Već dugo ne kupujem ni jedan proizvod koji ima oznaku E Neću da se mislim jel ili nije, ne kupujem i riješim problem Pogotovo ono što jedu djeca Zakukaju oni za nekim bombonama i tako ali ja ne popuštam
Kaže meni sin ti nama ništa nedaš da jedemo što ima ove tvoje hemoroide u prevodu emulgatore

Iako deklaracija na bilo kom prehrambenom proizvodu ne sadrži obeležene E brojeve, to ne znači da ih taj proizvod ne sadrži.
Zašto?
Zato što su nazvani drugačije. Na primer kao što je navedeno u ovom tekstu.

Koje vrste aditiva postoje i kako su svrstani?

Pravilnik o prehrambenim aditivima (Narodne novine, 62/2010.) u RH dopušta i regulira upotrebu 317 aditiva označena E-brojem koji su prema učincima u hrani svrstani u različite kategorije. Potrošači nerijetko aditive poistovjećuju s konzervansima. Proizvođači hrane se time često koriste pa na etiketama proizvoda ističu „bez konzervansa”, što potrošači mogu razumjeti kao da u proizvodu uopće nema aditiva. Međutim, konzervansi su samo jedna od dvadesetak različitih kategorija aditiva u koje se ubrajaju i bojila, antioksidansi, emulgatori, emulgatorske soli, stabilizatori, zgušnjivači, modificirani škrobovi, učvršćivači, sekvestranti, pojačivači arome, kiseline, regulatori kiselosti, tvari za tretiranje brašna, tvari za rahljenje, tvari za zaslađivanje, tvari za sprječavanje zgrudnjavanja, tvari protiv pjenjenja, tvari za povećanje volumena, tvari za želiranje, tvari za poliranje, tvari za postizanje klizavosti, tvari za zadržavanje vlage, nosači, tvari za pjenjenje, potisni plinovi, plinovi za pakiranje. Neki aditivi imaju više različitih namjena. Tako je npr. limunska kiselina (E330) regulator kiselosti i antioksidans, a askorbinska kiselina (E300) je istodobno antioksidans, kiselina i sredstvo za tretiranje brašna.
U proizvodnji hrane upotrebljava se još veliki broj drugih tvari koje nemaju oznaku E-broja i koje se samo iznimno pojavljuju na deklaraciji proizvoda jer za njih vrijede posebna pravila o deklariranju. To su pomoćne tvari u proizvodnji, enzimi i arome.

Kako se deklariraju prehrambeni aditivi?

Prehrambeni aditivi se označavaju slovom E i odgovarajućim brojem. Na originalnom pakovanju proizvoda (ambalaži, naljepnici, privjesnici) aditivi dodani namirnicama moraju biti označeni tako da je naveden naziv skupine (npr. bojilo, konzervans, itd.) te naziv aditiva ili E-broj. Na primjer, ako je neki proizvod konzerviran sorbinskom kiselinom (E200), na pakovanju mora pisati: konzervans sorbinska kiselina ili konzervans E200.

Aditivi su djelotvorne tvari koje se dodaju proizvodu u vrlo malim količinama. Budući da se podaci o sirovinskom sastavu gotovih proizvoda na pakovanju navode redom prema postotku zastupljenosti, aditivi se obično nalaze na kraju popisa sastojaka.

Koja je uloga aditiva u hrani?

Bojila se dodaju hrani da bi se nadomjestila prirodna boja koju je hrana izgubila tijekom preradbe, transporta ili skladištenja. Bojila imaju estetsku funkciju te su svojevrsni make up prehrambenoga proizvoda, čine ga privlačnijim kupcu ili pak sugeriraju bolju kvalitetu od stvarne (npr. sadržaj voća u napitcima ili slatkišima). Bojila mogu biti prirodna ili umjetna. Prirodna se bojila mogu izolirati iz prirodnih izvora kao što su voće i povrće, ali se, obično, upotrebljavaju bojila proizvedena laboratorijskom sintezom koja imaju istovjetnu kemijsku strukturu kao spojevi izolirani iz prirodnih izvora. Umjetna se bojila dobivaju kemijskom sintezom, a nastala su u potpunosti kao ljudska umotvorina. Neka od njih, posebno ona iz grupe azo-bojila, upitne su zdravstvene ispravnosti.

Konzervansi sprječavaju ili usporuju razmnožavanje mikroorganizama koji uzrokuju kvarenje hrane. Tako produžuju njezinu trajnost i omogućuju skladištenje i transport lako pokvarljive robe. Najčešći su konzervansi sorbinska kiselina i njezine soli (E200, E202, E203), benzojeva kiselina i njezine soli (E210 – E213), sumporov dioksid i spojevi sumpora (E220 – E22, nitriti i nitrati (E249 – E251) koji se najčešće rabe u proizvodnji suhomesnatih proizvoda. Konzervansi se smiju dodavati gotovo svim vrstama hrane.Antioksidansi sprječavaju oksidativne promjene, tj. odgađaju kemijsko kvarenje hrane koje se događa pod utjecajem kisika. Poznato je tako da masnoće užegnu na zraku, a oguljeno voće i povrće poprimi smeđu boju.

Antioksidansi sprječavaju takve procese i u prvom redu produljuju trajnost hrane. Osim toga, pridonose očuvanju arome te sprječavaju uništavanje vitamina osjetljivih na djelovanje kisika. Najčešći su antioksidansi tokoferoli (vitamin E, E306 – E309), askorbinska kiselina (vitamin C, E300 – E304), te galati (E310 – E312), BHA (E320) i BHT (E321).

Emulgatori omogućuju proizvodnju ravnomjernih i stabilnih mješavina od tvari koje se po svojoj prirodi ne mogu miješati (npr. voda i ulje). Margarin se tako dobije miješanjem vode, masti i ulja uz dodatak emulgatora. Emulgatori također utječu na gustoću konačnoga proizvoda te olakšavaju kreiranje određenih obilježja okusa hrane (pjenastog, kremastog i sl.). U emulgatore se ubrajaju lecitini (E322), monogliceridi i digliceridi masnih kiselina (E471), a dopušteno ih je dodavati gotovo svim vrstama hrane.

Emulgatorske soli čine posebnu grupu emulgatora. One u proizvodima koji sadržavaju masti, vodu i proteine raspršuju proteine, ujednačavajući raspodjelu vode i masti oko njih. Tako npr. u procesu proizvodnje topljenog sira sprječavaju odvajanje mliječne masti od sirutke. U emulgatorske soli ubrajaju se fosfati (E339 – E341, E343, E450 – E452) i soli limunske kiseline (E331 – E333).

Stabilizatori osiguravaju stabilnost strukture i boje proizvoda. Najčešće pripadaju skupini sredstava za želiranje, i i emulgatorima ili sredstvima za zadržavanje vlage.

Zgušnjivači se upotrebljavaju kako bi se postigla određena gustoća namirnice (npr. u juhama, umacima, sladoledima, kremama). Zgušnjivači mogu biti i sredstva za želiranje ili modificirani škrobovi (E1404 – 1450). Često se upotrebljava brašno sjemenki rogača (E410), guar guma (E412), ksantan guma (E415). Svi ovi aditivi u pojedinim slučajevima mogu uzrokovati alergijske reakcije.

Tvari za želiranje omogućuju da se iz tekućina dobiju proizvodi želatinozne konzistencije. Neke tvari za želiranje ujedno su i zgušnjivači. Najpoznatije sredstvo za želiranje jest pektin (E440).

Regulatori kiselosti daju hrani ugodni kiselkasti okus, ali služe i kao sredstva za konzerviranje. Neki regulatori kiselosti djeluju kao stabilizatori, drugi pojačavaju djelovanje antioksidansa ili emulgatora. Služe za podešavanje i održavanje kiselosti ili lužnatosti hrane tako što se dodavanjem kiseline podiže, a dodavanjem lužnatih tvari smanjuje stupanj kiselosti. Tako se produžuje trajnost proizvoda i regulira okus. Najčešće se upotrebljavaju limunska kiselina (E330), vinska kiselina (E334) te njihove soli.

Kiseline mijenjaju kiselost hrane i time u prvom redu utječu na njezin okus. Osim toga, kiseline produžuju trajnost hrane usporavajući rast mikroorganizama. Najčešće se upotrebljavaju limunska kiselina (E330), mliječna kiselina (E270), vinska kiselina (E334) i octena kiselina (E260). Okus mnogih proizvoda, npr. osvježavajućih pića, slatkiša, deserta, juha i umaka regulira se kiselinama.

Tvari za sprječavanje zgrudnjavanja dodaju se praškastim ili zrnatim proizvodima da bi se spriječilo nastajanje većih nakupina ili gruda. U tvari protiv zgrudnjavanja ubrajamo voskove (E901 – E904), magnezijeve soli masnih kiselina (E470b), kalcijev fosfat (E341) i silikate (E551 – E559).

Tvari za postizanje klizavosti dodaju se namirnicama tijekom izradbe radi smanjivanja trenja na dodirnim površinama. Dodaju se bombonskim i čokoladnim proizvodima, mliječnim praškastim proizvodima, gumama za žvakanje...

Pojačivači okusa ističu ili poboljšavaju djelovanje aroma u hrani. Najpoznatiji pojačivači arome jesu glutamati (E621 – E625). Dodaju se gotovo svim vrstama hrane.

Tvari za zaslađivanje obuhvaćaju zamjene za šećer i umjetna sladila, a u hrani stvaraju sladak okus. Umjetna sladila mogu biti i po nekoliko stotina puta slađa od šećera, ali nemaju gotovo nikakvu kaloričnu vrijednost. Tu spadaju npr. acesulfam-K (E950), aspartam (E951), ciklaminska kiselina (E952), saharin (E954), taumatin (E957) i neohesperidin DC (E959). Zamjene za šećer su npr. sorbitol (E420), manitol (E421), izomalt (E953), neotame (E961), maltitol (E965), laktitol (E966) i ksilitol (E967). Zamjenjuju šećer u mnogim proizvodima smanjene energijske vrijednosti. Budući da za njihovu razgradnju u organizmu nije potreban inzulin, rabe se u proizvodima za dijabetičare.

Modificirani škrobovi imaju, u usporedbi s običnim škrobom, izmijenjena originalna svojstva (kemijskim, fizikalnim ili enzimatskim postupkom), a služe za određivanje konzistencije različitih vrsta hrane.

Tvari za poliranje služe za dobivanje glatke i sjajne površine, te za zaštitu hrane od isušivanja i kvarenja. To su razni voskovi i smole (E901 – E904). Nanose se na proizvode uranjanjem, raspršivanjem ili mazanjem. Na površini hrane stvaraju elastični, sjajni sloj.

Tvari za zadržavanje vlage vezivanjem vode sprječavaju isušivanje proizvoda te tako omogućuju zadržavanje svježine i karakteristične konzistencije proizvoda. Najčešće se upotrebljavaju sorbitol (E420) i glicerol (E422).

Tvari za tretiranje brašna dodaju se brašnu radi poboljšavanja tehnoloških svojstava. Pripadaju različitim kategorijama aditiva i imaju različite učinke. Primjerice, E170 je bojilo i tvar za sprječavanje zgrudnjavanja brašna, E300 je antioksidans i tvar za tretiranje brašna, E339 – E341, E450 – E452 su regulatori kiselosti i tvari za rahljenje brašna, E472a i E473 su emulgatori. Ovi aditivi olakšavaju obradbu tijesta, skraćuju proces prerade, omogućuju prerađivanje sirovina niže kakvoće, pridonose boljem vezivanju vode u tijestu, poboljšavaju poroznost proizvoda, povećavaju obujam konačnog proizvoda, produžavaju trajnost i svježinu. Tretirano brašno ne upotrebljava se samo za kruh i pecivo nego i za sve ostale pekarske proizvode, kekse i kolače, a vrsta aditiva koji se dodaju brašnu ovisi o namjeni brašna.

Sekvestranti su tvari koje u hrani vezuju ione određenih metala i čine ih neaktivnima. Budući da metali pospješuju kvarenje hrane, sekvestranti imaju ulogu sredstava za konzerviranje. Osim toga, pojačavaju djelovanje antioksidansa pa se upotrebljavaju u proizvodima koji sadržavaju masti ili ulja kojima se dodaju antioksidansi.

Učvršćivači poboljšavaju strukturu hrane. Učvršćuju tkivo voća ili povrća kao i sredstva za želiranje koja se dodaju takvim proizvodima. Kao učvršćivači služe npr. E325 – E327, E509, E511, E516, E520 – E523, E526, E578. Dodaju se proizvodima i prerađevinama od voća i povrća, bezalkoholnim napitcima itd.

Tvari za povećavanje volumena povećavaju volumen proizvoda, zadržavaju vlažnost, stabiliziraju, zgušnjavaju i oblikuju strukturu, ne povećavajući energijsku vrijednost. Kao povećivač volumena služe npr. celuloza (E460) i polidekstroza (E1200).

Tvari za održavanje pjene održavaju postojanost pjene. To su E570, E999, E1505. Upotrebljavaju se primjerice u proizvodnji bezalkoholnih napitaka i suhog bjelanca.

Tvari protiv pjenjenja sprječavaju pjenjenje tijekom tehnološkoga procesa i u gotovom proizvodu. U industrijskoj se proizvodnji obično rabe E471 i E900.


Nosači su tvari koje se koriste za otapanje, razrjeđivanje, raspršivanje ili druge fizičke promjene aditiva ili aroma, prehrambenih enzima, hranjivih tvari i/ili drugih tvari koje se dodaju hrani.

Potisni plinovi služe za istiskivanje hrane iz posuda pod tlakom. Najčešće se upotrebljavaju ugljikov dioksid (E290) i dušikov(I) oksid (E942). Najpoznatiji proizvod u kojem se upotrebljava potisni plin jest tučeno slatko vrhnje u sprej-dozi. Potisni se plinovi upotrebljavaju i u proizvodnji biljnih masnoća i biljnih ulja u spreju.

Plinovi za pakiranje argon (E93, helij (E939) i dušik (E941) dodaju se proizvodima prije, za vrijeme ili nakon pakiranja. Na taj se način iz proizvoda istiskuje zrak, a hrani poput voća, povrća, mesa, sira produžuje trajnost.

Tko i kako regulira upotrebu prehrambenih aditiva?

O vrstama aditiva, njihovoj zdravstvenoj ispravnosti, načinu primjene, prihvatljivom dnevnom unosu i svim pitanjima vezanima za prehrambene aditive odlučuje na svjetskoj razini Stručni odbor za aditive (Joint Expert Committee on Food Additives – JECFA) Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) pri Ujedinjenim narodima. Na europskoj razini regulativa vezana uz prehrambene aditive nalazi se u djelokrugu Europske agencije za sigurnost hrane (European Food Safety Authority – EFSA), te je uglavnom jednaka u svim zemljama Europske unije.
U Republici Hrvatskoj Pravilnik o prehrambenim aditivima donosi Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, a u posljednjih deset godina nekoliko je puta mijenjan i usklađivan s propisima Europske unije. Sadašnji je pravilnik na snazi od lipnja 2010. godine. Pravilnik sadržava liste dopuštenih aditiva, određuje uvjete pod kojima se aditivi smiju upotrebljavati, vrste hrane kojoj je dopušteno dodavati aditive te količine aditiva koje se dodaju pojedinim vrstama hrane. Ako količina aditiva nije propisana Pravilnikom, vrijedi načelo quantum satis, koje znači da proizvođač smije u skladu s dobrom proizvođačkom praksom (DPP) određenoj namirnici dodati onu količinu aditiva koja je nužna da se postigne učinak zbog kojeg se aditiv upotrebljava.

Kada se aditive ne mora deklarirati ili što je princip "prijenosa" (carry over)?

Proizvođači nisu dužni deklarirati aditive koje hrani nisu neposredno dodali, nego su u hranu uneseni posredno, tj. sastojcima koji sadržavaju aditive. Ti se aditivi stoga ne smatraju sastojcima hrane, uz uvjet da u gotovu proizvodu nemaju tehnološki učinak. Ovo je načelo poznato kao princip prijenosa ili carry over. Što ono konkretno znači?

Princip prijenosa odnosi se uglavnom na složenu hranu, tj hranu koja ima više sastojaka. Ako je vrhnju tako dodan zgušnjivač karagenan (E407), proizvođač vrhnja dužan je to navesti na deklaraciji proizvoda. Međutim, proizvođač gotovog jela koje se proizvodi od špinata i vrhnja ne mora deklarirati aditiv iz vrhnja jer karagenan u gotovom jelu nema funkciju zgušnjivača, odnosno „tehnološki učinak”. Sredstvo protiv zgrudnjavanja koje se dodaje soli i koje sa na ambalaži soli mora deklarirati, proizvođač „grickalica” na svojim proizvodima nije dužan deklarirati jer sredstvo protiv zgrudnjavanja u „grickalicama” nema „tehnološki učinak”. Slično vrijedi i za arome. One mogu sadržavati nosače, otapala, razrjeđivače, pojačivače okusa, sredstva za konzerviranje, koje proizvođač na gotovu proizvodu ne mora deklarirati jer su u proizvod uneseni posrednim putem, odnosno dodatkom arome, a u gotovom proizvodu nemaju „tehnološki učinak”. Princip prijenosa vrijedi poglavito za pomoćne tvari u procesu proizvodnje. Ako se primjerice krumpir nakon ljuštenja obradi sredstvom protiv posmeđivanja, proizvođač instant-praška za pire to nije dužan navesti jer sredstvo protiv posmeđivanja u gotovom proizvodu nema više nikakvu tehnološku funkciju.

Princip prijenosa industriji hrane omogućuje tako da legalno zaobiđe obvezu deklariranja svih aditiva te potrošača zakida za važne informacije. Stoga načelno vrijedi pravilo da, što je proizvod složeniji i više prerađen, to je veća vjerojatnost da sadržava nedeklarirane aditive.

Princip prijenosa ne smije se primjenjivati na tvari koje se nalaze na popisu sastojaka koji mogu uzrokovati alergije i/ili intolerancije. Pravilnik o označivanju, reklamiranju i prezentiranju hrane (Narodne novine, 41/2008.) određuje da se „svaka tvar upotrijebljena u proizvodnji hrane, a koja je još uvijek prisutna u gotovom proizvodu, čak i u promijenjenom obliku, (...) a potječe od alergena, smatra (…) sastojkom i mora biti navedena, uz jasan navod naziva sastojka od kojeg potječe”. Primjer je toga pravila sumporov dioksid koji upotrijebljen kao konzervans u grožđicama nema tehnološki učinak za industrijski proizveden kolač koji sadržava grožđice, no, budući da je alergen, mora biti naveden u popisu sastojaka kolača, ako je prisutan u količini većoj od 10 mg/kg (Vodič za označavanje, reklamiranje i prezentiranje hrane).
http://e-brojevi.udd.hr/o_aditivima.htm

Halal status aditiva

http://www.halal.ba/site/images/stories/dokumenti/halal%20status%20aditiva.pdf