Dok cijeli svijet protestuje zbog kapitalizma koji je izrodio 1% bogatih i milione siromašnih, u Bosni se ćuti i sve mirno gleda. No, piostavlja se pitanje jesmo li , generalno, uopće svjesni problema u svijetu , koji je prosutan kod nas. Nezaposlanost prelazi sve granice, firme se gase, a porezi sve veći i veći bez povrata budžetskog novca!! Političari su sami sebi svrha, bogate se na račun narodnih para, tove svoju djecu i kupuju im međunarodne škole, a naš narod i dalje samo mirno gleda i svako se svojim poslom bavi-preživljava!! Dokle više!!!??

Ja evo chim odgledam "Ko to tamo peva", odoh Him odmah svima jebat' mater!

Nema ništa od protesta i naglih revolucija, džaba je i da se promijeni sistem ako ljudi ostanu isti.
Za promjene su potrebni ljudi koji nisu buntovnici,promjene mogu donijeti ljudi sa revolucionarnim karakterom.

Jest malo podugačak tekst, ali je vezan za ovu tematiku, i fino objašnjava razliku između revolucionara i buntovnika.

Revolucionarni karakter – Erich Fromm


Pojam »revolucionarnog karaktera« je političko-psihološki. U tom smislu on je sličan pojmu autoritarnog karaktera, koji je prije tridesetak godina uveden u psihologiju. Ovaj posljednji povezivao je političku kategoriju, autoritarnu strukturu u dr žavi i obitelji, sa psihološkom kategorijom, strukturom karaktera, što čini osnovu takve političke i društvene strukture. Pojam autoritarnog karaktera rodio se iz određenih političkih interesa. Oko 1930. godine mi smo u Njemačkoj htjeli utvrditi kakvi su izgledi da Hitlera porazi većina stanovništva. Godine 1930. većina njemačkog stanovništva, osobito radnici i namještenici, bila je protiv nacizma. Bili su na strani demokracije, kao što se pokazalo na političkim i sindikalnim izborima. Postavljalo se pitanje da li bi se oni, kad bi došlo do borbe, borili za svoje ideje. Pretpostavka je bila da je jedno imati mišljenje, a drugo imati uvjerenje. Ili, recimo to drugačije, svatko može steći mišljenje, upravo kao što čovjek može naučiti strani jezik ili strane običaje, ali samo ona mišljenja koja su ukorijenjena u strukturi karaktera jedne ličnosti, što uključuje energiju sadržanu u njezinom karakteru — samo ta mišljenja postaju uvjerenja. Djelotvornost ideja, koje je lako prihvatiti ako ih većina proklamira, u velikoj mjeri ovisi o strukturi karaktera ličnosti u kritičnoj situaciji. Karakter je, kao što je Heraklit rekao a Freud pokazao, sudbina čovjeka. Struktura karaktera određuje kakvu će ideju čovjek izabrati a određuje i snagu ideje koju je izabrao. U tome je doista veliki značaj Freudova shvaćanja karaktera — budući da ono nadilazi tradicionalno shvaćanje ponašanja i govori o dinamički nabijenom ponašanju, tako da čovjek ne samo misli na određeni način nego je i sama njegova misao ukorijenjena u njegovim sklonostima i emocijama. Pitanje koje smo postavljali u ono vrijeme glasilo je: u kojoj je mjeri struktura karaktera njemačkih radnika i namještenika u suprotnosti s autoritarnom idejom nacizma? To je impliciralo još jedno pitanje: u kojoj će se mjeri, u kritičnom trenutku, njemački radnici i namještenici boriti protiv nacizma? Izvršeno je istraživanje i rezultati su pokazali da, grubo govoreći, deset posto njemačkih radnika i namještenika ima ono što nazivamo autoritarnom strukturom karaktera; oko petnaest posto ima demokratsku strukturu karaktera, a golema većina — oko sedamdesetpet posto — su oni kojih je struktura karaktera mješavina obje krajnosti.2 Teorijska je pretpostavka bila da će oni autoritarni biti gorljivi nacisti, »demokratični« borbeni antinacisti, a da većina neće biti ni jedno ni drugo. Pokazalo se da su ove teorijske pretpostavke bile manje- više točne, što se potvrdilo u događajima između 1933. i 1945. godine. Što se tiče našeg cilja, za sada je možda dovoljno reći da je struktura autoritarnog karaktera struktura karaktera takve ličnosti kod koje se osjećaj snage i identiteta zasniva na simbiotičkoj podložnosti autoritetima i istodobno na simbiotičkom dominiranju nad onima koji su potčinjeni njezinom autoritetu. To jest, autoritarni se karakter osjeća snažnim kad se može potčiniti i postati dijelom preuveličanog i obogotvorenog autoriteta (kojeg do neke mjere podržava stvarnost) i kad istodobno može preuveličavati sebe, uključujući i one koji su potčinjeni njegovom autoritetu. To je stanje sado-mazohističke simbioze koja mu daje osjećaj snage i osjećaj identiteta. Bivajući dijelom »velikoga« (štogod to bilo), on postaje velik; da je sam, bez drugih, on bi se pretvorio u ništa. Upravo stoga je prijetnja autoritetu i njegovoj autoritarnoj strukturi za autoritarni karakter prijetnja njemu samom — prijetnja njegovom mentalnom zdravlju. Zato je on prisiljen boriti se protiv ove prijetnje autoritarizmu, kao što bi se borio protiv prijetnje svom životu ili svom mentalnom zdravlju. Ako se sad osvrnemo na pojam revolucionarnog karaktera, mogli bismo početi s onim što smatramo da revolucionarni karakter nije. Sasvim jasno, revolucionarni karakter nije ličnost koja sudjeluje u revolucijama. To je upravo ono po čemu se razlikuju ponašanje i karakter u Freudovom dinamičkom smislu. Različiti razlozi mogu navesti bilo koga da sudjeluje u revoluciji, neovisno o tome što osjeća, ukoliko djeluje za revoluciju. Ali sama činjenica da on djeluje kao revolucionar govori nam malo o njegovom karakteru. Drugo što revolucionarni karakter nije malo je složenije. Revolucionarni karakter nije buntovnik. Što podrazumijevam pod tim?4 Definirao bih buntovnika kao ličnost čija duboka ogorčenost autoritetom proizlazi iz činjenice da nije cijenjen, voljen, prihvaćen. Buntovnik je onaj koji želi zbaciti autoritet zbog svoje ogorčenosti i, kao rezultat toga, učiniti sebe autoritetom umjesto onoga kojeg je zbacio. I tek što ostvari svoj cilj on će se vrlo često sprijateljiti s onim istim autoritetom protiv kojeg se prije tako ogorčeno borio. Karakterološki tip buntovnika prilično je dobro poznat iz političke povijesti dvadesetog stoljeća. Uzmimo na primjer čovjeka poput Ramsay MacDonalda koji je započeo kao pacifist i odbio služiti vojsku. Kad je stekao dovoljno moći napustio je Laburističku stranku i pridružio se onim istim vlastima protiv kojih se borio tolike godine, rekavši, na sam dan ulaska u nacionalnu vladu, svom prijatelju i bivšem drugu Snowdonu: »Danas će me sve vojvotkinje u Londonu htjeti poljubiti u oba obraza.« To je primjer klasičnog tipa buntovnika koji koristi pobunu da bi postao autoritet. Ponekad su potrebne godine da bi se to postiglo; ponekad se stvari brže odvijaju. Na primjer, ako uzmete ličnost nesretnog Lavala u Francuskoj koji je počeo kao buntovnik, vjerovatno ćete se prisjetiti da mu je bilo potrebno vrlo kratko vrijeme da stekne politički kapital i bude spreman prodati se. Postoje još mnogi koje bih mogao imenovati, ali psihološki mehanizam uvijek je isti. Moglo bi se reći da je politički život dvadesetog stoljeća groblje s moralnim grobovima ljudi koji su počeli kao navodni revolucionari, a pokazalo se da nisu ništa doli oportunistički buntovnici. Postoji još nešto što revolucionarni karakter nije, a složenije je od pojma buntovnika: on nije fanatik. Revolucionari su u biheviorističkom smislu često fanatici, i u toj točki razlika između političkog ponašanja i strukture karaktera je osobito vidljiva — barem kako ja shvaćam karakter revolucionara. Što podrazumijevam pod fanatikom? Ne mislim na čovjeka koji ima uvjerenje. (Mogu spomenuti da je danas postalo moderno svakoga tko ima neko uvjerenje zvati »fanatikom«, a svakog tko nema nikakvo uvjerenje ili kod koga se uvjerenja lako potroše »realistom«.) Mislim da se fanatik klinički može opisati kao krajnje narcisoidna ličnost — u stvari, ličnost koja nije daleko od psihoze (depresija često pomiješana s paranoidnim tendencijama), ličnost koja kao i svaka psihopatska ličnost nema nikakav odnos prema vanjskom svijetu. Ali fanatik je pronašao rješenje koje ga spašava od manifestne psihoze. On je izabrao cilj, ma kakav on bio — politički, religiozni ili neki drugi — i obogotvorio ga. Taj cilj on je učinio idolom. Na taj način, potpunim potčinjavanjem svom idolu, fanatik dobiva strasni smisao života, značenje života; jer se u svojoj podložnosti identificira s tim idolom, kojeg je uveličao i učinio apsolutom. Ako bismo željeli "izabrati simbol za fanatika bio bi to gorući led. On je osoba koja je strastvena i krajnje hladna istodobno. Potpuno je zatvoren prema svijetu, a ipak ispunjen gorućom strašću, strašću za sudjelovanjem u potčinjavanju Apsolutu. Da bi čovjek prepoznao karakter fanatika ne smije mnogo slušati ono što on govori, nego treba tražiti onaj posebni sjaj u njegovim očima, ovu hladnu strast koja je paradoks fanatika: naime, potpuni nedostatak odnošenja pomiješan sa strasnim obožavanjem svog idola. Fanatik je blizak onome što su proroci nazivali »idolopoklonikom«. Suvišno je reći da je fanatik uvijek igrao važnu ulogu u povijesti; i nerijetko zauzimao stav revolucionara, jer ono što on kaže vrlo je često upravo — ili upravo tako zvuči — kao ono što bi revolucionar mogao reći. Pokušao sam objasniti što smatram da revolucionarni karakter nije. Mislim da je karakterološka koncepcija revolucionara danas važan pojam — možda isto toliko važan kao i pojam autoritarnog karaktera. Uistinu, živimo u dobu revolucija koje je prije otprilike tristo godina započelo političkim pobunama Engleza, Francuza i Amerikanaca, nastavljajući se kroz socijalističke revolucije u Rusiji, Kini i — u sadašnjem vremenu — Latinskoj Americi. U ovo naše revolucionarno doba riječ »revolucionaran« zadržala je veliku privlačnost u mnogim dijelovima svijeta kao pozitivna značajka mnogih političkih pokreta. U stvari, svi ovi pokreti, koji upotrebljavaju riječ »revolucionaran«, pripisuju sebi vrlo slične ciljeve: naime, da se bore za slobodu i nezavisnost. Ali u zbilji, neki se bore za te ciljeve, a neki ne; time hoću reći da se neki doista bore za slobodu i nezavisnost dok drugi upotrebljavaju revolucionarne parole da bi se borili za učvršćenje autoritarnih režima, ali s različitom elitom u sedlu. Kako bismo mogli definirati revoluciju? Mogli bismo je definirati u rječničkom smislu, jednostavno rekavši da je revolucija rušenje, mirno ili nasilno, postojeće vlade i njeno zamjenjivanje novom vladom. To je, naravno, vrlo formalna politička definicija i nema osobitog smisla. Mogli bismo, više u marksističkom smislu, definirati revoluciju kao smjenjivanje postojećeg poretka povjesno progresivnijim poretkom. Naravno, ovdje se uvijek pojavljuje pitanje o tome tko određuje što je »povjesno progresivnije«. Obično je to pobjednik, barem u svojoj zemlji. Konačno, mogli bismo definirati revoluciju u psihološkom smislu kao politički pokret kojeg vode ljudi s revolucionarnim karakterom i koji privlači ljude s revolucionarnim karakterom. To naravno i nije baš neka definicija, ali je korisna tvrdnja za gledište koje iznosimo u ovom eseju, jer stavlja težište na pitanje o kojem ćemo sada raspravljati: naime, što je revolucionarni karakter? Najvažnija karakteristika »revolucionarnog karaktera« je da je nezavisan — da je slobodan. Lako se vidi da je nezavisnost u suprotnosti sa simbiotičkom privrženošću moćnima odozgo i nemoćnima odozdo, kao što sam prethodno opisao govoreći o autoritarnom karakteru. Ali to ne rasvjetljava dovoljno što se misli pod »nezavisnim« i »slobodnim«. Poteškoća je baš u činjenici što se riječi »sloboda« i »nezavisnost« danas upotrebljavaju s implikacijom da je u demokratskom sistemu svatko slobodan i nezavisan. Takva koncepcija nezavisnosti i slobode ima svoje korijene u revoluciji srednje klase protiv feudalnog poretka, a zadobila je novu jačinu u opreci prema totalitarnim režimima. U feudalnom poretku i monarhističko-apsolutističkom režimu individua nije bila ni slobodna ni nezavisna. Ona je bila podlož¬ na ili tradiciji ili proizvoljnim propisima i naredbama onih iznad nje. Pobjedničke buržoaske revolucije u Evropi i Americi donijele su političku slobodu i nezavisnost individui. Ta je sloboda bila »sloboda od« — nezavisnost od političkih vlasti. Bez sumnje bio je to značajan razvoj, usprkos tome što današnji industrijalizam kroz rastuću birokraciju stvara nove oblike zavisnosti koji su u opreci sa slobodnom inicijativom i nezavisnošću biznismena devetnaestog stoljeća. Međutim, problem nezavisnosti i slobode seže mnogo dublje od slobode i nezavisnosti u upravo spomenutom smislu. U stvari, problem nezavisnosti je najvažniji aspekt ljudskog razvoja ako ga sagledamo u njegovom cjelokupnom dosegu i u svoj njegovoj dubini. Norovođenče je još uvijek jedno sa svojom okolinom. Za nj vanjski svijet još ne postoji kao stvarnost odvojena od njega. Čak i kada dijete uočava vanjske predmete kao različite od sebe ono još dugo vremena ostaje bespomoćno i ne bi moglo preživjeti bez pomoći majke i oca. Ta produljena bespomoćnost ljudskog bića, za razliku od mladunčeta životinje, podloga je njegovog razvoja, ali također podučava dijete da se oslanja na moć — i da se boji moći. Normalno, u godinama od rođenja do puberteta roditelji su oni koji predstavljaju moć i njezin dvostruki vid: pomažu i kažnjavaju. Oko puberteta mlada osoba dosiže stupanj razvoja na kojem se može brinuti za sebe (naravno u jednostavnijem agrarnom društvu) i za svoju egzistenciju ne mora više biti zahvalna roditeljima. Ona može postati ekonomski nezavisna od njih. U mnogim primitivnim društvima sticanje nezavisnosti (posebno od majke) izražava se kroz obrede zrelosti, što međutim ne narušava ovisnost o muškom aspektu klana. Seksualno je sazrijevanje drugi faktor u unapređivanju procesa emancipacije od roditelja. Seksualna želja i seksualno zadovoljavanje vezuju osobu za ljude izvan njezine obitelji. Sam je seksualni čin nešto u čemu ni otac ni majka ne mogu pomoći, u čemu je mlada osoba potpuno samostalna. Čak i u društvima gdje je zadovoljavanje seksualne želje odgođeno za pet ili deset godina nakon puberteta, probuđena seksualna želja stvara čežnju za nezavisnošću i proizvodi sukobe s roditeljskim i društvenim autoritetom. Normalna osoba postiže takvu nezavisnost mnogo godina nakon puberteta. Ali nepobitna je činjenica da ova vrsta nezavisnosti ne znači istinsku slobodu i nezavisnost čak i u slučaju kad osoba zarađuje za život, kad je oženjena i ima vlastitu djecu. Ona je još, i kao odrasla, prilično bespomoćna i na različite načine traži moći koje će je zaštiti i dati joj izvjesnost. Ona plaća cijenu za tu pomoć, čineći sebe zavisnom od njih gubi slobodu i usporava proces svog razvoja. Posuđuje od njih misao, osjećanja, ciljeve, vrijednosti — iako živi u iluziji da je ona ta koja misli, osjeća i izabire. Puna sloboda i nezavisnost postoje samo kad individuum misli, osjeća i odlučuje za sebe. On to može činiti autentično samo kada je dosegao produktivno odnošenje prema svijetu izvan sebe, što mu omogućava da na njega reagira autentično. Ovakvo shvaćanje slobode i nezavisnosti može se naći u mišljenju radikalnih mistika i Marxa. Najradikalniji među kršćanskim misticima, Meister Eckhart, kaže: »Što je moj život? Ono što se pokreće iznutra, samo od sebe. Ono što je pokrenuto izvana ne živi.« Ili »... ako čovjek odlučuje ili prima nešto izvana, to je pogrešno. Čovjek ne bi smio doživljavati ni smatrati boga kao nešto izvan sebe, nego kao svoju vlastitost, kao ono što je u njemu samom.«6 Mara u sličnom duhu, iako neteološkom, kaže: »Jedno biće je za sebe samostalno tek onda, kad stoji na vlastitim nogama, a na vlastitim nogama stoji tek onda, kad svoje postojanje zahvaljuje samom sebi. Čovjek, koji živi od milosti drugog smatra se zavisnim bićem. Ali ja potpuno živim od milosti drugoga, ako mu ne zahvaljujem samo za izdržavanje svog života, nego ako je on još osim toga stvorio moj život, ako je on izvor moga života, a moj život nužno ima takvu osnovu izvan sebe, ako on nije moje vlastito djelo.«7 Ili kao što je Mara negdje drugdje rekao: »Čovjek je nezavisan samo ako potvrđuje svoju individualnost kao totalan čovjek u svakom od svojih odnosa prema svijetu, gledanju, slušanju, tnirisanju, kušanju, osjećanju, mišljenju, htijenju, voljenju — ukratko, ako potvrđuje i ispoljava sve organe svoje individualnosti.« Nezavisnost i sloboda su ostvarenje individualnosti, a ne samo emancipacija od prisile niti samo sloboda u trgovini. Problem svake individue je upravo putanje razine slobode koju je dosegla. Potpuno osviješten, produktivan čovjek je slobodan čovjek zato što može živjeti autentično — on sam je izvor svog života. (Naravno, to ne znači da je nezavisan čovjek izoliran čovjek, jer razvoj njegove ličnosti odvija se u procesu odnošenja prema drugima i svijetu te zainteresiranosti za njih. Ali takvo odnošenje je potpuno različito od ovisnosti.) Dok problem nezavisnosti kao samoostvarenja vodi Maraa do kritike građanskog društva, Freud se bavi istim problemom unutar svoje teorije, u okviru Edipovog kompleksa. Budući da je Freud vjerovao kako se mentalno zdravlje može postići prevladavanjem incestuozne fiksiranosti na majku, on je utvrdio da se mentalno zdravlje i zrelost zasnivaju na emancipaciji i nezavisnosti. Ali, kod Freuda taj proces započinje strahom od oca, zbog kastracije, i završava utjelovljenjem očevih naredbi i zabrana u sebe (superego). Zato nezavisnost ostaje djelomična (to jest, od čovjekove majke); ovisnost o ocu i društvenim autoritetima nastavlja se kroz superego. Revolucionarni karakter je onaj koji se identificira s čovječanstvom, stoga nadilazi tijesne granice vlastitog društva i zahvaljujući tome može kritizirati svoje ili bilo koje društvo sa stajališta uma i čovječnosti. On nije zarobljen uskogrudnim štovanjem kulture u kojoj se slučajno rodio, koja nije ništa doli vremenska i geografska slučajnost. Kadar je promatrati okolinu otvorenim očima osviještenog čovjeka i nalazi kriterije za prosuđivanje slučajnog u onom što nije slučajno (um), služeći se mjerilima koja postoje u ljudskom rodu i za ljudski rod. Revolucionarni karakter se identificira s čovječanstvom. On također ima duboko »poštovanje prema životu«, da upotrijebimo izraz Alberta Shweitzera, duboku sklonost i ljubav za život. Istina je da se držimo života a borimo protiv smrti, onoliko koliko smo poput svih drugih životinja. Ali držati se života znači nešto sasvim različito od ljubavi prema životu. To možda postaje još jasnije uzmemo li u obzir činjenicu da postoji tip ličnosti kojeg više privlači smrt, razaranje i raspadanje, nego život. (Hitler je dobar historijski primjer za to.) Ovakav bi se tip karaktera mogao nazvati nekrofilom, da upotrijebimo Unamunov izraz iz njegovog glasovitog odgovora jednom Frankovom generalu 1936, kojeg je omiljeni motto bio »Živjela smrt!«. Neka osoba možda nije svjesna da je privlači smrt i razaranje, no to se može zaključiti iz njenih postupaka. Njoj gušenje, poništavanje i razaranje života donosi isto onoliko zadovoljstva koliko osobi koja voli život pruža stvaranje, širenje i razvijanje života. Nekrofilija je istinska perverzija jer, premda je živ, čovjek teži uništenju. Revolucionarni karakter misli i osjeća u onom što bismo mogli nazvati »kritičkim raspoloženjem« — u kritičkom ključu, da upotrijebimo simbol iz muzike. Latinska izreka De omnibus dubitandum (u sve treba sumnjati) zauzima vrlo značajno mjesto u njegovom reagiranju na svijet. Ovo kritičko rapoloženje, koje ni po čemu ne nalikuje cinizmu, jedan je uvid u stvarnost, nasuprot fikcijama koje postaju nadomjestak za stvarnost.9 Nerevolucionarni karakter osobito je sklon vjerovati u ono za što se izjašnjava većina. Osoba s kritičkim raspoloženjem reagirat će upravo obrnuto. Ona će biti posebno kritična kada čuje mišljenje većine, ono koje kola čaršijom, mišljenje onih koji imaju moć. Naravno, da ima više ljudi koji su pravi kršćani, kao što tvrde da jesu, ne bi im bilo nimalo teško održavati takav stav, jer Isus se zaista kritički odnosio prema prihvaćenim vrijednostima. Takvo kritičko raspoloženje imao je i Sokrat. Bilo je to raspoloženje proroka i mnogih ljudi koje na ovaj ili onaj način poštujemo. Tek nakon što su dovoljno vremena mrtvi — pouzdano i dovoljno mrtvi — možemo ih slobodno pohvaliti. »Kritičko raspoloženje« je raspoloženje u kojem je osoba osjetljiva na kliše, ili takozvani »zdrav razum«, onaj zdrav razum koji ponavlja i ponavlja iste gluposti što imaju smisla samo zato što ih svi ponavljaju. Možda se kritičko raspoloženje o kojem ja govorim ne može lako definirati, ali ako čovjek eksperimentira sa sobom i drugima lako može otkriti osobu koja ima takvo kritičko raspoloženje i osobu koja ga nema. Koliko miliona ljudi, na primjer, vjeruje da trka u atomskom naoružanju služi miru? To je u suprotnosti s našim cjelokupnim iskustvom iz prošlosti. Koliko samo ljudi vjeruje da bi se, ako se oglase sirene, mogli spasiti iako su skloništa sagrađena u velikim metropolama Sjedinjenih Država? Oni znaju da ne bi imali više od petnaest minuta vremena. Čovjek može predvidjeti, iako nije paničar, da bi u tih petnaest minuta bio pregažen ako bi pokušao doprijeti do vrata skloništa. Očito, još uvijek milioni ljudi vjeruju da ih ta famozna podzemna skloništa mogu spasiti od bombe jačine 50 ili 100 megatona. Zašto? Zato što nisu kritički raspoloženi. Kad bi to isto ispričali dječaku od pet godina (obično su djeca u toj dobi kritičnija od odraslih), on vjerovatno ne bi povjerovao. Većina je odraslih osoba dovoljno »obrazovana« da ne bude kritički raspoložena, i zato prihvaća kao »razumne« one ideje koje su čista glupost. Uz to što je kritički raspoložen, revolucionarni karakter ima poseban odnos prema moći. On nije sanjar koji ne zna da moć može ubiti, prisiliti i izopačiti. Ali on ima poseban odnos prema moći u drugom smislu. Za njega moć nikada ne postaje sveta, ona nikada ne preuzima ulogu istine ili morala dobrote. To je možda jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji, problem današnjice: naime, odnos osoba prema moći. Nije to pitanje znanja o tome što je moć. Niti se ne radi o nedostatku realizma — o potcjenjivanju uloge i funkcija moći. Pitanje je da li je moć za neku osobu sveta i da li je moć moralno impresionira. Onaj kojeg moć moralno impresionira nikada nije kritički raspoložena i nikada nije revolucionarni karakter. Revolucionarni karakter je kadar reći »Ne«. Ili, drugačije rečeno, revolucionarni karakter je ličnost koja je kadra biti nepokorna. To je netko za koga nepokornost može biti vrlina. Da bih to objasnio započeti ću tvrdnjom koja može zvučati prilično uopćeno: Ljudska povijest otpočela je činom nepokoravanja a mogla bi završiti činom pokoravanja. Što mislim time reći? Kad kažem da je ljudska povijest otpočela činom nepokoravanja imam na umu hebrejsku i grčku mitologiju. U priči o Adamu i Evi zapovijed božja glasi da se sa jednog stabla plodovi ne smiju brati, a čovjek — ili, da kažemo cijelu istinu?, žena — je kadra reći »Ne«. Ona je kadra ne pokoriti se i čak nagovoriti muškarca da sudjeluje u njezinom nepokoravanju. Kakve su posljedice? Čovjek je prognan iz raja — to jest, čovjek je prognan iz pred-individualne, pred-svjesne, pred-povjesne i ako hoćete, pred-ljudske situacije, situacije koja bi se mogla usporediti s onom u kojoj se nalazi embrio u majčinoj utrobi. Čovjek je prognan iz raja i prisiljen krenuti putem povijesti. Govoreći jezikom mita, njemu nije dozvoljeno da se vrati. U stvari, on nije kadar vratiti se. Jer, čim se u njemu probudi svijest o sebi, čim postane svjestan sebe kao izdvojenog iz čovječanstva, iz prirode, čovjek se više ne može vratiti u prvobitnu harmoniju koja je postojala prije nego što se njegova svijest uopće pojavila. Tim prvim činom nepokoravanja započinje povijest čovjeka, i taj prvi čin nepokoravanja je prvi slobodni čin. Grci su imali drugačiji simbol, simbol Prometeja. Prometej je ukrao vatru bogovima i počinio zločin, izvršio je čin nepokornosti i tim činom donošenja vatre čovječanstvu započinje ljudska povijest ili ljudska civilizacija. I Hebreji i Grci su poučavali da je ljudsko nastojanje i ljudska povijest započela jednim činom nepokoravanja. A zašto ja kažem da bi ljudska povijest mogla završiti činom pokoravanja? To na žalost ne govorim mitološki nego realistički. Ako za dvije ili tri godine atomski rat uništi pola ljudskog stanovništva i dovede do pravog barbarstva — ili ako dođe do toga za deset godina i eventualno cjelokupni život na ovom svijetu bude uništen — to će se morati pripisati činu pokoravanja. Radi se o pokoravanju ljudi što pritišću dugmad jer im to drugi naređuju i o pokoravanju idejama koje omogućuju da ovakvo ludilo bude mišljenje. Nepokoravanje je dijalektički pojam, jer zapravo je svaki čin nepokoravanja jedan čin pokoravanja, i svaki čin pokoravanja je čin nepokoravanja. Što hoću time reći? Svaki čin nepokoravanja je, ukoliko nije prazno buntovništvo, pokoravanje drugom principu. Nisam pokoran idolu jer sam pokoran bogu. Ne pokoravam se Cezaru, jer sam pokoran bogu, ili, ne govoreći teološkim jezikom, jer se pokoravam principima i vrijednostima, svojoj savjesti. Mogu se ne pokoravati državi jer se pokoravam ljudskim zakonima. I uvijek kad sam nečem pokoran tada se svakako ne pokoravam nečem drugom. Pravo pitanje nije pitanje pokoravanja ili nepokoravanja, nego čemu i kome se pokoravamo ili ne pokoravamo. Iz ovoga što sam rekao proizlazi da revolucionarni karakter nije, u smislu u kojem ja upotrebljavam tu riječ, nužno tip karaktera koji ima svoje mjesto samo u politici. Revolucionarni karakter, zaista, postoji u politici, ali također i u religiji, umjetnosti i filozofiji. Buddha, proroci, Isus, Giordano Bruno, Meister Eckhart, Galileo, Marx i Engels, Einstein, Schweitzer, Russel — svi su oni revolucionarni karakteri. U stvari, revolucionarni karakter može se naći i u čovjeka koji ne pripada ni jednom od ovih područja; u čovjeka kod kojeg »Da« jest »Da« i kod kojeg »Ne« jest »Ne«. On je kadar vidjeti stvarnost, kao što je i mali dječak u bajci Hansa Christiana Andersena »Carevo novo ruho«. Dječak je vidio golog cara i ono što je rekao bilo je vjerno onome što je vidio. Možda je u devetnaestom stoljeću bilo lakše prepoznati nepokoravanje, jer je u to doba autoritet u obiteljskom životu i u državi bio jako naglašen; bilo je prostora za revolucionarni karakter. Dvadeseto stoljeće je vrlo različito doba. To je stoljeće modernog industrijskog sistema koji stvara čovjeka organizacije, sistema goleme birokracije koja insistira na neometanom funkcioniranju onih kojima upravlja — ali više uz pomoć manipuliranja nego silom. Menedžeri te birokracije tvrde da je ovo potčinjavanje njihovim naredbama dobrovoljno i sve nas pokušavaju uvjeriti, posebno količinom materijalnih zadovoljstava koja nude, da volimo činiti ono što se od nas očekuje da činimo. Čovjek organizacije nije taj koji se ne pokorava; on čak ni ne zna da se pokorava. Kako može razmišljati o nepokoravanju kad nije čak ni svjestan da je pokoren? On je samo jedan od »momaka«, jedan iz gomile. On je »zdrav«. On misli i radi ono što je »razumno« — čak i ako to ubija njega, njegovu djecu i unuke. Stoga je čovjeku suvremenog birokratskog industrijskog doba mnogo teže biti nepokoran ili razvijati revolucionarni karakter, nego što je to bilo čovjeku devetnaestog stoljeća. Mi živimo u dobu u kojem se logika platne liste, logika proizvodnje stvari proširila na život ljudskih bića. Ljudska bića su, baš kao i stvari, postala brojevi. Stvari i ljudi postali su količine u procesu proizvodnje. Da ponovimo: vrlo je teško biti nepokoran ako čovjek nije čak ni svjestan da se pokorava. Recimo to drugačije. Tko se može ne pokoravati kompjuteru? Kako možemo reći »Ne« filozofiji kojoj je ideal ponašati se poput kompjutera, bez volje, bez osjećaja, bez strasti? Pokoravanje se danas ne prepoznaje kao pokoravanje jer se racionalizira kao »zdrav razum«, kao stvar prihvaćanja objektivnih nužnosti. Ako je nužno jačanje fantastično razornog naoružanja, i na Zapadu i na Istoku, tko bi mogao ne pokoriti se? Ako bi se sve to prikazalo kao čin objektivne nužnosti a ne kao čin ljudske volje, kome bi se dalo reći »Ne«? Postoji još jedan relevantan aspekt naše suvremene situacije. U ovom industrijskom sistemu koji, vjerujem, postaje sve sličniji u zapadnom i istočnom bloku, individuum se na smrt boji moći velike birokracije, veličine svega — države, industrijske birokracije i sindikalne birokracije. Ne samo da se boji, nego se osjeća sasvim malen. Gdje je David koji može reći »Ne« Golijatu? Gdje je taj mali čovjek koji smije reći »Ne« nečemu što je tisuću puta uvećano po veličini i moći u odnosu na autoritet kakav je bio prije samo pedeset ili sto godina? I individuum je zaplašen i zadovoljan što može prihvatiti autoritet. On prihvaća naredbe koje se izriču u ime zdravog razuma i razboritosti, da ne bi osjetilo da se potčinjava. Da sumiramo: kad govorim o »revolucionarnom karakteru« mislim ne na biheviorističku već na dinamičku koncepciju. Čovjek nije »revolucionar«, u ovom karakterološkom smislu, zato što izriče revolucionarne fraze ni po tome što sudjeluje u revoluciji. Revolucionar, u ovom smislu, je čovjek koji se emancipirao od vezanosti za rodnu grudu i krvne veze, od majke i oca, od posebne lojalnosti državi, klasi, rasi, partiji ili religiji. Revolucionarni karakter je humanist utoliko što u sebi osjeća čitavo čovječanstvo i ništa ljudsko nije mu strano. On voli i poštuje život. On je skeptik i čovjek koji ima vjere. On je skeptik zato što sumnja u ideologije kao u ono što služi za prikrivanje nepoželjne stvarnosti. On je čovjek od vjere zato što vjeruje u ono što potencijalno postoji, iako još nije rođeno. On može reći »Ne« i biti nepokoran, upravo zato što može reći »Da« i pokoravati se svojim pravim, vlastitim principima. On nije polusvjestan nego potpuno svjestan lične i društvene stvarnosti. On je nezavisan; ono što jest duguje vlastitom naporu; on je slobodan i nikome nije sluga. Ovaj sažetak mogao bi navesti na pomisao da je ono što sam opisivao mentalno zdravlje i voljnost, a ne pojam revolucionarnog karaktera. To je, uistinu, opis umne, žive, mentalno zdrave osobe. Ja tvrdim da je zdrava osoba u bolesnom svijetu, potpuno razvijeno ljudsko biće u osakaćenom svijetu, potpuno osviještena osoba u napola razbuđenom svijetu — baš revolucionarni karakter. Jednom kad svi budu svjesni, proroci i revolucionarni karakteri neće možda više ni postojati — postojat će samo potpuno razvijena ljudska bića. Naravno, nikada većina ljudi nisu bili revolucionarni karakteri. Ali razlog što više ne živimo u pećinama upravo je to što je uvijek bilo dovoljno revolucionarnih karaktera u ljudskoj povijesti da nas izbave iz pećina. Međutim, postoje mnogi drugi koji se pretvaraju da su revolucionari, a u stvari su buntovnici, autoritarci ili politički oportunisti. Vjerujem da psiholozi imaju važnu funkciju u proučavanju karakteroloških razlika kod raznih tipova političkih ideologa. Ali da bi to učinili kako treba moraju, bojim se, imati neke od kvaliteta koje sam pokušao opisati u ovom eseju: oni sami moraju biti revolucionarni karakteri.

cudan smo mi narod... cudan...

ko kaže da se u BIH šuti
Banja Luka today

citat:

---

statebriga wrote:
cudan smo mi narod... cudan...

---

Raco jel to onaj Erih sto napisa "da sam zivot i zivljenje, po svojoj prirodi, nemaju smisla"

Malo je Raco revulucionara u istoriji covjecanstva koji svjesno ili podsvjesno nisu imali zelju da steknu autoritet poslije revolucije da bi poslije ta revolucija jela svoju djecu...
Mi smo ovde u nekom paralelnom svijetu,nismo u tokovima novca EU i svjetskog kapitala tako da nas i ne dotice ta vrsta krize a na drugi nacin NEMAMO NISTA...Zivimo u plemenski podjeljenoj zemlji a hadzije su sebi podjelili reone...Nikakve ovde revolucije se uskoro nece desiti jer vece letargije i depresije ovi prostori i ne mogu dozivjeti jer ovo je DNO.

citat:

---

Walter did not know wrote:
Raco jel to onaj Erih sto napisa "da sam zivot i zivljenje, po svojoj prirodi, nemaju smisla"

Malo je Raco revulucionara u istoriji covjecanstva koji svjesno ili podsvjesno nisu imali zelju da steknu autoritet poslije revolucije da bi poslije ta revolucija jela svoju djecu...
Mi smo ovde u nekom paralelnom svijetu,nismo u tokovima novca EU i svjetskog kapitala tako da nas i ne dotice ta vrsta krize a na drugi nacin NEMAMO NISTA...Zivimo u plemenski podjeljenoj zemlji a hadzije su sebi podjelili reone...Nikakve ovde revolucije se uskoro nece desiti jer vece letargije i depresije ovi prostori i ne mogu dozivjeti jer ovo je DNO.

---

citat:

---

racionalna manjina wrote:


Ja mislim da je on to napisao, ali je i dodao da smisao života može biti bilo šta.

Nije baš sve tako crno, kod nas je najniža penzija 300 km, a u Africi ljudi rade čitav dan za pola marke. Mi smo možda dno duhovno, ali materijalno smo daleko od dna.

---

Nas još uvijek državne firme koje su izgrađene u socijalizmu i drži nas dijaspora koja šalje pare svojima,nismo mi snalažljivi.