Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima
|
Crvena starka Nivo: Forumski doajen A woman of courage and honor
Registriran(a): 27-08-2009 Lokacija: Tuzla Odgovori: 11207 IP: Maskiran
|
Re: Kutak za romanticare i obozavaoce lijepe rijeci
Šala
Vedro, zimsko podne... Mraz jak, puca, i Nadjenjki, koja me drži ispod ruke, hvata se srebrnasto inje po kosi na slepooènicama, i na maljama iznad gornje usne. Mi stojimo na visokom bregu. Od naših nogu pa do same zemlje pruža se strma ravan,u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, tapacirane svetlocrvenom èojom.
- Da se spustimo dole, Nadežda Petrovna? – molim ja. – Samo jedanput! Verujte mi, ostaæemo èitavi i nepovreðeni. Ali Nadjenjka se plaši. Sav prostor od njenih malih kaljaèa do kraja ledenog brega izgleda joj kao strašna, beskrajno duboka provalija. Ona umire od straha i prestaje da diše kad gleda dole, èim je ja samo ponudim da sedne u sanke; ali šta æe biti ako reskira da se surva u provaliju! Umreæe, poludeæe.
- Preklinjem vas! – kažem ja. – Ne treba se plašiti! Znajte, to je malodušnost, kukavièluk! Sanke lete, kao strela. Presecani vazduh šiba u lice, hukæe, zviždi u ušima, seèe bolno, štipa od gneva, hoæe da smakne glavu s ramena. Od pritiska vetra nemamo snage da dišemo. Izgleda da nas je sam ðavo zagrlio kandžama i uz huku vuèe u pakao. Sve oko nas sliva se u jednu dugu prugu koja naglo juri... Gle, gle, još trenutak samo i izgleda mi kao da æemo propasti.
- Ja vas volim, Nadja! – kažem ja poluglasno. Sanke poèinju sve lakše i lakše da klize, huka vetra i zvrka saonica nisu više tako strašni, ne zaustavlja se disanje od straha, i mi smo, najzad, dole. Nadjenjka nije ni živa ni mrtva. Ona je bleda, jedva diše... Ja joj pomažem da ustane.- Ni za šta na svetu drugi put ne smem – kaže ona gledajuæi me krupnim oèima. Ona me hvata pod ruku i mi dugo šetamo oko brega. Zagonetka, po svoj prilici, neda joj mira. Da li su one reèi izreèene ili nisu? Da ili ne? Da ili ne? To je pitanje samoljublja, èasti, života, sreæe, pitanje veoma znaèajno, najznaèajnije na svetu. Nadjenjka nestrpljivo, tužno, pronicljivim pogledom zagleda mi u lice, odgovara neumesno, èeka, neæu li ja otpoèeti. O, koliko preliva na tom dragom licu, koliko preliva! Vidim, ona se bori sa sobom, njoj je potrebno nešto da kaže, o neèemu da pita, ali ona ne nalazi reèi, njoj je nezgodno, strašno, smeta radost...
- Znate šta? – kaže ona ne gledajuæi u mene.- Šta? – pitam ja.- Hajte još jednom... da projurimo. Mi se penjemo uza stepenike na breg. Opet smeštam bledu, uzdrhtalu Nadjenjku u sanke, opet letimo u strašnu provaliju, opet huèi vetar i stružu saonice, i opet, kad sanke najsilnije i najhuènije lete, ja govorim poluglasno:- Ja vas volim, Nadjenjka! Kad se sanke zaustavljaju, Nadjenjka baca pogled na breg, niz koji tek što se spustismo, zatim dugo zagleda u moje lice, prisluškuje moj glas, ravnodušan i nimalo strastan, i sva, sva, èak muf i kapuljaèa njena, sva njena pojava – izražava krajnju nedoumicu. A na licu joj ispisano:- U èemu je stvar? Ko je izgovorio one reèi? On, ili mi se samo prièinilo? Ta neizvesnost je uznemiruje, izvodi je iz strpljenja. Sirota devojèica ne odgovara na pitanja, tušti se, gotova je da zaplaèe.- Da nije vreme da idemo kuæi? – pitam ja.
- A meni... meni se dopada ovo sankanje – kaže ona crveneæi. – Kako bi bilo još jedanput? Njoj se «dopada» ovo sankanje, meðutim, sedajuæi u sanke, ona je kao i pre toga bleda, jedva diše od straha, drhti.Mi se spuštamo treæi put, i ja vidim kako me ona gleda u lice, prati moje usne. Ali ja stavljam na usne maramicu, kašljem i kad stižemo do sredine brega, uspevam da procedim:- Ja vas volim, Nadjenjka!I zagonetka ostaje zagonetka! Nadjenjka æuti, o neèemu razmišlja... Ja je ispraæam sa sankanja kuæi, ona se stara da ide lakše, usporava korak i stalno èeka da li æu joj reæi one reèi. I ja vidim kako pati njena duša, kako se ona savlaðuje da ne kaže:- Nije moguæe da ih je izgovarao vetar! A ja neæu da to vetar izgovara! Sutradan ujutru dobijam cedulju: «Ako poðete danas na sankanje, svratite do mene. N.» I od tada ja i Nadjenjka poèinjemo svakog dana da idemo na sankanje i,spuštajuæi se sankama dole, svaki put ja izgovaram poluglasno jedne iste reèi:- Ja vas volim, Nadjenjka! Ubrzo Nadjenjka se navikava na tu frazu kao na vino ili morfijum. Ona ne može da živi bez nje. Doduše, sletati sa brega isto tako je užasno kao i pre, ali sad veæ strah i opasnost pridaju naroèitu draž reèima ljubavi, reèima koje kao i pre predstavljaju zagonetku i muèe dušu. Prièinjava se uvek ono dvoje: ja i vetar... Ko joj od nas dvoje izjavljuje ljubav, ona ne zna, ali njoj je, po svoj prilici, veæ svejedno; ma iz koga pehara pio... svejedno, samo da budeš pijan.Jednom u podne odoh na sankanje sam; pomešan u gomili, ja vidim kako bregu prilazi Nadjenjka, kako me traži oèima... Zatim se bojažljivo penje stepenicama... Strašno joj je da ide samo, o, kako je strašno! Ona je bleda kao sneg, drhti, ide kaona gubilište, ali ide, ide ne osvræuæi se, odluèno. Ona je, po svoj prilici, odluèila da pokuša: da li æe se èuti one zanosne, slatke reèi, kad mene nema? Ja vidim kako ona, bleda, s otvorenim ustima od straha, seda u sanke, zatvara oèi i, praštajuæi sezauvek sa zemljom, polazi s mesta... «Z-z-z-z»... zvrlje saonice. Èuje li Nadjenjka one reèi, ja ne znam... Vidim samo kako ona ustaje iz sanki malaksala, nemoæna. I vidi se po njenom licu da i sama ne zna da li èuje nešto ili ne. Strah, dok se spuštala dole, oduzeo joj je sposobnost da sluša, da razlikuje zvuke, da shvata... Ali dolazi i proleæni mesec mart... Sunce postaje ljupkije. Naš ledeni breg se mraèi,gubi svoj sjaj i kravi se najzad. Prestajemo da se sankamo. Sirota Nadjenjka nema gde više da èuje one reèi, pa nema ni ko da ih izgovara jer se vetar ne èuje, a ja se spremam u Petrograd... na duže, možda zauvek.
Nekako pred odlazak, na dva dana, sedim u sumraku u baštici, a od dvorišta, u kome stanuje Nadjenjka, ta baštica je odvojena visokom ogradom sa gvozdenim šiljcima... Još je prilièno hladno, ma ðubretu ima još snega, drveæe je mrtvo, ali veæ miriše na proleæe i, spremajuæi se na poèinak, živo grakæu graèci. Ja prilazim ogradi i dugo gledam kroz šupljinu. Ja vidim kako Nadjenjka izlazi na stepenice i upravlja tužan, oèajnièki pogled u nebo... Proleæni vetar joj duva pravo u bledo, setno lice... On je podseæa na onaj vetar koji nam je hujao onda na bregu kad je ona slušala one èetiri reèi, i lice joj postaje žalosno, žalosno, niz obraze æe poteæi suza... I sirota devojèica pruža obe ruke, kao da moli taj vetar da joj donese još jednom one reèi. I ja, saèekavši vetar, izgovaram poluglasno:- Ja vas volim, Nadja! Bože moj, šta li se zbiva sa Nadjenjkom! Ona klièe, smeška se celim licem i pruža ruke u susret vetru, radosna, sreæna, neobièno divna.A ja idem da se pakujem...Davno je to bilo. Sad je Nadjenjka veæ udata; udali su je, ili je sama pošla... svejedno, za sekretara plemiækog masalnog fonda i sad veæ ima troje dece. Ono kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reèi «ja vas volim, Nadjenjka», nije zaboravljeno; za nju je to sada najsreænija, najnežnija i najlepša uspomena u životu...
I meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reèi,zašto sam se šalio...
A.P. Èehov
|
20-01-2012 at 20:00 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|