Amanet - Nura B.H.


Šljapkala sam Vilsonovim sretna što pada kiša, što mi nisko spušteni kišobran štiti lice od tuđih pogleda. Nisam ni pazila gdje stajem, pa bih svako malo ugazila u baricu kojih je na izlokanom trotoaru bilo bezbroj. Nisam se usuđivala nastaviti stazom kojoj su me misli povele: Kako bi bilo da sam Muharemova žena, da je ovo dijete njegovo? Čak nisam imala snage odmjeravati radost i bol. I bez odmjeravanje sam znala da su ona strepnja i radosni treptaji što su me cijelu ispunjavali, vrijedni svakog bola.

Rukom sam prošla kroz rep u koji je kosa bila zavezana, ugrizla se za usnu. U torbici sam uzalud tražila tamne naočale. Onda sam se naglo sjetila da su davno, davno ostale kod njega.

Stajao je leđima naslonjen na stablo kestena. Njegova ljepota me je u trenu silovito potresla. Oko ramena mu je bila ogrnuta jakna od džinsa. Prišla sam, bio mi je na dohvat ruke. Lice mu je bilo podignuto ka dalekom vlažnom nebu na kome se iznenada pojavilo sunce. Kosa mu je bila vlažna, po licu su svjetlucale kapi kiše. Nije se ni pomjerio, kao da nije ni bio svjestan mog prisustva u tišini šetališta. Spustila sam ruku na njegovo rame a glava se sama povila naprijed i obraz naslonila na vlažnu kosu. Sunce je zašlo, opet je padala kiša. Okrenuo se, zatreptao i prebacio pogled iz neke njegove beskonačnosti na moje lice. Primijetila sam bore oko očiju koje su odražavale umor i nešto nalik na žaljenje. A na nebu je opet bljesnulo sunce. Baš kao kiša i sunce, u njegovim očima su se miješali i smjenjivali radost i bol. Rukom mi je prelazio po obrazu i vratu, vratu i obrazu, i tako u krug. Na svaki dodir njegovog dlana mišići su mi se trzali, a onda se ukočili, kao da sam prestala disati. Nikad nije izgledao tako miran. Oči koje su tražile moje bile su kao zastrte velom koji mi nije dopuštao utopiti se u njima, pa ipak se me potpuno zarobljavale, potčinjavale. A onda me privukao u zagrljaj, kao što se grli sestra, dijete. Bilo je čarobno i čudesno, pa sam zarila lice na njegova njedra i poželjela umrijeti. Prstima mi je prolazio kroz kosu lagano otpetljavajući traku kojoj je bila vezana, sve dok se nije rasula. Osjećala sam njegovo tijelo priljubljeno uz mene i nestalo je sve, ama baš sve osim tog dodira tako toplog, živog, mog. Postala sam svjesna da ne drhtim samo ja, i on je drhtao. I sve, ama baš sve je izgubilo značenje dok sam se prepuštala unutarnjem zanosu slobodna, ničim sputana.

Ne znam koliko smo ostali tako izgubljeni prekrasnoj toplini tijela. Znam da me prožimao do tad nepoznat užitak pri svakom dodiru, svjesna da je tu, sa mnom svakim djelićem tijela i duše. Kad je sunce ponovo bljesnulo kao da me probudilo. Otkinula sam se od njega, u jednoj ruci držala sklopljen kišobran, a drugom mu prolazila kroz kosu.

- Moram poći – šapnula sam.

Lice mu je bilo ozbiljno i tužno i sretno, sve u isti mah.

Zatvorila sam oči. Činilo mi se da se pjesma svih ptica na svijetu ujedinila u jednu melodiju koja me cijelu nečujno ispunjava. A kad sam otvorila oči, ostala sam zbunjena. I zapanjena.

- Sjećaš li se da si mi davno kazala kako ću jednog dana kad budem jako, jako sretan plakati?

Nisam bila kadra riječ jednu progovoriti.

- Morao sam te vidjeti. Još jednom. Neću te više uznemirivati, Lijano. Molio sam te da se vidimo vjerujući da imam pravo oprostiti se od tebe. Znaš, mi se zapravo nikad nismo oprostili... Onda si bila obećala da ćeš doći, da te čekam pred Parkušom. I čekao sam, više od dva sata sam čekao... Ostaće praznina koju će biti teško popuniti.

- Imaš svoju umjetnost... I oca. Divnog oca. Uh, imaš i mamu, zaboravila sam.

- Zapravo je to razlog zbog koga sam te morao vidjeti. Bolestan je. On umire... Mama je došla da ga njeguje. Okupa ga, stavi mu pelene, na kolicima ga odveze do terase. On gleda more, bekonačno, ravnodušno, ona mu čita. Ili iznese kasetofon pa mu pušta muziku. Uglavnom Mocarta, najčešće Requiem. Drže se za ruke, šute. Ja ih gledam i mislim kako su jevtino prodali svoju sreću... I moju... Ne zna da si se udala, hranim ga nadom da ću se uskoro tobom oženiti. Mirnije će umrijeti sa saznanjem da me ne ostavlja samog. A ne zna moj siroti tata da je njegov jedinac kukavica u ševinom gnijezdu.

- Nemoj, Muhareme... Nemoj, molim te.

- Nisam vjerovao da ću ikad odustati od tebe. Ali ovo, - vrhovima prstiju je dodirnuo moj trbuščić – ovo je i meni sveto. Ovaj put odlazim da se ne vratim. A tebi, vama, želim... život pun sunca i svjetlosti...

- Misliš da ti mene ne boliš? Kao da sam izgubila dio tijela... Čuo si da ljude koji izgube nogu ta imaginarna noga može boljeti, svrbiti... Kakav šok prožive svaki put kad vide da onog što bi počešali nema... Tako se i ja osjetim svaki put kad mislim na tebe.

- Znam.

- Adio,... Gosparu moj.