ono sto je ne ljudski ubijeno.
Dan 25.5 1995 dan koji smo decenijama slavili i pamtili kao Dan mladosti bice pamcen kao dan zalosti. Danas u Tuzli i suza postaje rijec, jer jedino se njome moze iskazati bol za mladim nasilno oduzetim zivotima nasi bliznjih, sinova i kceri, brace i sestara. Jedino ta iskrena suza danas moze govoriti o smrti u nasim srcima, o teskoj spoznaji da cemo sutrasnji, prekosutrasnji i svaki drugi dan buditi se i biti-usamljeni za komad duse, dio srca, za jednu mladost i ljepse sutra. Djeci podarimo zivot, sate, dane, mjesece i godine roditeljske paznje i ljubavi. Bdijemo nad njima, cuvamo ih kao zjenicu oka, kao svjetlost bez koje zivot nema smisla..Zar uopste moze da se pojavi neko i da uz dopustenje tzv. Covjecansta unisti tu svjetlost jednog mladog zivota.? Zar je ikome dopusteno, zar iko smije i moze da uzima pravo na zivot? Moze, i to je ono sto ovaj narod nikada nece zaboraviti i oprostiti. A ova bol ce stici svakog ko to pred Bogom zasluzuje.




OVDJE SE NE ZIVI SAMO
DA BI SE ZIVJELO
OVDJE SE NE ZIVI SAMO
DA BI SE UMRLO
OVDJE SE I UMIRE
DA BI SE ZIVJELO
MAK DIZDAR



IMENA, PREZIMENA I STAROSNA DOB NASTRADALIH .
Ime i prezime Starost
01 Abulismail Suzan 15
02 Ahmetasevic Edina 20
03 Alagic Elvis - Enko 17
04 Alispahic Admir 24
05 Atikovic Lejla 14
06 Bakalovic Asmir 19
07 Beganovic Adnan 16
08 Bojkic Damir 27
09 Boric Indira 36
10 Bosnjakovic Ilvana 17
11 Brguljak Elma 20
12 Bucuk Lejla 16
13 Cajic Sanja 18
14 Causevic Selma 17
15 Cekic Amir 21
16 Cerimovic Almasa 19
17 Cirak Samir 18
18 Djapo Amir 20
19 Cerimovic Almasa 19
Ime i prezime Starost
20 Vantic Azur 19
21 Dedic Zada 20
22 Djedovic Razija 19
23 Djusic Suzana 14
24 Djuzel Amir 26
25 Fatusic Muris 15
26 Hadzic Ago 20
27 Hakic Hamdija 48
28 Hasanovic Senad 26
29 Hasicic Semsa 20
30 Hidanovic Alem 19
31 Hodzic Nedim 30
32 Hrustanovic Hasan 25
33 Hujdurovic Adnan 18
34 Huric Elvira 16
35 Jahic Almir 18
36 Joguncic Azur 24
37 Kalesic Sandro 2
38 Kantor Franc 24


IMENA, PREZIMENA I STAROSNA DOB NASTRADALIH .
Ime i prezime Starost
39 Kurbasic Damir 20
40 Kurbegovic Vanja 17
41 Kurtalic Vesna 15
42 Marinovic Pera 37
43 Markovic Nenad 19
44 Mehanovic Sulejman 28
45 Mehinovic Amira 21
46 Mehmedovic Edin 19
47 Memic Edisa 19
48 Milic Adrijana 17
49 Mujabasic Edin - Mony 21
50 Mujanovic Neset 20
51 Mujic Samir 28
52 Murselovic Elvir 23
53 Mustacevic Saban 29
54 Ninic Dijana 20
55 Nuhanovic Selma 17
Ime i prezime Starost
56 Okanovic Indira 16
57 Ponjavic Rusmir 20
58 Rahmani Raif 22
59 Ramic Fahrudin 34
60 Rekic Nedim 27
61 Rosic Jasminko 32
62 Zaimovic Adnan - Garo 27
63 Salamovic Senahid 25
64 Sarajlic Edhem 20
65 Sarajlic Jasminka 23
66 Sisic Armin 19
67 Sisic Nihad 19
68 Slijepcevic Asim 20
69 Stjepanovic Savo 25
70 Jezidzic - Stojcic Jelena 44
71 Tadic Ilinka 53








UKUPAN BROJ POGINULIH 25.05.1995. JE 71 CIVIL
UKUPAN BROJ POVRIJEDJENIH 25.05.1995. JE 115 CIVILA OD CEGA JE 68 TEZE, A 47 LAKSE POVRIJEDJENIH CIVILA

PAMTITE I OPOMINJITE

citat:

---

Pain wrote:

Jedanaest godina bola...
Ubili su ga ....najdraze moje, JEDINOG BRATA...zjenicu mog oka...otkucaj mog srca!

---